Pedagoška ostavština skladatelja Josipa Hatzea

Davorka Radica, Split

Skladateljski značaj splitskog skladatelja Josipa Hatzea (1879.-1959.) ne treba osobito isticati. Neprijeporno je isto tako i golemo nasljeđe koje je Josip Hatze ostavio svom rodnom gradu Splitu u smislu oživljavanja glazbenoga života i podizanja razine glazbene kulture zbog čega će trajno ostati jednom od najsvjetlijih figura u glazbenoj povijesti ovoga grada ali i široj, hrvatskoj.

Manje je pak poznata činjenica da je ovaj skladatelj iza sebe ostavio vrlo opsežan pedagoški rad u vidu udžbenika koje je za života vrijedno pisao a koji, zbog različitih okolnosti, nikada nisu objavljeni. Radi se o rukopisima koji nose sljedeće naslove:

• Upute u čitanje orkestralnih partitura, 1948.
• Praktična upotreba patonova (figuralni stil), 1948.
• Nauka o instrumentima i njihova primjena u modernom orkestru, 1949.-1950.
• Analiza J.S.Bach «Kunst der Fuge», 1952.
• Taktiranje i dirigiranje (upute i savjeti mladim dirigentima), 1953.
• Prijevod: Praktična nauka o formama klavirske muzike (Formenlehre der Klaviermusik) Richarda Noatscha.

Ovdje bih, međutim, posvetila pažnju rukopisu koji nosi naslov Nauka o kontrapunktu i fugi a koji je pisan od 1932.-1941. godine. Radi se o kapitalnom djelu u četiri opsežna sveska. Udžbenik je to koji bi i danas mogao imati praktičnu primjenu.

Kontrapunkt kao teorijsku glazbenu disciplinu je potrebno najmanje dvojako shvaćati: kao skladateljsku tehniku, umijeće vođenja dviju ili više samostalnih melodijskih linija koje se moraju uskladiti prema određenim načelima, ali i kao nauk o takvoj tehnici skladanja. U tom smislu, sama tehnika se može promatrati i kao svevremni fenomen neovisan o stilskom razdoblju ili vremenskom kontekstu. Izučavanje same tehnike u tradicionalnom smislu, s naglaskom na renesansni vokalni kontrapunkt i barokni instrumentalni (fuga), najbolji je put ka takvom shvaćanju.

Tradicionalni pristup kontrapunktskoj tehnici skladanja ima jednu izrazito bitnu značajku a to je učenje kroz praktičan rad. Pri tome se izučavanje tehnike zapravo svodi na usvajanje vrlo kompleksne vještine. Najveća mana i opasnost kod ovakvog pristupa jest da je često takva «školska» vještina postajala sama sebi svrhom, a najviše kritika oduvijek je dobivalo Fuxovo progresivno učenje «po vrstama» koje kreće od dvoglasja, zatim troglasja i četveroglasja, pod izgovorom da takvi primjeri nemaju potvrdu u glazbenoj literaturi. Međutim, niti glazba sama, niti primjeri iz glazbene literature sa analizom i komentarima nisu dovoljni da se spozna bit glazbenog materijala, zakonitosti po kojima se on oblikuje, odnosno, da se uđe u samu srž problematike skladanja. Praktični pristup je u tom smislu nezamjenjiv.

Knjiga Nauka o kontrapunktu i fugi Josipa Hatzea reprezentativan je primjer izučavanja ove složene glazbeno-teorijske discipline koja objedinjuje sve kvalitete tradicionalnog, temeljitog pristupa. Udžbenik je podijeljen na četiri opsežna sveska.

• Prvi dio: Prosti kontrapunkt;
• Drugi dio: Dvostruki, trostruki i četverostruki kontrapunkt;
• Treći dio: Oponašanje ili imitacija – Kanon;
• Četvrti dio: Fuga.

Na početku svake nove cjeline, izlažu se vrlo jasna pravila koja su naravno potkrijepljena notnim primjerima, a nakon toga slijede instruktivne vježbe, kao male glazbene cjeline u kojima se praktično izlaže pojedina problematika. Jedna od najvećih kvaliteta udžbenika upravo su ovi primjeri, od J.S. Bacha, Fuxa, Hallera, Cherubinia, Beethovena, Brahmsa, a velikim dijelom i samog Hatzea. Pristup učenju je izrazito praktičan, skladateljski. Naglasak je na izučavanju tehnike koja mora naći primjenu u samom skladanju. Svi primjeri od početka su pisani i u starim načinima ali i u «modernom» tonalitetu. Posebna pažnja posvećuje se uglazbljivanju teksta te zakonitostima oblikovanja melodije.

Može li ovaj udžbenik i danas naći primjenu? Nije sporno da bi se iz knjige moglo učiti i to na akademskoj razini izučavanja kontrapunktskih tehnika, međutim primjena u nastavi zahtijevala bi svojevrsno osuvremenjivanje pri čemu bi se neizostavno narušila autorska izvornost. Problem prilagodbe ovakvog udžbenika današnjim prilikama učenja glazbe zapravo razotkriva i jedan od najvećih problema glazbenog obrazovanja: u tradicionalnom «seciranom» pristupu učenja glazbe kroz glazbene discipline stalno izmiče glazba kao cjelina. Pri tome ne treba zaboraviti da je svako cijepanje glazbene cjelovitosti uvijek neprirodno, a opet je jedini način da se spoznaju sve zakonitosti i svi procesi po kojima takva cjelovitost nastaje.

Revitalizacija Hatzeovog Nauka o kontrapunktu i fugi prije svega bi se odnosila na očuvanje jednog temeljitog prikaza dugotrajnog i postupnog procesa ovladavanja skladbenim umijećem.

Sam udžbenik, dakako ima i svoju povijesnu vrijednost i to ne samo kao originalan dokument, pisan Hatzeovim urednim i u današnje vrijeme nestalim krasopisom, već i kao bitan dio mozaika i potpunog uvida u život i djelo ovog nezaobilaznog splitskog velikana. Udžbenik je osim toga i prava riznica vrlo osebujnih, izgubljenih hrvatskih glazbenih izraza i u tom smislu bi mogao biti izuzetno zanimljiv i svima koji se bave glazbenom terminologijom. Spomenimo samo neke izraze:

• kadenca – glasoklon;
• nota finalis – svršetna nota;
• prima – jednozvuk;
• unisono – istozvuk;
• sinkopa – zanos;
• dux – sastavba ili obrazac;
• comes – suprotak ili protupodmet itd.

Sukus svega što sam nastojala istaknuti o ovoj knjizi i njezinom predmetu nalazi se već u samom predgovoru u kojemu autor kaže sljedeće:

»U pomanjkanju dobrih djela ove vrsti na našem jeziku, bio sam primoran napisati ovu nauku kontrapunkta za svoje đake kompozicije.

Uzorni primjeri uzeti su iz nauka autoritativnih kontrapunktičara Fuxa, Cherubinia; Pater Martinia, J.S.Bacha, Hallera; Doboisa i drugih, da budu pravim putokazom učećoj mladeži kako se svladava ovu najvišu granu glazbene teorije, a u prvom redu namijenjena je autodidaktima. Obuhvaća potpuno gradivo od prostog kontrapunkta do uključivo fuge, a može da služi kao dodatak svakoj nauci o kontrapunktu.

Jedino obilnošću dobrih primjera učenik bit će u stanju da svlada sa lakoćom cjelokupno gradivo i da si tako prokrći put slobodnom stvaranju.» (Josip Hatze, Nauka o kontrapunktu i fugi, I sv., rukopis, Split 1932., str. 1.)

Žalosno je spomenuti da situacija s udžbenicima u Hrvatskoj, osobito onih za akademske potrebe, danas nije puno bolja nego što je bila te davne 1932. godine. Usuđujem se reći da bi u današnje vrijeme udžbenik ovakvog opsega i iscrpnosti morao pisati cijeli tim stručnjaka. Čini se da danas ne postoje pojedinci koji bi, uz neizostavno potrebno znanje i stručnost, imali i toliko želje, volje, snage, ustrajnosti i vremena, ali prije svega ljubavi za poziv predavanja znanja, a da bi napisali nešto i približno slično.

Postojanje tradicije na kojoj se može dalje graditi na svakom je području, pa tako i glazbenom, neprocjenjiva vrijednost. Tradicija u tom smislu ne bi smjela predstavljati okove koje treba uništiti pod svaku cijenu, da bi se tobože osvojila sloboda, već čvrstu polazišnu točku za daljnju nadgradnju i preobrazbu. Upravo u tom smislu bi trebalo promatrati i ovaj vrijedan udžbenik.