Josip Vlach Vruticki u Dubrovniku

Marinela Rusković-Krištić

Josip Vlach Vruticki u Dubrovniku je djelovao od 1926. do 1945. godine, do kada su njegov rad sustavno pratile sve lokalne političke novine. Nakon 1945. nema nikakvih podataka o njemu u pisanom obliku, no prema usmenoj predaji Vruticki napušta Dubrovnik 1948. godine i odlazi u rodnu Češku. Kao dirigent Dubrovačke filharmonije, Gradskog turističkog orkestra, Orkestra Hrvatskog glazbenog zavoda u Dubrovniku i Pjevačkog društva Dubrava, orguljaš Crkvenog pjevačkog zbora, nastavnik pjevanja u dubrovačkoj gimnaziji, voditelj glazbene škole pri Dubrovačkoj filharmoniji, kompozitor, predavač, glazbeni kritičar i izvjestitelj Državne krugovalne postaje u Dubrovniku, bio je zasigurno jedan od najznačajnijih i najuglednijih kulturnih ličnosti onodnobnog Dubrovnika. Najvažniji izvor podataka o Vrutickom svakako je Narodna svijest – tjednik koji je kontinuirano izlazio do 28. ožujka 1941. godine, a predstavljao se u okviru hrvatskog katoličkog tiska. Velik broj informacija dobili smo zahvaljujući i Dubrovačkoj tribuni koja je izlazila od 1929. do 1937. godine. O prvim godinama Vrutickog u Dubrovniku doznajemo i iz Dubrovačkog lista (čiji je posljednji broj izašao 1928. godine), Hrvatske riječi (izlazila je od 1925. do 1927. godine), te iz Dubrave i Dubrovnika koji su u spomenutom razdoblju samo povremeno izlazili. Za vrijeme NDH Vruticki je bio vrlo aktivan, o čemu doznajemo iz dnevnog lista Dnevne viesti koji je izlazio tijekom 1944. godine. U fondu Dubrovačke filharmonije iz razdoblja od 1925. do 1942. godine, a koji se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku, pronašli smo brojne dokumente, korespondenciju, fotografije, te sve ono što je vezano uz njegov rad s Filharmonijom. U ostavštini Vladimira Berdovića, također pohranjenoj u Državnom arhivu, pronašli smo devet partizanskih pjesama u aranžmanu Vrutickog za četveroglasni zbor, te nekoliko njegovih obrada dalmatinskih pjesama iz 1944. godine. U Glazbenom arhivu katedrale čuva se petnaest signatura s trinaest uglavnom duhovnih skladbi, dok Dubrovački simfonijski orkestar u svom arhivu čuva pet orkestralnih skladbi Josipa Vlacha Vrutickog. Po dvije tiskovine nalaze se u fondu NSK u Zagrebu te Glazbenom arhivu Male braće u Dubrovniku.

Dolazak Josipa Vlacha Vrutickog u Dubrovnik za dirigenta Dubrovačke filharmonije prvi je put najavila Narodna svijest 12. siječnja 1926. godine. Naime, koncem 1925., točnije 27. prosinca, Vruticki šalje molbu s iscrpnim životopisom Filharmoniji za mjesto glavnog dirigenta. U to vrijeme (od 12. siječnja 1924. godine) Vruticki je djelovao kao zborovođa pjevačkog društva i „kontraktualni nastavnik“ u kraljevskoj realnoj gimnaziji u Sremskoj Mitrovici – s pravom predavanja u svakoj srednjoj školi kraljevine SHS. Stoga je s direktorom dubrovačke gimnazije Bernardom Lazzarijem bio dogovoren premještaj Vrutickog za nastavnika muzike u dubrovačkoj gimnaziji, s tim što je ujedno istodobno trebao obavljati i dužnost dirigenta novoosnovane Filharmonije. Iz molbe Vrutickog doznajemo da govori i piše srpsko-hrvatski, češki, francuski i njemački jezik, da cjelovito poznaje orkestralnu literaturu, da je osim dirigiranja i glasovira studirao i nekoliko instrumenata (violinu, violoncello, kornu), te da poznaje i tehniku pojedinih instrumenata. Ističe svoju spremnost za preuzimanje organizacije orkestra naglašavajući da ga „na dirigentsko mjesto filharmonije vuče samo velika ljubav, a ne materijalni motiv, nego umjetnička strast, volja, potreba, idealizam, koji je sličan Vašemu koji ste filharmoniju osnovali“. Dubrovačka filharmonija već 5. siječnja 1926. godine odgovara Vrutickom tražeći od njega da osim dirigentskog posla (za što je bio plaćen 2000 dinara), vodi muzičku školu, predaje pjevanje u realnoj gimnaziji, predaje violinu u muškoj i ženskoj učiteljskoj školi te drži privatne satove. Vruticki je u pismu od 9. siječnja 1926. godine u cijelosti prihvatio te uvjete. Prema Narodnoj svijesti od 16. ožujka 1926. godine, Vruticki je stigao u Dubrovnik i započeo s radom. Prvi koncert, koji je ujedno bio i obilježavnje prve godišnjice rada Dubrovačke filharmonije, održao je u travnju 1926. u Bondinom teatru, danas Kazalištu Marina Držića. O ovom koncertu naveliko su pisale novine, ističući kako je kazalište bilo dupkom puno, ali ne iz „pravog umjetničkog uživanja“, već iz znatiželje. Naime, prema ondašnjim napisima u novinama Dubrovniku je nužno nedostajala „muzička inteligencija“ i upravo se od Filharmonije i maestra Vrutickog očekivalo da je svojim radom ponovno stvori djelujući u široj populaciji, odnosno da „popravi slab glazbeni ukus, koji žalibože još vlada i kod nekojih inteligentnijih Dubrovčana“. O tome je pisao i Ivo Vojnović prigodom proslave svoje 50. godišnjice bavljenja književnim radom: „Meni se je doista rastvorilo srce u veseloj nadi, da će sada, već jednom, nestati tradicionanog uroka Dubrovačke nemuzikalnosti, pa da će naša omladina napokon pristupitit najidealnijem sportu mlada života, na muzičku naobrazbu na ime“. No iz korespondencije Vladimira Berdovića 1931. godine doznajemo da se i Vrutickom zamjeralo što je „cjepkao koncerte sastavljajući ih od komadića“ pod izlikom da je „želio biti internacionalan“. Ipak, u cjelokupnoj dubrovačkoj periodici ne postoji nijedan osvrt na koncerte u kojem nema pohvale maestru Vrutickom za njegovo veliko umijeće i rad s Filharmonijom. Vruticki je uz koncerte održavao ne samo redovita predavanja iz povijesti glazbe obilježavajući na taj način sve važnije obljetnice europskih skladatelja, nego i iz teorije glazbe i harmonije, te estetike i filozofije. Kao izuzetno plodan skladatelj napisao je 150 opusa uglavnom simfonijske i komorne glazbe, od čega je gotovo njih 80 nastalo u Dubrovniku. Veći broj djela izvodila su mu dubrovačka glazbena društva kao što su Filharmonija, Gradski turistički orkestar, Pjevačko društvo Dubrava, Crkveni pjevački zbor i brojni komorni sastavi. Tisak je iscrpno izvještavao o svim izvedbama njegovih djela u Pragu, Bratislavi, Brnu i Beču te njegovim gostovanjima u Ateni i Istanbulu. Za vrijeme boravka u Dubrovniku postao je članom brojnih udruženja. Narodna svijest tako ističe kako je na VII kongresu Južnoslavenskog pjevačkog saveza 1931. godine izabran za člana šireg artističkog odbora, a Jugoslavenski pjevački savez u Zagrebu izabrao ga je za člana svog artističkog odbora. Godine 1932. odlikovan je „Redom viteza oficira afričkog spasenja“, a car Abesinije odlikovao ga je 1933. „Zvijezdom Etiopije“. Godine 1934. Sveučilište u Bruxellesu dodjeljuje mu doktorski naslov „Honoris causa“, a iste godine odlikovan je i „Redom Sv. Save IV stepena“. „Societé internationale de musicologie u Baselu“ izabralo ga je 1935. za svog redovitog člana, a imenovan je i „oficirom Francuske akademije“ u Parizu. Kako doznajemo iz Narodne svijesti od siječnja 1937. godine, konzul kraljevine Italije, grof Pier Carlo dr. Stapetti, uručio mu je u znak umjetničkog priznanja orkestralnu partituru opere Traviata. Iste godine izabran je „za člana permenentne komisije za internacionalne izmjene koncerata“ – udruženja koje je imalo svrhu da izvodi djela mlade muzičke generacije. Akademija znanosti i umjetnosti u Sieni izabrala ga je 1938. za dopisnog člana, a Akademija znanosti i umjetnosti u Dijonu za počasnog člana. Prema Narodnoj svijesti (23. listopada, 1940. godine) Vruticki je 1940. godine podnio i zahtjev za državljanstvom, no o rješenju nismo pronašli nikakav podatak. Ipak, godine 1943. primljen je kao redoviti član „Hrvatskog auktorskog društva“ prvog odsjeka u koji je, prema napomeni, mogao pristupiti svaki hrvatski glazbenik s popunjenom pristupnicom. Primio je i nagradu od njemačkog konzula u Sarajevu – luksuzno izdanje partiture Smrt i preobraženje Richarda Straussa u znak priznanja za izvođenje njemačkih klasičnih djela na koncertima Dubrovačke filharmonije. Posljednje priznanje i skladateljsku potporu kao dugogodišnji zborovođa HPD Dubrava, dirigent Dubrovačke filharmonije, dirigent Gradskog turističkog orkestra i glazbeni izvjestitelj Državne krugovalne postaje u Dubrovniku, Vruticki je dobio 1944. godine za daljni rad od Češke akademije znanosti i umjetnosti u Pragu.

Kao izuzetno vrijedan i neumoran glazbenik svojim je radom zadužio Dubrovnik stvorivši uvjete za prvi Dubrovački festival 1938. godine na kojem su sudjelovali Zagrebačka filharmonija, Zagrebački kvartet, violinist Zlatko Baloković, pijanist Hanum Slizmi, dirigent Louis Siegel i skladatelj Alden Carpenter, a iz kojeg će kasnije, 1950. godine, izrasti velika međunarodna festivalska manifestacija – Dubrovačke ljetne igre.