Građa se sastoji od ukupno 381 glazbenog termina na talijanskom i francuskom sakupljenog u rasponu od srednjega vijeka i talijanske renesanse do francuskog enciklopedizma. Bajamonti je pri izradbi svojega Rječnika upotrijebio i naveo ukupno 63 naslova među kojima se nalaze glazbeno-teorijska i glazbeno-historiografska djela npr. d’Alemberta, F. Algarottija, Aristoksena, E. de Arteage, G. M. Artusija, J. B. Dubosa, V. Galileija, V. Manfredinija, Plutarha, J.-J. Rousseaua, G. Tartinija, Z. Tevoa, G. Zarlina i drugih, ali je i konzultirao opću literaturu s područja politike, prava, fizike, astronomije, prirodne filozofije, pjesništva, opće i crkvene historiografije i ostalog autora kao što su npr. Ciceron, D. Diderot, Horacije, J. Kepler, Montesqieu, I. Newton, Voltaire i dr. Ovome se mogu pridodati i naslovi jedanaest talijanskih i francuskih časopisa te daljnjih 58 djela poznatih i više…znatih autora od antike do 18. stoljeća. Ova je knjiga prvo predstavljanje teksta Bajamontijeva Rječnika u suverenom i meritornom prijevodu na hrvatski. Znanstveni aparat prati transliteraciju (2. dio) i prijevod s komentarima (3. dio) teksta Bajamontijeva leksikona, a temeljni znanstveni dio čitavoga rada sastoji se od dešifriranja, tumačenja, analize i usporedbe pojmova i natuknica (1. dio). Na području teorije glazbe klasificirani su i obrađeni pojmovi koji se odnose na tonske sustave, kontrapunkt, ritam (mjeru, takt) i notaciju, a detaljno je predstavljen glavni izvornik – djelo Gioseffa Zarlina Le Istitutioni harmoniche. Na opsegom manjem području organologije obrađeno je pet skupina instrumentalnih denotata (idiofonski, membranofonski, kordofonski, aerofonski i mehanički instrumenti). U zasebnom poglavlju s multidisciplinarnim pristupom obradi glazbenih termina artikulirane su cjeline koje obrađuju prirodne znanosti i glazbu, medicinu, psihologiju i glazbu te poeziju, filozofiju i glazbu. Popisi, dodatci, literatura, engleski sažetak i kazalo imena tvore 4. dio ovog opsežnog rada.