Gorana Doliner

Glagoljaško pjevanje u Kraljevici. Književno-povijesne pojave, kontekstualne strukture i glazbene osobine napjeva

Glagolitic Singing in Kraljevica. Literary-historical Phenomena, Textual Structures and Musical Characteristics of the Chant

Muzikološke studije, br. 14
Hrvatsko muzikološko društvo / Croatian Musicological Society, 2011.
155 str.

 

Kompleks glagoljaštva s njegovom glazbenom dimenzijom svakako je pojava od posebna interesa i jasne povijesne važnosti za hrvatsku glazbenu kulturu, kako unutar nje same tako i u pogledu silnica koje nas iz nje i u nju kulturološki vode nadaleko – i prostorno i vremenski.
Ova je knjiga nastala na temelju dugogodišnjeg rada i autoričina bavljenja ne samo glagoljaškim pjevanjem u Kraljevici, nego i prije svega u Novom Vinodolu te široj sjeverno-jadranskoj regiji. Stoga je i bilo moguće meritorno višekratno upozoravati na povezanost inače „prilično jedinstvene glazbene liturgijske prakse“ na obrađivanom lokalitetu i u Hrvatskom Primorju sa srodnim pojavama u Istri i na sjeverno-jadranskim otocima. Pritom su autorici podjednako dobro poslužili izvori i uporišta poput ostavštine zaslužne proučavateljice glagoljaškog pjevanja Lujze Kozinović i ostali povijesni izvori nastali tijekom više od dva prethodna stoljeća, a sve to uz nadopunu i nadgradnju dugogodišnjim vlastitim terenskim istraživanjima.
Za potvrdu osnovne teze da je glagoljaško pjevanje specifični i varirajući amalgam starijih bizantskih i gregorijanskih slojeva s lokalnim folklornim postupcima i izričajima u beskonačnim varijantama može se u tekstu naći dovoljno važnih dokaza i zanimljivih zagovora, koji će i specijaliziranog i tek stručno znatiželjnog čitatelja uvjeriti u vjerodostojnost diskursa i potrebu da se i na ovaj metodološki način nastavi daljnje istraživanje hrvatske glagoljaške glazbene baštine.
Autorica s pravom upozorava na nužnost filološko-muzikološkog pristupa kao modela za proučavanje drugih lokaliteta izvan polaznoga, želi li se fenomen sagledati u cjelini kako je postojao i još postoji u društvenoj zbilji i praksi, ne dovodeći pritom u pitanje ono što je sama nazvala „jasnom hijerarhijom crkvene glazbe“, odnosno primatom teksta nad tonom, tj. činjenicu da su glazbene forme glagoljaškog pjevanja neraskidivo vezane uz sadržaj, funkciju i strukturu uglazbljenih tekstova. Čitavom dosad izvrsno proučenom i uzorno predstavljenom kompleksu glagoljaštva kao liturgijsko-crkvene, jezične i jezikoslovne, spisateljske, tiskarske i ostale pojave ovom se (i ovakvom) studijom još jednom potvrđuje glazbena, odnosno muzikološka komponenta kao njegovo bitno i specifično obogaćenje.
Nadalje, u području uže omeđenom glazbenom problematikom, važnim i zanimljivim se čini kompleks problema vezanih uz najopćenitije odrednice tipa „pučko-gradsko“. Autorica pomno razrađuje niz razina i slojeva koji upućuju na izrazitu složenost odnosa između, na primjer, usmene tradicije glagoljaškog pjevanja kakva je u Kraljevicu prenesena iz Novog Vinodolskog oko 1790. i kasnije tradicije komponiranja „umjetničke“ crkvene glazbe s jedne strane, te uvođenja orgulja 1863. s druge strane. Ovaj kompleks uključuje i fin autoričin smisao da u neku vrstu spontane nevremenitosti glagoljaškog pjevanja unese i izvjesnu dozu povjesnosti, uspostavljajući kontinuitet repertoara i pjevanja prema historiografskom metodom utvrđenim postajama konkretnih i relevantnih povijesnih događaja i zbivanja – od oko 1790. preko 1819., 1869/70., 1945/50. do 1964., 1979. i 1981.