Arhiva kategorije: Novosti

Novosti

Indices collectiorum musicarum tabulariorumque in Croatia / Catalogues

Indices collectiorum musicarum tabulariorumque in Croatia / Catalogues

Serija Indices collectiorum musicarum tabulariorumque in Croatia donosi kataloge hrvatskih glazbenih zbirki kao rezultate sređivalačkih i popisivačkih akcija u pojedinim značajnim zbirkama muzikalija u Hrvatskoj, a koji mogu poslužiti kao osnova za daljnja istraživanja glazbene građe i širih glazbeno-kulturnih poveznica. U novije vrijeme katalozi se objavljuju u elektroničkoj verziji.

Digitalizirane inventarne knjige hrvatskih glazbenih arhiva i zbirki, koji su popisani u projektima Odsjeka za povijest hrvatske glazbe, dostupni su u Digitalnoj zbirci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na http://dizbi.hazu.hr/?object=list&find=inventarne+knjige&mr[94689]=a

Serija glazbenih kataloga / Series of Music Catalogues

  1. Zdravko Blažeković: Katalozi muzikalija u Histojskom arhivu i Muzeju grada Dubrovnika (izdanje JAZU) / Catalogue of Music Manuscripts and Prints in the Historic Archives and the Dubrovnik Town Museum (The JAZU edition), br. / no. 1, 1988
    rasprodano / sold out
  2. Stanislav Tuksar: Katalog muzikalija u Muzeju grada Splita (izdanje JAZU) / Catalogue of Music Manuscripts and Prints of the Split Town Museum (The JAZU edition), br. / No. 2, 1989
    rasprodano / sold out
  3. Vjera Katalinić: Katalog muzikalija u Franjevačkom samostanu u Omišu (Izdanje HAZU) / Catalogue of Music Manuscripts and Prints in the Franciscan Monastery in Omiš (The HAZU edition) , br. 3 / No. 3, 1991
    rasprodano/sold out
  4. Vedrana Juričić et alii: Vodič kroz glazbene knjižnice i zbirke Zagreba / Guide through Music Libraries and Collections in Zagreb, br. / No. 4, 1997
  5. Dvojezični (hrvatski, engleski) vodič kroz 66 glazbene knjižnice i zbirke u gradu Zagrebu. Potpun bibliotečni opis lokacija i vrste glazbenog materijala koje sadrži pojedina zbirka.Bi-lingual (Croatian, English) guide though 66 music libraries and collections in the city of Zagreb. Complete scholarly description of the locations and the kind of music material kept in each single collection.
    ISBN 953-6090-08-0
    Kn 90,00 + poštarina
    US$ 20.00 + postage
  6. Vedrana Juričić: Katalog muzikalija u Benediktinskom samostanu sv. Petra u Cresu / Catalogue of Music Manuscripts and Prints in the Benedictinebenedikt_samost Convent of St. Peter in Cres, br. / No. 5, 2000Ovaj katalog donosi popis muzikalija u Benediktinskom samostanu sv. Petra u Cresu (HR CRb) kao jedinoj glazbenoj zbirci benediktinskog reda sačuvanoj u Hrvatskoj. Katalogizirana je ukupno 531 arhivska jedinica s 1083 skladbe s internacionalnim repertoarom iz razdoblja od 18. do 20. stoljeća. Među njima nalazi se nekoliko svjetskih rariteta.

    This catalogue offers a list of music manuscripts and prints kept in the Benedictine convent of St. Peter in the town of Cres, on the northern Adriatic island of Cres (HR CRb), the only Benedictine music collection preserved in Croatia. In all, 531 archival units with 1083 international repertoire compositions from the 18th to the 20th century have been catalogued.

    ISBN 953-6090-15-5
    Kn 120,00 + poštarina
    US$ 28.00 + postage
  7. Tatjana Devčić Stefanović: Katalog muzikalija u Muzeju grada Bjelovara / Catalogue of Music Manuscripts and Prints of the Bjelovar Town Museum
    on-line katalog
  8. Katalozi muzikalija u katedrali u Dubrovniku i zbirci Politeo u Starigradu na Hvaru / Catalogue of Music Manuscripts and Prints in the Dubrovnik Cathedrale and Politeo Collection in Starigrad, Hvar
    on-line katalog

U pripremi / to be published next

  1. Vjera Katalinić: Katalog muzikalija zbirke Udina Algarotti (Krk-Zagreb) / Catalogue of Music Manuscripts and Prints of Udina Algarotti Collection (Krk-Zagreb)
  2. Stanislav Tuksar – William Everett: Katalog muzikalija Isusovačkog kolegija u Dubrovniku / Catalogue of Music Manuscripts and Prints in the Dubrovnik Jesuit College
Novosti

Images of Music Making

CALL FOR PAPERS!

IMAGES OF MUSIC-MAKING AND ITS TRANS-CULTURAL EXCHANGES

Fourteenth symposium of the ICTM Study Group for Iconography of the Performing Arts
Xi’an Conservatory of Music
27–31 October 2016

Besides notated compositions, preserved instruments, and writings on music, images can also furnish an abundance of information important for music history. The conference will provide scholars of music iconography with a forum to present their views on exchanges of cultural and musical influences. For the Chinese scholars, this will be an opportunity to get acquainted in more detail with the Western visual sources, as well as the research methodologies and techniques facilitated by the Western scholars which are often significantly different from the Chinese models. For the Western scholars, on the other hand, the conference will bring into focus the richness of Chinese iconographic sources, their significance in the music history of Asia, and methods of research facilitated within Chinese academia.

više…

Djelatnosti, Nagrada Dragan Plamenac, Novosti, Objave natječaja

Natječaj za dodjelu «Nagrade Dragan Plamenac» za 2015. godinu

Svim članovima HMD-a!

Odlukom Upravnog odbora Hrvatskog muzikološkog društva od 18. veljače 2016, temeljem članka 3. Pravilnika o godišnjoj «Nagradi Dragan Plamenac» HMD-a, raspisuje se

Natječaj za dodjelu «Nagrade Dragan Plamenac» za 2015. godinu

 

Prema članku 2. navedenog Pravilnika:

«Nagradu dodjeljuje HMD najboljem znanstvenom dostignuću, ponajprije vezanom uz hrvatsku glazbenu kulturu, hrvatskog ili inozemnog znanstvenika na području muzikologije, ostvarenom protekle godine. Nagrada se dodjeljuje pojedincu ili skupini znanstvenika za osobito vrijedan objavljeni znanstveni rad, relevantno primijenjeno muzikološko postignuće (muzikološko notno izdanje, nosač zvuka, organizacija simpozija, uredništvo knjige, očuvanje građe i dr.) ili za životno djelo.»

Uvjeti za dodjelu Nagrade:
  • Prema čl. 4: Prijedloge za Nagradu ne može davati autor za vlastito ostvarenje.
  • Prema čl. 7: Prijedlozi za dodjelu Nagrade moraju biti pismeno obrazloženi.
  • Prema čl. 8: Prijedlog za dodjelu Nagrade mora sadržavati: područje djelatnosti za koje se predlaže Nagrada, opis i obrazloženje znanstvenog (muzikološkog) ostvarenja te ostalu raspoloživu dokumentaciju (knjige, muzikološka notna izdanja, nosače zvuka i druge objavljene materijale).

Rok za podnošenje prijava: 18. svibnja 2016. na adresu HMD-a, Opatička 18, 10000 Zagreb. Prijave za godišnju nagradu moraju sadržavati djelo za koje se predlaže nagrada te obrazloženje.

Druge obavijesti:

Prema čl. 5: Odluka o Nagradi objavit će se na 25. redovitoj Godišnjoj skupštini HMD-a 4. lipnja 2016.

Prema čl. 9: Nagrada se dodjeljuje u obliku povelje i novčanog iznosa.

Poziva se članstvo da podnese svoje prijedloge u predviđenom roku i u skladu s iznesenim uvjetima.

Za HMD:
Akademik Stanislav Tuksar, predsjednik, v.r.
(vrijedi kao potpis)

Novosti

Josip Vlach Vruticki u Dubrovniku

Komentiraj

Josip Vlach Vruticki u Dubrovniku

Marinela Rusković-Krištić

Josip Vlach Vruticki u Dubrovniku je djelovao od 1926. do 1945. godine, do kada su njegov rad sustavno pratile sve lokalne političke novine. Nakon 1945. nema nikakvih podataka o njemu u pisanom obliku, no prema usmenoj predaji Vruticki napušta Dubrovnik 1948. godine i odlazi u rodnu Češku. Kao dirigent Dubrovačke filharmonije, Gradskog turističkog orkestra, Orkestra Hrvatskog glazbenog zavoda u Dubrovniku i Pjevačkog društva Dubrava, orguljaš Crkvenog pjevačkog zbora, nastavnik pjevanja u dubrovačkoj gimnaziji, voditelj glazbene škole pri Dubrovačkoj filharmoniji, kompozitor, predavač, glazbeni kritičar i izvjestitelj Državne krugovalne postaje u Dubrovniku, bio je zasigurno jedan od najznačajnijih i najuglednijih kulturnih ličnosti onodnobnog Dubrovnika. Najvažniji izvor podataka o Vrutickom svakako je Narodna svijest – tjednik koji je kontinuirano izlazio do 28. ožujka 1941. godine, a predstavljao se u okviru hrvatskog katoličkog tiska. Velik broj informacija dobili smo zahvaljujući i Dubrovačkoj tribuni koja je izlazila od 1929. do 1937. godine. O prvim godinama Vrutickog u Dubrovniku doznajemo i iz Dubrovačkog lista (čiji je posljednji broj izašao 1928. godine), Hrvatske riječi (izlazila je od 1925. do 1927. godine), te iz Dubrave i Dubrovnika koji su u spomenutom razdoblju samo povremeno izlazili. Za vrijeme NDH Vruticki je bio vrlo aktivan, o čemu doznajemo iz dnevnog lista Dnevne viesti koji je izlazio tijekom 1944. godine. U fondu Dubrovačke filharmonije iz razdoblja od 1925. do 1942. godine, a koji se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku, pronašli smo brojne dokumente, korespondenciju, fotografije, te sve ono što je vezano uz njegov rad s Filharmonijom. U ostavštini Vladimira Berdovića, također pohranjenoj u Državnom arhivu, pronašli smo devet partizanskih pjesama u aranžmanu Vrutickog za četveroglasni zbor, te nekoliko njegovih obrada dalmatinskih pjesama iz 1944. godine. U Glazbenom arhivu katedrale čuva se petnaest signatura s trinaest uglavnom duhovnih skladbi, dok Dubrovački simfonijski orkestar u svom arhivu čuva pet orkestralnih skladbi Josipa Vlacha Vrutickog. Po dvije tiskovine nalaze se u fondu NSK u Zagrebu te Glazbenom arhivu Male braće u Dubrovniku.

Dolazak Josipa Vlacha Vrutickog u Dubrovnik za dirigenta Dubrovačke filharmonije prvi je put najavila Narodna svijest 12. siječnja 1926. godine. Naime, koncem 1925., točnije 27. prosinca, Vruticki šalje molbu s iscrpnim životopisom Filharmoniji za mjesto glavnog dirigenta. U to vrijeme (od 12. siječnja 1924. godine) Vruticki je djelovao kao zborovođa pjevačkog društva i „kontraktualni nastavnik“ u kraljevskoj realnoj gimnaziji u Sremskoj Mitrovici – s pravom predavanja u svakoj srednjoj školi kraljevine SHS. Stoga je s direktorom dubrovačke gimnazije Bernardom Lazzarijem bio dogovoren premještaj Vrutickog za nastavnika muzike u dubrovačkoj gimnaziji, s tim što je ujedno istodobno trebao obavljati i dužnost dirigenta novoosnovane Filharmonije. Iz molbe Vrutickog doznajemo da govori i piše srpsko-hrvatski, češki, francuski i njemački jezik, da cjelovito poznaje orkestralnu literaturu, da je osim dirigiranja i glasovira studirao i nekoliko instrumenata (violinu, violoncello, kornu), te da poznaje i tehniku pojedinih instrumenata. Ističe svoju spremnost za preuzimanje organizacije orkestra naglašavajući da ga „na dirigentsko mjesto filharmonije vuče samo velika ljubav, a ne materijalni motiv, nego umjetnička strast, volja, potreba, idealizam, koji je sličan Vašemu koji ste filharmoniju osnovali“. Dubrovačka filharmonija već 5. siječnja 1926. godine odgovara Vrutickom tražeći od njega da osim dirigentskog posla (za što je bio plaćen 2000 dinara), vodi muzičku školu, predaje pjevanje u realnoj gimnaziji, predaje violinu u muškoj i ženskoj učiteljskoj školi te drži privatne satove. Vruticki je u pismu od 9. siječnja 1926. godine u cijelosti prihvatio te uvjete. Prema Narodnoj svijesti od 16. ožujka 1926. godine, Vruticki je stigao u Dubrovnik i započeo s radom. Prvi koncert, koji je ujedno bio i obilježavnje prve godišnjice rada Dubrovačke filharmonije, održao je u travnju 1926. u Bondinom teatru, danas Kazalištu Marina Držića. O ovom koncertu naveliko su pisale novine, ističući kako je kazalište bilo dupkom puno, ali ne iz „pravog umjetničkog uživanja“, već iz znatiželje. Naime, prema ondašnjim napisima u novinama Dubrovniku je nužno nedostajala „muzička inteligencija“ i upravo se od Filharmonije i maestra Vrutickog očekivalo da je svojim radom ponovno stvori djelujući u široj populaciji, odnosno da „popravi slab glazbeni ukus, koji žalibože još vlada i kod nekojih inteligentnijih Dubrovčana“. O tome je pisao i Ivo Vojnović prigodom proslave svoje 50. godišnjice bavljenja književnim radom: „Meni se je doista rastvorilo srce u veseloj nadi, da će sada, već jednom, nestati tradicionanog uroka Dubrovačke nemuzikalnosti, pa da će naša omladina napokon pristupitit najidealnijem sportu mlada života, na muzičku naobrazbu na ime“. No iz korespondencije Vladimira Berdovića 1931. godine doznajemo da se i Vrutickom zamjeralo što je „cjepkao koncerte sastavljajući ih od komadića“ pod izlikom da je „želio biti internacionalan“. Ipak, u cjelokupnoj dubrovačkoj periodici ne postoji nijedan osvrt na koncerte u kojem nema pohvale maestru Vrutickom za njegovo veliko umijeće i rad s Filharmonijom. Vruticki je uz koncerte održavao ne samo redovita predavanja iz povijesti glazbe obilježavajući na taj način sve važnije obljetnice europskih skladatelja, nego i iz teorije glazbe i harmonije, te estetike i filozofije. Kao izuzetno plodan skladatelj napisao je 150 opusa uglavnom simfonijske i komorne glazbe, od čega je gotovo njih 80 nastalo u Dubrovniku. Veći broj djela izvodila su mu dubrovačka glazbena društva kao što su Filharmonija, Gradski turistički orkestar, Pjevačko društvo Dubrava, Crkveni pjevački zbor i brojni komorni sastavi. Tisak je iscrpno izvještavao o svim izvedbama njegovih djela u Pragu, Bratislavi, Brnu i Beču te njegovim gostovanjima u Ateni i Istanbulu. Za vrijeme boravka u Dubrovniku postao je članom brojnih udruženja. Narodna svijest tako ističe kako je na VII kongresu Južnoslavenskog pjevačkog saveza 1931. godine izabran za člana šireg artističkog odbora, a Jugoslavenski pjevački savez u Zagrebu izabrao ga je za člana svog artističkog odbora. Godine 1932. odlikovan je „Redom viteza oficira afričkog spasenja“, a car Abesinije odlikovao ga je 1933. „Zvijezdom Etiopije“. Godine 1934. Sveučilište u Bruxellesu dodjeljuje mu doktorski naslov „Honoris causa“, a iste godine odlikovan je i „Redom Sv. Save IV stepena“. „Societé internationale de musicologie u Baselu“ izabralo ga je 1935. za svog redovitog člana, a imenovan je i „oficirom Francuske akademije“ u Parizu. Kako doznajemo iz Narodne svijesti od siječnja 1937. godine, konzul kraljevine Italije, grof Pier Carlo dr. Stapetti, uručio mu je u znak umjetničkog priznanja orkestralnu partituru opere Traviata. Iste godine izabran je „za člana permenentne komisije za internacionalne izmjene koncerata“ – udruženja koje je imalo svrhu da izvodi djela mlade muzičke generacije. Akademija znanosti i umjetnosti u Sieni izabrala ga je 1938. za dopisnog člana, a Akademija znanosti i umjetnosti u Dijonu za počasnog člana. Prema Narodnoj svijesti (23. listopada, 1940. godine) Vruticki je 1940. godine podnio i zahtjev za državljanstvom, no o rješenju nismo pronašli nikakav podatak. Ipak, godine 1943. primljen je kao redoviti član „Hrvatskog auktorskog društva“ prvog odsjeka u koji je, prema napomeni, mogao pristupiti svaki hrvatski glazbenik s popunjenom pristupnicom. Primio je i nagradu od njemačkog konzula u Sarajevu – luksuzno izdanje partiture Smrt i preobraženje Richarda Straussa u znak priznanja za izvođenje njemačkih klasičnih djela na koncertima Dubrovačke filharmonije. Posljednje priznanje i skladateljsku potporu kao dugogodišnji zborovođa HPD Dubrava, dirigent Dubrovačke filharmonije, dirigent Gradskog turističkog orkestra i glazbeni izvjestitelj Državne krugovalne postaje u Dubrovniku, Vruticki je dobio 1944. godine za daljni rad od Češke akademije znanosti i umjetnosti u Pragu.

Kao izuzetno vrijedan i neumoran glazbenik svojim je radom zadužio Dubrovnik stvorivši uvjete za prvi Dubrovački festival 1938. godine na kojem su sudjelovali Zagrebačka filharmonija, Zagrebački kvartet, violinist Zlatko Baloković, pijanist Hanum Slizmi, dirigent Louis Siegel i skladatelj Alden Carpenter, a iz kojeg će kasnije, 1950. godine, izrasti velika međunarodna festivalska manifestacija – Dubrovačke ljetne igre.

Novosti

Očuvanje elektroničkih kompozicija hrvatskih skladatelja – razmišljanja i prijedlozi

Komentiraj

Očuvanje elektroničkih kompozicija hrvatskih skladatelja – razmišljanja i prijedlozi

Željka Radovinović, Zagreb

Suvremeni informacijski stručnjaci koji se bave očuvanjem bibliotečne i arhivske građe utvrdili su da se taj segment baštine dugoročno najbolje može zaštiti postupkom digitalizacije. Sagledavajući stanje medija koji nose glazbene informacije u Hrvatskoj, u skladu sa smjernicama međunarodnih strukovnih udruga, spoznala sam da je među najugroženijima čitava jedna glazbena vrsta – elektronička glazba domaćih skladatelja. Vrsta je to čija povijest u Hrvatskoj započinje sedamdesetih godina prošloga stoljeća; medij u kojemu se okušao gotovo svaki ovdašnji skladatelj koji je držao do pridjevka „suvremeni“. Pritom sam u obzir uzela analogne snimke elektroakustičke glazbe, kao i izvorno digitalne snimke.

Zašto baš elektronička glazba?

Zato što je to vrsta koja je uglavnom površno ili nikako „papirnato“ zabilježena – bilo da je nastala za određenu prigodu u kojoj je pri izvedbi sudjelovao i sam autor, ili je partitura neuobičajenog, deskriptivnog oblika, koji dozvoljava proizvoljno čitanje (na gotovo isti način kao što u idealiziranoj predožbi transkripcije čitamo i zapise srednjovjekovnih skladbi). Urtext tih skladbi nužno uz partituru (ako postoji), predstavljaju i svi materijali o njima koji se mogu pronaći: zvučni snimci, komentari, kritike, fotografije izvedbi, programi itd. Nosioci zvuka koji su glavni svjedoci o postojanju tog segmenta povijesti glazbe u nas, zbog karakteristika materijala i nestajanja strojeva za reprodukciju ugroženi su fizički, a informacije o njihovom postojanju smrću „svjedoka“ padaju u zaborav.

Površnim početnim istraživanjem „terena“, naišla sam na sljedeće: odobravanje, razumijevanje i sažaljenje kolega i kompozitora s jedne strane, te krajnje otežan pristup informacijama o postojanju pisanih i/ili zvučnih tragova ostvarenja u spomenutom mediju.

Informacije sam inicijalno tražila na sljedećim mjestima:

Arhivu Hrvatske, koji nažalost ne funkcionira kao nacionalni zvučni arhiv za glazbu.

Fonoteci Hrvatskoga radija u Zagrebu, koja posjeduje najveći broj snimaka – uglavnom dokumentarnih – na vrpcama, te na starim gramofonskim pločama. Podaci o snimkama uglavnom su uneseni u vlastitu računalnu bazu podataka, oblikovanu uglavnom mimo međunarodno usvojenih standarda opisa; podaci nažalost nisu uneseni dosljedno, i uz točno dodjeljivanje jedinstvenih predmetnica (predmetizaciju). Kako sam saznala, HR već više godina nastoji „spasiti“ i osuvremeniti svoj fond audio zapisa, u vlastitim studijima za digitalizaciju, te rezultate čuva na više tvrdih diskova.Selekcija građe je primjerena potrebama te komercijalne ustanove (svakodnevnog programa). Nije mi poznato, jeli i tehnika obrade starih snimaka podređena potrebama programskog emitiranja (uz čišćenje šumova, smanjivanje glasnoće i sl.), ili se čuva njihova autentičnost.

Treće mjesto kojem sam se obratila, računalna je baza Hrvatskog društva skladatelja dostupna na mreži. Ona sadrži popis autora s popisom djela svakoga od njih – u mjeri u kojoj su se autori sami potrudili podatke dostaviti svom cehovskom udruženju. Popisi rijetko otkrivaju vrstu glazbe kojoj pojedino djelo pripada, a u krajnje rijetkoj prilici u kojim sve oblicima postoji (osim autografa i tko posjeduje izvedbene materijale i u kojem obliku, a kamoli koje su skladbe snimljene i gdje se snimci čuvaju)

Tzv. baza tzv. Muzičkog informacijskog centra nije mi pomogla u početnom istraživanju.

Nešto snimaka, uglavnom gramofonskih ploča sadrži zbirka muzikalija Nacionalne i sveučilišne knjižnice, te arhivi izdavačkih kuća.

Za cjeloviti je pregled svakako potrebno obratiti se i svakom živućem autoru ponaosob.

Istraživanjem na Internetu, koji mi se čini zgodnim za početno prikupljanje informacija, doznala sam da su se sa sličnom problematikom susreli kolege iz mnogih zemalja. U nekima se, poput Njemačke, sustavno vodi briga o zvučnoj baštini i to na više razina – od nacionalnog arhiva, velikih elektroničkih studija, fonoteka radio-postaja, nacionalne knjižnice, MIC i drugih. Vrijedno je iskustvo argentinskog skladatelja i znanstvenika Ricarda dal Farra, koji je osobno 20 godina sakupljao snimke i dokumentaciju uz bogatu kolekciju latinoameričke elektroakustičke glazbe, na kraju pri kanadskoj fondaciji Daniel Langlois utemeljivši javno dostupan digitalni repozitorij. Mnogim je sličnim zbirkama osiguran pristup na „mreži svih mreža „ – našima je otežan i unutar pojedine ustanove.

Na prijelazu stoljeća, Međunarodno je udruženje zvučnih i audiovizualnih arhiva (IASA) dalo upute za očuvanje zvučne baštine – etičke principe i strategiju zaštite. U tom dokumentu stoji da je očuvanje zvučnog sadržaja na duže vrijeme uspješno tek migracijom u digitalnu domenu, uz uspostavljanje dosljednih pravila digitalnog arhiviranja (čuvanja autentičnosti i pridavanja standardiziranog niza metapodataka). Pritom se za veće ustanove (tipa Nacionalnih fonoarhiva – ako postoje ili radio-postaja) preporučuje tzv. Digital Mass Storage System, koji u startu košta više, ali je dugoročno isplativiji.

Zanimljiv je za primjenu u našim uvjetima podatak, da su neki arhivi radio-postaja – u sastavu nacionalnih arhiva, te nose prava, ali i dužnosti u skladu sa zakonom. Unikatni materijali koje te zbirke sadrže priznaju se kao vrijednost nacionalne baštine, te se o njima vodi briga na „višem nivou“. Ti se artefakti posebno pažljivo opisuju (pridaju im se metapodaci) i pazi se na autorska prava za korištenje. Zvučni arhiv je, po cehovskom udruženju IASA nacionalni onda, kada po zakonu ili stvarno nosi odgovornost za sakupljanje nacionalne produkcije.

Ovom prilikom bih predložila Skupini za zaštitu ovoga Društva, da zajednički konkretnim radom i zalaganjem pridonesemo očuvanju opisane cjeline suvremene glazbene povijesti.

Budući da Hrvatski nacionalni arhiv ne funkcionira kao nacionalni fonoarhiv, te ako je to zakonski moguće, zašto se nebi nekoj drugoj ustanovi – najlogičnije bi bilo HR, pridao taj značaj?! Tada bi se dio njegove zbirke raritetnih snimaka mogao redovitim postupkom proglasiti kulturnim dobrom i pristupiti ovih dana mnogospominjanom projektu digitalizacije nacionalne baštine. Možda bi HR, uz dodatni poticaj države i mnogih međunarodnih ustanova koje i financijski podržavaju slične aktivnosti, našao interes u osnivanju digitalnog repozitorija skladbi hrvatskih autora – najprije elektroničkih, a onda – tko zna? Možda bi bilo logično, da takav repozitorij podržava (i održava) Hrvatsko društvo skladatelja ili ZAMP ili neki novi Muzički informacijski centar?

Ostavljam ova pitanja na razmišljanje i raspravu.

U Zagrebu, 12. svibnja 2007.

Novosti

Pedagoška ostavština skladatelja Josipa Hatzea

Pedagoška ostavština skladatelja Josipa Hatzea

Davorka Radica, Split

Skladateljski značaj splitskog skladatelja Josipa Hatzea (1879.-1959.) ne treba osobito isticati. Neprijeporno je isto tako i golemo nasljeđe koje je Josip Hatze ostavio svom rodnom gradu Splitu u smislu oživljavanja glazbenoga života i podizanja razine glazbene kulture zbog čega će trajno ostati jednom od najsvjetlijih figura u glazbenoj povijesti ovoga grada ali i široj, hrvatskoj.

Manje je pak poznata činjenica da je ovaj skladatelj iza sebe ostavio vrlo opsežan pedagoški rad u vidu udžbenika koje je za života vrijedno pisao a koji, zbog različitih okolnosti, nikada nisu objavljeni. Radi se o rukopisima koji nose sljedeće naslove:

  • Upute u čitanje orkestralnih partitura, 1948.
  • Praktična upotreba patonova (figuralni stil), 1948.
  • Nauka o instrumentima i njihova primjena u modernom orkestru, 1949.-1950.
  • Analiza J.S.Bach «Kunst der Fuge», 1952.
  • Taktiranje i dirigiranje (upute i savjeti mladim dirigentima), 1953.
  • Prijevod: Praktična nauka o formama klavirske muzike (Formenlehre der Klaviermusik) Richarda Noatscha.

Ovdje bih, međutim, posvetila pažnju rukopisu koji nosi naslov Nauka o kontrapunktu i fugi a koji je pisan od 1932.-1941. godine. Radi se o kapitalnom djelu u četiri opsežna sveska. Udžbenik je to koji bi i danas mogao imati praktičnu primjenu.

Kontrapunkt kao teorijsku glazbenu disciplinu je potrebno najmanje dvojako shvaćati: kao skladateljsku tehniku, umijeće vođenja dviju ili više samostalnih melodijskih linija koje se moraju uskladiti prema određenim načelima, ali i kao nauk o takvoj tehnici skladanja. U tom smislu, sama tehnika se može promatrati i kao svevremni fenomen neovisan o stilskom razdoblju ili vremenskom kontekstu. Izučavanje same tehnike u tradicionalnom smislu, s naglaskom na renesansni vokalni kontrapunkt i barokni instrumentalni (fuga), najbolji je put ka takvom shvaćanju.

Tradicionalni pristup kontrapunktskoj tehnici skladanja ima jednu izrazito bitnu značajku a to je učenje kroz praktičan rad. Pri tome se izučavanje tehnike zapravo svodi na usvajanje vrlo kompleksne vještine. Najveća mana i opasnost kod ovakvog pristupa jest da je često takva «školska» vještina postajala sama sebi svrhom, a najviše kritika oduvijek je dobivalo Fuxovo progresivno učenje «po vrstama» koje kreće od dvoglasja, zatim troglasja i četveroglasja, pod izgovorom da takvi primjeri nemaju potvrdu u glazbenoj literaturi. Međutim, niti glazba sama, niti primjeri iz glazbene literature sa analizom i komentarima nisu dovoljni da se spozna bit glazbenog materijala, zakonitosti po kojima se on oblikuje, odnosno, da se uđe u samu srž problematike skladanja. Praktični pristup je u tom smislu nezamjenjiv.

Knjiga Nauka o kontrapunktu i fugi Josipa Hatzea reprezentativan je primjer izučavanja ove složene glazbeno-teorijske discipline koja objedinjuje sve kvalitete tradicionalnog, temeljitog pristupa. Udžbenik je podijeljen na četiri opsežna sveska.

  • Prvi dio: Prosti kontrapunkt;
  • Drugi dio: Dvostruki, trostruki i četverostruki kontrapunkt;
  • Treći dio: Oponašanje ili imitacija – Kanon;
  • Četvrti dio: Fuga.

Na početku svake nove cjeline, izlažu se vrlo jasna pravila koja su naravno potkrijepljena notnim primjerima, a nakon toga slijede instruktivne vježbe, kao male glazbene cjeline u kojima se praktično izlaže pojedina problematika. Jedna od najvećih kvaliteta udžbenika upravo su ovi primjeri, od J.S. Bacha, Fuxa, Hallera, Cherubinia, Beethovena, Brahmsa, a velikim dijelom i samog Hatzea. Pristup učenju je izrazito praktičan, skladateljski. Naglasak je na izučavanju tehnike koja mora naći primjenu u samom skladanju. Svi primjeri od početka su pisani i u starim načinima ali i u «modernom» tonalitetu. Posebna pažnja posvećuje se uglazbljivanju teksta te zakonitostima oblikovanja melodije.

Može li ovaj udžbenik i danas naći primjenu? Nije sporno da bi se iz knjige moglo učiti i to na akademskoj razini izučavanja kontrapunktskih tehnika, međutim primjena u nastavi zahtijevala bi svojevrsno osuvremenjivanje pri čemu bi se neizostavno narušila autorska izvornost. Problem prilagodbe ovakvog udžbenika današnjim prilikama učenja glazbe zapravo razotkriva i jedan od najvećih problema glazbenog obrazovanja: u tradicionalnom «seciranom» pristupu učenja glazbe kroz glazbene discipline stalno izmiče glazba kao cjelina. Pri tome ne treba zaboraviti da je svako cijepanje glazbene cjelovitosti uvijek neprirodno, a opet je jedini način da se spoznaju sve zakonitosti i svi procesi po kojima takva cjelovitost nastaje.

Revitalizacija Hatzeovog Nauka o kontrapunktu i fugi prije svega bi se odnosila na očuvanje jednog temeljitog prikaza dugotrajnog i postupnog procesa ovladavanja skladbenim umijećem.

Sam udžbenik, dakako ima i svoju povijesnu vrijednost i to ne samo kao originalan dokument, pisan Hatzeovim urednim i u današnje vrijeme nestalim krasopisom, već i kao bitan dio mozaika i potpunog uvida u život i djelo ovog nezaobilaznog splitskog velikana. Udžbenik je osim toga i prava riznica vrlo osebujnih, izgubljenih hrvatskih glazbenih izraza i u tom smislu bi mogao biti izuzetno zanimljiv i svima koji se bave glazbenom terminologijom. Spomenimo samo neke izraze:

  • kadenca – glasoklon;
  • nota finalis – svršetna nota;
  • prima – jednozvuk;
  • unisono – istozvuk;
  • sinkopa – zanos;
  • dux – sastavba ili obrazac;
  • comes – suprotak ili protupodmet itd.

Sukus svega što sam nastojala istaknuti o ovoj knjizi i njezinom predmetu nalazi se već u samom predgovoru u kojemu autor kaže sljedeće:

»U pomanjkanju dobrih djela ove vrsti na našem jeziku, bio sam primoran napisati ovu nauku kontrapunkta za svoje đake kompozicije.

Uzorni primjeri uzeti su iz nauka autoritativnih kontrapunktičara Fuxa, Cherubinia; Pater Martinia, J.S.Bacha, Hallera; Doboisa i drugih, da budu pravim putokazom učećoj mladeži kako se svladava ovu najvišu granu glazbene teorije, a u prvom redu namijenjena je autodidaktima. Obuhvaća potpuno gradivo od prostog kontrapunkta do uključivo fuge, a može da služi kao dodatak svakoj nauci o kontrapunktu.

Jedino obilnošću dobrih primjera učenik bit će u stanju da svlada sa lakoćom cjelokupno gradivo i da si tako prokrći put slobodnom stvaranju.» (Josip Hatze, Nauka o kontrapunktu i fugi, I sv., rukopis, Split 1932., str. 1.)

Žalosno je spomenuti da situacija s udžbenicima u Hrvatskoj, osobito onih za akademske potrebe, danas nije puno bolja nego što je bila te davne 1932. godine. Usuđujem se reći da bi u današnje vrijeme udžbenik ovakvog opsega i iscrpnosti morao pisati cijeli tim stručnjaka. Čini se da danas ne postoje pojedinci koji bi, uz neizostavno potrebno znanje i stručnost, imali i toliko želje, volje, snage, ustrajnosti i vremena, ali prije svega ljubavi za poziv predavanja znanja, a da bi napisali nešto i približno slično.

Postojanje tradicije na kojoj se može dalje graditi na svakom je području, pa tako i glazbenom, neprocjenjiva vrijednost. Tradicija u tom smislu ne bi smjela predstavljati okove koje treba uništiti pod svaku cijenu, da bi se tobože osvojila sloboda, već čvrstu polazišnu točku za daljnju nadgradnju i preobrazbu. Upravo u tom smislu bi trebalo promatrati i ovaj vrijedan udžbenik.

Novosti

Novosti iz riječkog glazbenog izdavaštva

Novosti iz riječkog glazbenog izdavaštva

Lovorka Ruck, Rijeka

  1. Dušan Prašelj: OD UČKE DO TRSATA /Skladbe za zboroveIzdavač: Ustanova «Ivan Matetić Ronjgov» 2006.
    -priredila Marija Riman
    -79 skladbi za mješoviti, muški, ženski i dječji zbor a cappella i uz instrumentalnu pratnju
    Urednica: Marija Riman
  2. Dušan Prašelj: TRSATSKI SPOMEN /Kantata za zbor i recitatora uz instrumentalnu pratnju (Glasovirski izvadak)Izdavač: Ustanova «Ivan Matetić Ronjgov» 2006.
    Urednica: Lovorka Ruck
  3. Dušan Prašelj: BAŠĆANSKA PLOČA / Kantata za zbor, sole i recitatora uz instrumentalnu pratnju (Glasovirski izvadak)Izdavač: Ustanova «Ivan Matetić Ronjgov» 2006.
    Urednica: Lovorka Ruck
  4. Boris Papandopulo: JUBILATE, kantata za tenor-solo, obou, 2 trube (B), 2 timpana i gudački orkestar (Partitura)Izdavač: Katedra Čakavskog sabora Opatije
    Urednice: Diana Grgurić, Marija Trinajstić
  5. Irvin Lukežić, Lovorka Ruck: GLAZBA TRSAT 1906.- 2006.Izdavač: Izdavački centar Rijeka, Suizdavač Glazba Trsat, 2006.
    Sadržaj monografije: Na vrelima tradicije, Glazba Trsat, sažeci na mađarskom, talijanskom, engleskom i njemačkom jeziku, Bibliografija i izvori, Prilozi (Andrija Rački, Arhivalije, Članovi i suradnici, Kapelnici, Veterani Matrljanove generacije, Kulturno-prosvjetno društvo Ivan Matrljan, Nagrade i priznanja, Glazba danas-fotozapisi), Kazalo osobnih imena
    Urednica: Vlasta Hrvatin-Smetko
  6. CD ANA DRAŽULIzdavač: Istria Nobilissima XXXVII Edizione, 2006.
    -prvi nosač zvuka riječke pijanistice, 2004. osvojila I. nagradu Istria Nobilissima
    – Schumann Kreisleriana, Bartók Suita op. 14, Beethoven Sonata op. 81a «Das lebewol»
  7. CD DIANA GRUBIŠIĆ ĆIKOVIĆ HarfosferaIzdavač: Croatia Records
    – riječka pijanistica i harfistica, prvi solistički nosač zvuka skladbi za harfu
    – Händel Passacaglia, Paradisi Toccata, Ph.E.Bach Sonata u G-duru, Spohr Fantazija u c-molu, Hindemith Sonata, Tournier Vers la suorce dans le bois, Au matin, Lang Toccatina, Bernatović Imaginacija br. 2, Hasselmans Priere
Novosti

Filozofija povijesti i njezina primjena u muzikologiji

Komentiraj

Filozofija povijesti i njezina primjena u muzikologiji

Emil Čić

Govor o filozofiji povijesti u materijaliziranom XX. i XXI. stoljeću koje plazi po prizemnim opipljivim činjenica zvuči prilično deplasirano. Tako zvane duhovne znanosti zabavljene su pozitivističkim skupljanjem dokumenata i svjedočanstava, te njihovom golom prezentacijom, no ulazak u interpretaciju činjenica redovito se uzima kao subjektivan stav i to s velikom rezervom prema tumačenju, a ne kao spoznajna dimenzija koja je dokučila suštinu saznanja.

Osnovno je pitanje: Čime se bavi filozofija povijesti i kakve veze ima s muzikologijom? Od vremena čuvene Hegelove Filozofije povijesti filozofa povijesti bilo je vrlo malo, a oni koji su pisali o toj temi vrlo često nisu ni bili definirani kao filozofi povijesti, a kod nas je među kulturolozima takav filozof bio dr. Milan Šufflay, mislilac koji je ljudskoj kulturnoj povijesti pristupao cjelovito, obuhvaćajući sva njezina idejna kretanja. Hegel je povijest promatrao kao svijet raznih religija i raznih idejnih težnji koja proizlaze iz religijskih kultova. Hegelov kršćanski kritičar Jacques Maritain primijetio je i Hegelu predbacio kao herezu da Hegel povijest tumači kao samo kretanje i Božje samo-ostvarenje u vremenu, koje svoj vrhunac ima u njegovoj – Hegelovoj filozofiji.

Primjenjivo na muzikologiju tj. povijest glazbe Maritain je, međutim, primijetio da “…se objektivni sadržaj … sastoji od općih predmeta misli, koje su ili tipične crte danog povijesnog doba ili su pak neki bitni aspekt ljudske povijesti općenito i koje su indukcijom izlučene iz povijesnih podataka. (…) Povijest je nagomilala stanovit broj činjeničnih podataka, a iz tih podataka … povjesničar indukcijom izlučuje stanovite opće predmete misli. No, ti opći predmeti misli moraju se filozofski provjeriti, to će reći, moraju se suočiti sa stanovitim prethodno stečenim i po njima samima potvrđenim filozofskim istinama…(…) Indukcija i filozofske istine jesu i moraju biti povezane da bi se pred duhom pojavio objektivni sadržaj filozofije povijesti …”, kaže dalje Maritain. (Filozofija povijesti, str. 17)

No, ovdje također moramo primijetiti i suglasiti se Maritainom da je filozofija određeno saznanje o dobru i zlu te utjelovljenje određenog nazora, koji u sebi činjenice procjenjuje u svjetlu tih saznanja o dobru i zlu, i zato se postavlja pitanje na koji je način i kako filozofija povijesti u muzikologiji moguća? Muzikologija, i ovdje prije svega hrvatska muzikologija u povijesti glazbe, bavi se živim ljudima i također, među ostalim, govori o njihovim idejama. Skladatelji, te povjesničari glazbe i glazbenici djeluju pod određenim idejnim, političkim i stilskim težnjama i tu mi nalazimo prostor filozofije povijesti u muzikologiji. Pronaći idejna izvorišta stilskih, religijskih i političkih težnji – to bi bio novi cilj filozofije povijesti u muzikologiji. Ocijeniti te stilove i idejna kretanja pozitivno ili negativno to bi bio novi cilj. No, kako su uslijed ateizacije znanosti vrijednosni kriteriji o skladateljima, stilovima i političkim idejama kod umjetnika i znanstvenika nejedinstveni, kršćanska filozofija povijesti u suvremenoj znanosti ima problem uskraćenosti plasiranja meritornih kriterija. Njoj do daljnjega mora biti zabranjeno da govori.

Štoviše, u današnjim društvenim uvjetima kršćanski meritorni kriteriji moraju biti izloženi osporenosti, tako da filozofija povijesti u muzikologiji može opstati samo na margini, kao potisnuta duhovna disciplina. No, kako svaka dobra stvar mora u svoje vrijeme zauzeti prvo mjesto, tako će i filozofija povijesti u muzikologiji u tekućem povijesnom procesu samopotvrde i borbe morati pričekati na svoje priznanje – u svoje vrijeme.

Po mojoj procjeni u ovim bi vremenima, tj. za sada, filozofija povijesti u procjeni stilova i kulturno-političkih motivacija skladatelja, muzikologiji treba dati do znanja da ona postoji, djeluje da je zanemarena i da njezino vrijeme predstoji.

Novosti

Uloga i značenje klasične glazbe u kulturnom životu naše sredine: mogućnosti muzikoloških doprinosa

Komentiraj

Uloga i značenje klasične glazbe u kulturnom životu naše sredine: mogućnosti muzikoloških doprinosa

Ivan Ćurković

Prije svega bih se želio zahvaliti što mi je pružena prilika da govorim o temi za koju mi se čini da je važna, a kojoj se u glazbenim i pogotovo muzikološkim krugovima izgleda ne posvećuje dovoljno pažnje. Problemi koje ću izložiti temeljeni su uglavnom na osobnom iskustvu praćenja fenomena klasične glazbe u opće-kulturnom kontekstu (a lako možete zaključiti da to iskustvo ne može baš biti sveobuhvatno s obzirom na moju dob). Međutim, kako sam upravo zbog toga izazvao određeno čuđenje kada sam artikulirao svoje ideje na nastavi na Akademiji, možda će vam biti zanimljivo čuti nešto iz studentske perspektive.

Čini se da na našoj kulturnoj sceni još uvijek vlada polaritet tradicionalne i alternativne kulture koji je postmoderna već odavno prevladala. Ako sagledamo položaj klasične glazbe u takvim modelima razmišljanja, lako ćemo zaključiti da ona, uz razne oblike folklora, nažalost spada među najtradicionalnije i najkonzervativnije oblike kulturalnog izraza. Razlozi tome sežu daleko dublje od stereotipnih predodžbi sredovječnih i starijih bračnih parova iz više srednje klase kao glavnih konzumenata klasične glazbene kulture (što nije daleko od istine, a o raširenosti takvog mišljenja svjedoči i primjer ministra kulture Antuna Vujića). Na njih utječu razni faktori – od specifičnosti naše sredine, preko sustava obrazovanja (kako općeg, tako i stručno glazbenog), pa sve do prirode same klasične glazbe.

Kada su se u 19. st. pod utjecajem romantičarske fascinacije poviješću u okvirima novonastalog građanskog društva počeli formirati prvi repertoarni kanoni glazbe iz minulih vremena, vjerojatno se nije ni slutilo koliko će prevaga djela iz prošlih epoha nad suvremenom produkcijom obilježiti glazbeni život 20.st. (to je još uvijek tako). Modusom operandi jednog cijelog segmenta kulture postalo je opetovano interpetiranje određenog broja uzornih – tj. klasičnih – djela iz prošlosti. Osim toga, avangardni umjetnički iskoraci nisu bitno izmijenili društvenu bazu umjetničke glazbe: ostala je to uglavnom viša srednja klasa. Ovakvome konzervativizmu pridonosi i narav glazbenog obrazovanja, temeljenog na dugotrajnom i ustrajnom specijalističkom radu (u nas traje 14 godina), koja čisto tehnički otežava pristup klasičnoj glazbi ljudima koji nisu voljni odvojiti toliko vremena i truda. Nasuprot složenosti tog stručnog putovanja u svijet klasične glazbe stoji izrazito niska razina opće-glazbenog obrazovanja koja po svemu sudeći nije nimalo bolja ni u drugim europskim zemljama (pa nas zbog toga ne treba mučiti grižnja savjesti). Zatvarajući se u usko stručne krugove glazbenici dodatno pridonose stanju stvari: klasična glazba postaje svojinom privilegirane elite, dok ostalima preostaje da se od nje ili potpuno distanciraju ili da joj pristupe na što banalniji način. Jednom riječju, klasična glazba sve više istupa iz domene opće kulture (ako taj pojam shvatimo šire od puke faktografske razine).

Ovakva razmišljanja previše bi se, pretpostavljam, doimale kao obična generalizacija pesimistički raspoložene osobe da ih ne pokušam primijeniti na neke osobitosti naše sredine. Prije svega (koliko sam ja to kompetentan procijeniti), načini funkcioniranja kulture u socijalizmu pružali su određenu donekle stabilnu društvenu bazu klasičnoj glazbenoj kulturi, koja je kapitalizmom poljuljana i tu još treba učiniti mnoge prilagodbe kako bismo se približili idealu demokratizacije i modernizacije kulture po zapadnoeuropskim modelima. Jedan od već spomenutih načina na koji to današnja ‘kulturna politika’ nastoji činiti jest promoviranje tzv. alternativne, urbane kulture (što bi samo po sebi bilo pohvalno da se nekada ne precjenjuju potrebe naše sredine). Tu razni žanrovi popularne glazbe imaju važnu ulogu preuzimajući na sebe funkciju koju klasična glazba ima u tzv. visokoj, tradicionalnoj kulturi, a ovaj fenomen posebno je osjetan na planu mlađe hrvatske intelektualne populacije. (Misli koje ću pokušati artikulirati ne temelje se na empirijskim istraživanjima – što bi im osiguralo neku vrst znanstvenog kredibiliteta – već na subjektivnim uvidima za koje sam nastojao da budu što pronicljiviji) Naime, čini mi se da među zagrebačkim studentima kulturnog ili umjetničkog usmjerenja (razni smjerovi Filozofskog fakulteta, Likovna akademija, Akademija dramskih umjetnosti te Arhitektonski fakultet) postoji vrlo mali broj ljubitelja i poznavatelja klasične glazbe, što je suprotno očekivanjima o općoj zainteresiranosti za umjetnost osoba takvih profila, zapravo o nekoj vrsti opće kulture intelektualca.
Možda upravo u spletu okolnosti kojeg čine društvena pasivnost i konzervativizam (u očima drugih?), nepristupačnost obrazovanja iz klasične glazbe, te svojevrsno njezino nadomještanje drugim fenomenima iz domene popularne kulture – dosad opisanih fenomena – leži razlog takvome stanju. U svakom slučaju, potrebno je provesti konkretna istraživanja kako bi se o ovom fenomenu moglo govoriti s više sigurnosti.

Postavlja se pitanje što se može učiniti da se stvari promijene nabolje. Može nam se činiti da je rješenje u poboljšanju općeg obrazovanja koje se toliko priželjkuje. Međutim, ja ciljam na poziciju intelektualaca u formiranju i u tom pogledu izbor studentske populacije kao primjera za eksplikaciju problematike nije slučajan. Komplicirani stručni put u glazbu i na tom planu nam zatvara oči: muzikolozima, obdarenima svojevrsnim intelektualnim monopolom nad glazbom (što u jednakoj mjeri može biti i blaženstvo i prokletstvo) i opravdano zaokupljenima znanstvenim pitanjima, što je vidljivo i u svojevrsnoj specijalističkoj crti u koncepciji studija muzikologije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, promiče vlastita potencijalna istaknuta opće-kulturna pozicija muzikologa kao stručnjaka za jedno široko kulturno područje, pandana svim onim povjesničarima i teoretičarima književnosti i likovnih umjetnosti koji su djelatni na pozicijama publicista, djelatnika u medijima i kulturnim ustanovama, organizatora glazbenog života. Stječem dojam da se studentima kroz obrazovanje nude perspektive bavljenja znanošću s jedne strane i zapošljavanja u (općoj) pedagogiji (što ne spada u profil struke) s druge strane, pri čemu se uslijed svih navedenih okolnosti, ali ipak prvenstveno onih društvenih, nepovoljnih za kulturu (kao i uvijek, uvjetovanih siromaštvom), ne iskorištava dovoljno potencijalno bogat međuprostor između te 2 krajnosti.

Da se razumijemo, nipošto ne mislim da bi problem uske specijalizacije studija muzikologije bio sam po sebi problem da ne uvjetuje u određenoj mjeri sužavanje prostora djelatnosti muzikologije kao discipline sa mogućim širokim spektrom kulturnoga djelovanja, jednako širokim kao onoga kod književnosti ili likovnih umjetnosti. Potencijalni prelazak studija muzikologije na Filozofski fakultet koji se, čini mi se, ozbiljno nastoji ostvariti, mogao bi, uz probleme usklađivanja muzikoloških i glazbeno-teorijskih kolegija, pomoći u razbijanju izolacije muzikologije kao humanističke znanosti a ujedno i izolacije klasične glazbe kao dijela kulture. Na kraju bih želio dati još samo neke naznake o tome kakav bi u tome mogao biti doprinos HMD-a. Po mome mišljenju puno bi se moglo učiniti sustavnim i organiziranim proširivanjem djelatnosti struke: primjerice na planu održavanja javnih predavanja, izdavaštva ‘popularno-znanstvene’ literature (gdje uvijek postoji mogućnost prijevoda na tom planu mnogo bogatije strane literature), jednom riječju – jačim istupima u kulturnu javnost. Studenti muzikologije mogli bi na tom planu dati vlastiti doprinos kao posrednici s ostalim studentima-intelektualcima u formiranju i time kroz proširenje svojega polja djelovanja stvarati temelje za poboljšanje uloge i značenja klasične glazbene kulture u kulturnom životu naše sredine.