Emil Čić
Filozofija povijesti i njezina primjena u muzikologiji
Govor o filozofiji povijesti u materijaliziranom XX. i XXI. stoljeću koje plazi po prizemnim opipljivim činjenica zvuči prilično deplasirano. Tako zvane duhovne znanosti zabavljene su pozitivističkim skupljanjem dokumenata i svjedočanstava, te njihovom golom prezentacijom, no ulazak u interpretaciju činjenica redovito se uzima kao subjektivan stav i to s velikom rezervom prema tumačenju, a ne kao spoznajna dimenzija koja je dokučila suštinu saznanja.
Osnovno je pitanje: Čime se bavi filozofija povijesti i kakve veze ima s muzikologijom? Od vremena čuvene Hegelove Filozofije povijesti filozofa povijesti bilo je vrlo malo, a oni koji su pisali o toj temi vrlo često nisu ni bili definirani kao filozofi povijesti, a kod nas je među kulturolozima takav filozof bio dr. Milan Šufflay, mislilac koji je ljudskoj kulturnoj povijesti pristupao cjelovito, obuhvaćajući sva njezina idejna kretanja. Hegel je povijest promatrao kao svijet raznih religija i raznih idejnih težnji koja proizlaze iz religijskih kultova. Hegelov kršćanski kritičar Jacques Maritain primijetio je i Hegelu predbacio kao herezu da Hegel povijest tumači kao samo kretanje i Božje samo-ostvarenje u vremenu, koje svoj vrhunac ima u njegovoj – Hegelovoj filozofiji.
Primjenjivo na muzikologiju tj. povijest glazbe Maritain je, međutim, primijetio da “…se objektivni sadržaj … sastoji od općih predmeta misli, koje su ili tipične crte danog povijesnog doba ili su pak neki bitni aspekt ljudske povijesti općenito i koje su indukcijom izlučene iz povijesnih podataka. (…) Povijest je nagomilala stanovit broj činjeničnih podataka, a iz tih podataka … povjesničar indukcijom izlučuje stanovite opće predmete misli. No, ti opći predmeti misli moraju se filozofski provjeriti, to će reći, moraju se suočiti sa stanovitim prethodno stečenim i po njima samima potvrđenim filozofskim istinama…(…) Indukcija i filozofske istine jesu i moraju biti povezane da bi se pred duhom pojavio objektivni sadržaj filozofije povijesti …”, kaže dalje Maritain. (Filozofija povijesti, str. 17)
No, ovdje također moramo primijetiti i suglasiti se Maritainom da je filozofija određeno saznanje o dobru i zlu te utjelovljenje određenog nazora, koji u sebi činjenice procjenjuje u svjetlu tih saznanja o dobru i zlu, i zato se postavlja pitanje na koji je način i kako filozofija povijesti u muzikologiji moguća? Muzikologija, i ovdje prije svega hrvatska muzikologija u povijesti glazbe, bavi se živim ljudima i također, među ostalim, govori o njihovim idejama. Skladatelji, te povjesničari glazbe i glazbenici djeluju pod određenim idejnim, političkim i stilskim težnjama i tu mi nalazimo prostor filozofije povijesti u muzikologiji. Pronaći idejna izvorišta stilskih, religijskih i političkih težnji – to bi bio novi cilj filozofije povijesti u muzikologiji. Ocijeniti te stilove i idejna kretanja pozitivno ili negativno to bi bio novi cilj. No, kako su uslijed ateizacije znanosti vrijednosni kriteriji o skladateljima, stilovima i političkim idejama kod umjetnika i znanstvenika nejedinstveni, kršćanska filozofija povijesti u suvremenoj znanosti ima problem uskraćenosti plasiranja meritornih kriterija. Njoj do daljnjega mora biti zabranjeno da govori.
Štoviše, u današnjim društvenim uvjetima kršćanski meritorni kriteriji moraju biti izloženi osporenosti, tako da filozofija povijesti u muzikologiji može opstati samo na margini, kao potisnuta duhovna disciplina. No, kako svaka dobra stvar mora u svoje vrijeme zauzeti prvo mjesto, tako će i filozofija povijesti u muzikologiji u tekućem povijesnom procesu samopotvrde i borbe morati pričekati na svoje priznanje – u svoje vrijeme.
Po mojoj procjeni u ovim bi vremenima, tj. za sada, filozofija povijesti u procjeni stilova i kulturno-političkih motivacija skladatelja, muzikologiji treba dati do znanja da ona postoji, djeluje da je zanemarena i da njezino vrijeme predstoji.
