Godišnja “Nagrada Dragan Plamenac” za 2013. godinu dodijeljena je dr. sc. Ivani Tomić Ferić
Dodijeljena je nagrada Plamenac za 2013. god. Dobitnica je Ivana Tomić Ferić za knjigu Julije Bajamonti: „Glazbeni rječnik“, Zagreb: HMD, 2013.
Obrazloženje
Knjiga Ivane Tomić Ferić Julije Bajamonti: „Glazbeni rječnik“ s podnaslovom Transkripcija, prijevod, komentari temelji se na rukopisnom izvoru pohranjenom u Arheološkome muzeju u Splitu i okviru Bajamontijeve ostavštine te na njegovoj odgovarajućoj obradbi. U ovome je radu po prvi puta iscrpno obrađen kao još jedan aspekt stvaralaštva najznačajnijeg polihistora i skladatelja u dalmatinskoj i hrvatskoj glazbenoj kulturi 18. stoljeća. Rukopis rječnika obasiže 165 numeriranih stranica, te donosi nešto više od tri stotine glazbenih termina te posebno i natuknice o nekolicini glazbenika. Bajamontijev je tekst pisan talijanskim i francuskim jezikom, s ponekim latinskim i grčkim citatima.
Knjiga je podijeljena u četiri dijela: u prvome, nakon uvodnih poglavlja o Bajamontiju i opisa materijala, u namjeri da – kako sama kaže – dešifrira, protumači, analizira i usporedi pojmove i natuknice iz Bajamontijeva leksikona s originalnim izvorima, pregledno prezentira artikulaciju Bajamontijeve građe, koju iščitava kao cjeline vezane uz glazbenu teoriju te uz opise glazbala. Uz svaku od tih cjelina donosi popise i klasifikaciju termina te ih razlaže na odgovarajuće podteme. Posebno je poglavlje posvećeno Bajamontijevu multidisciplinarnom pristupu obradbi glazbenih termina, koji je s glazbom objedinio prirodne znanosti, medicinu i psihologiju te poeziju i filozofiju. Analiza ovoga područja iznijela je na vidjelo činjenicu da se Bajamonti na prirodoznanstvenom području služio gotovo isključivo najnovijom, njemu suvremenom literaturom (iz razdoblja 1740-83), što taj aspekt Bajamontijeva Rječnika čini najmodernijim u odnosu na sva ostala područja (medicinu, poeziju, filozofiju te glazbenu teoriju i organologiju).
U radu na rječniku Bajamonti je koristio Rousseauov Dictionnaire de musique (1768), no autorica otkriva i druge izvore na koje se intenzivno oslanjao: upotrijebio je i naveo ukupno 63 naslova, među kojima se ističe Zarlinovo djelo Le Istitutioni harmoniche (1558), koje je zastupljeno gotovo u polovici Bajamontijevih pojmova, te glazbeno-teorijska i glazbeno-historiografska djela d’Alemberta, F. Algarottija, Aristoksena, E. de Arteage, G. M. Artusija, J. B. Dubosa, V. Galileia, V. Manfredinija, Plutarha, G. Tartinija, Z. Tevoa i drugih, ali i da je konzultirao opću literaturu s područja politike, prava, fizike, astronomije, prirodne filozofije, pjesništva, opće i crkvene historiografije i ostalog takvih autora kao što su npr. Ciceron, D. Diderot, Horacije, J. Kepler, Montesqieu, I. Newton, Voltaire i dr. Ovome se mogu pridodati i naslovi jedanaest talijanskih i francuskih časopisa te daljnjih 58 djela poznatih i manje poznatih autora od antike do 18. stoljeća.
Drugi dio rada po prvi puta predstavlja minuciozno transliteriran složen, katkad i nečitak, Bajamontijev rukopis cijeloga Rječnika, u koji su uklopljeni i Bajamontijevi crteži, skice i tablice.
Slijedi treći dio knjige s prijevodom Rječnika, popraćen brojnim bilješkama, te osobito vrijednim Komentarima u kojima autorica objedinjuje neke Bajamontijeve natuknice, raštrkane na raznim stranicama Rječnika, te pojašnjava neke nedorečenosti, nejasnoće i donosi suvremena tumačenja.
Četvrti dio knjige predstavljaju ne samo korisna pomagala – razni popisi imena i Bajamontijevih izvora – nego i faksimilni dodaci iz Bajamontijeva autografa. Sve te naslove koje je i fizički konzultirala, uz dodatnu opsežnu literaturu, autorica je navela u bibliografskome popisu. Napokon, opširniji sažetak na engleskom jeziku omogućava barem općeniti uvid u izvrsna autoričina postignuća i zaključke koji su komplementarni talijansko-francuskom izvorniku Rječnika.
Na temelju ovog iscrpnog rada zaključujemo da ovaj Rječnik daje dodatne dragocjene podatke o Bajamontijevoj ličnosti, njegovu znanju i preferencijama te utvrđuje da Bajamontijev izbor izvora varira od renesansnih do suvremenih spajajući tako staro i novo. U tom će pogledu svaka buduća evaluacija širokog Bajamontijeva djelovanja ne samo morati uzeti u obzir ovaj opsežan rad, već će i istraživanja njegova skladateljskog opusa valjati promatrati u odnosu na njegov glazbeno-teorijski rad.
