Očuvanje elektroničkih kompozicija hrvatskih skladatelja – razmišljanja i prijedlozi
Željka Radovinović, Zagreb
Suvremeni informacijski stručnjaci koji se bave očuvanjem bibliotečne i arhivske građe utvrdili su da se taj segment baštine dugoročno najbolje može zaštiti postupkom digitalizacije. Sagledavajući stanje medija koji nose glazbene informacije u Hrvatskoj, u skladu sa smjernicama međunarodnih strukovnih udruga, spoznala sam da je među najugroženijima čitava jedna glazbena vrsta – elektronička glazba domaćih skladatelja. Vrsta je to čija povijest u Hrvatskoj započinje sedamdesetih godina prošloga stoljeća; medij u kojemu se okušao gotovo svaki ovdašnji skladatelj koji je držao do pridjevka „suvremeni“. Pritom sam u obzir uzela analogne snimke elektroakustičke glazbe, kao i izvorno digitalne snimke.
Zašto baš elektronička glazba?
Zato što je to vrsta koja je uglavnom površno ili nikako „papirnato“ zabilježena – bilo da je nastala za određenu prigodu u kojoj je pri izvedbi sudjelovao i sam autor, ili je partitura neuobičajenog, deskriptivnog oblika, koji dozvoljava proizvoljno čitanje (na gotovo isti način kao što u idealiziranoj predožbi transkripcije čitamo i zapise srednjovjekovnih skladbi). Urtext tih skladbi nužno uz partituru (ako postoji), predstavljaju i svi materijali o njima koji se mogu pronaći: zvučni snimci, komentari, kritike, fotografije izvedbi, programi itd. Nosioci zvuka koji su glavni svjedoci o postojanju tog segmenta povijesti glazbe u nas, zbog karakteristika materijala i nestajanja strojeva za reprodukciju ugroženi su fizički, a informacije o njihovom postojanju smrću „svjedoka“ padaju u zaborav.
Površnim početnim istraživanjem „terena“, naišla sam na sljedeće: odobravanje, razumijevanje i sažaljenje kolega i kompozitora s jedne strane, te krajnje otežan pristup informacijama o postojanju pisanih i/ili zvučnih tragova ostvarenja u spomenutom mediju.
Informacije sam inicijalno tražila na sljedećim mjestima:
Arhivu Hrvatske, koji nažalost ne funkcionira kao nacionalni zvučni arhiv za glazbu.
Fonoteci Hrvatskoga radija u Zagrebu, koja posjeduje najveći broj snimaka – uglavnom dokumentarnih – na vrpcama, te na starim gramofonskim pločama. Podaci o snimkama uglavnom su uneseni u vlastitu računalnu bazu podataka, oblikovanu uglavnom mimo međunarodno usvojenih standarda opisa; podaci nažalost nisu uneseni dosljedno, i uz točno dodjeljivanje jedinstvenih predmetnica (predmetizaciju). Kako sam saznala, HR već više godina nastoji „spasiti“ i osuvremeniti svoj fond audio zapisa, u vlastitim studijima za digitalizaciju, te rezultate čuva na više tvrdih diskova.Selekcija građe je primjerena potrebama te komercijalne ustanove (svakodnevnog programa). Nije mi poznato, jeli i tehnika obrade starih snimaka podređena potrebama programskog emitiranja (uz čišćenje šumova, smanjivanje glasnoće i sl.), ili se čuva njihova autentičnost.
Treće mjesto kojem sam se obratila, računalna je baza Hrvatskog društva skladatelja dostupna na mreži. Ona sadrži popis autora s popisom djela svakoga od njih – u mjeri u kojoj su se autori sami potrudili podatke dostaviti svom cehovskom udruženju. Popisi rijetko otkrivaju vrstu glazbe kojoj pojedino djelo pripada, a u krajnje rijetkoj prilici u kojim sve oblicima postoji (osim autografa i tko posjeduje izvedbene materijale i u kojem obliku, a kamoli koje su skladbe snimljene i gdje se snimci čuvaju)
Tzv. baza tzv. Muzičkog informacijskog centra nije mi pomogla u početnom istraživanju.
Nešto snimaka, uglavnom gramofonskih ploča sadrži zbirka muzikalija Nacionalne i sveučilišne knjižnice, te arhivi izdavačkih kuća.
Za cjeloviti je pregled svakako potrebno obratiti se i svakom živućem autoru ponaosob.
Istraživanjem na Internetu, koji mi se čini zgodnim za početno prikupljanje informacija, doznala sam da su se sa sličnom problematikom susreli kolege iz mnogih zemalja. U nekima se, poput Njemačke, sustavno vodi briga o zvučnoj baštini i to na više razina – od nacionalnog arhiva, velikih elektroničkih studija, fonoteka radio-postaja, nacionalne knjižnice, MIC i drugih. Vrijedno je iskustvo argentinskog skladatelja i znanstvenika Ricarda dal Farra, koji je osobno 20 godina sakupljao snimke i dokumentaciju uz bogatu kolekciju latinoameričke elektroakustičke glazbe, na kraju pri kanadskoj fondaciji Daniel Langlois utemeljivši javno dostupan digitalni repozitorij. Mnogim je sličnim zbirkama osiguran pristup na „mreži svih mreža „ – našima je otežan i unutar pojedine ustanove.
Na prijelazu stoljeća, Međunarodno je udruženje zvučnih i audiovizualnih arhiva (IASA) dalo upute za očuvanje zvučne baštine – etičke principe i strategiju zaštite. U tom dokumentu stoji da je očuvanje zvučnog sadržaja na duže vrijeme uspješno tek migracijom u digitalnu domenu, uz uspostavljanje dosljednih pravila digitalnog arhiviranja (čuvanja autentičnosti i pridavanja standardiziranog niza metapodataka). Pritom se za veće ustanove (tipa Nacionalnih fonoarhiva – ako postoje ili radio-postaja) preporučuje tzv. Digital Mass Storage System, koji u startu košta više, ali je dugoročno isplativiji.
Zanimljiv je za primjenu u našim uvjetima podatak, da su neki arhivi radio-postaja – u sastavu nacionalnih arhiva, te nose prava, ali i dužnosti u skladu sa zakonom. Unikatni materijali koje te zbirke sadrže priznaju se kao vrijednost nacionalne baštine, te se o njima vodi briga na „višem nivou“. Ti se artefakti posebno pažljivo opisuju (pridaju im se metapodaci) i pazi se na autorska prava za korištenje. Zvučni arhiv je, po cehovskom udruženju IASA nacionalni onda, kada po zakonu ili stvarno nosi odgovornost za sakupljanje nacionalne produkcije.
Ovom prilikom bih predložila Skupini za zaštitu ovoga Društva, da zajednički konkretnim radom i zalaganjem pridonesemo očuvanju opisane cjeline suvremene glazbene povijesti.
Budući da Hrvatski nacionalni arhiv ne funkcionira kao nacionalni fonoarhiv, te ako je to zakonski moguće, zašto se nebi nekoj drugoj ustanovi – najlogičnije bi bilo HR, pridao taj značaj?! Tada bi se dio njegove zbirke raritetnih snimaka mogao redovitim postupkom proglasiti kulturnim dobrom i pristupiti ovih dana mnogospominjanom projektu digitalizacije nacionalne baštine. Možda bi HR, uz dodatni poticaj države i mnogih međunarodnih ustanova koje i financijski podržavaju slične aktivnosti, našao interes u osnivanju digitalnog repozitorija skladbi hrvatskih autora – najprije elektroničkih, a onda – tko zna? Možda bi bilo logično, da takav repozitorij podržava (i održava) Hrvatsko društvo skladatelja ili ZAMP ili neki novi Muzički informacijski centar?
Ostavljam ova pitanja na razmišljanje i raspravu.
U Zagrebu, 12. svibnja 2007.
