Hrvatsko muzikološko društvo
&
Odsjek za muzikologiju
Muzičke akademije u Zagreb
INAUGURALNO PREDAVANJE
povodom otvorenja doktorskog studija muzikologije
Prof. Dr. Richard Taruskin
Berkeley, SAD
Dr. Richard Taruskin američki je muzikolog, rođen 2. travnja 1945. u New Yorku. Studirao je i doktorirao 1975. na Sveučilištu Columbia u New Yorku. Od 1975. do 1986. bio je profesor na istom sveučilištu, a od 1986. do 2014. bio je profesor na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju, gdje je i postao Profesor emeritus 2015. godine. Dobitnik je najprestižnijih muzikoloških nagrada u SAD-u i inozemstvu: Alfred Einstein Award (1980), The Dent Medal (1987), ASCAP Deems Taylor Award (1993, 2005), Royal Philharmonic Society Music Award (1996), Otto Kinkeldey Award (1997, 2006), Kyoto Prize (2017). Član je Američke akademije umjetnosti i znanosti i Mađarske akademije znanosti. Među njegova najistaknutija djela spadaju: Opera and Drama in Russia as Preached and Practiced in the 1860s, UMI Research Press, 1981; Musorgsky: Eight Essays and an Epilogue, Princeton University Press, 1993; Text and Act: Essays on Music and Performance, Oxford University Press, 1995; Stravinsky and the Russian Traditions: A Biography of the Works through Mavra, University of California Press, 1996; Defining Russia Musically: Historical and Hermeneutical Essays, Princeton University Press, 1997; The Oxford History of Western Music, Oxford University Press, 2005; The Danger of Music and Other Anti-Utopian Essays, University of California Press, 2008; On Russian Music, University of California Press, 2008; Russian Music at Home and Abroad: New Essays, University of California Press, 2016.
ponedjeljak, 30. listopada 2017. u 18:30, Muzička akademija, Dvorana Stančić (IV. kat)
Liszt and Bad Taste
Liszt i loš ukus
Ovaj moj naslov može izgledati provokativan, ali sumnjam da će itko proturječiti tome da, prvo, među svim velikim skladateljima Liszt je onaj kojega se najčešće optuživalo za loš ukus; i drugo, da te optužbe na neki način nisu nikada ugrozile njegov status među velikima. I doista, kao što je Charles Rosen jednom sugerirao, te su optužbe u nekom smislu i do određenoga stupnja zapravo utvrdile Lisztov posebni položaj u Panteonu. Rosen je to postavio u obliku razvikanoga paradoksa, rekavši za Liszta da su njegova “rana djela vulgarna i velika, a kasna djela zadivljujuća i minorna”.
Pojam ukusa kao apsolutni standard ustraje od 18. stoljeća unatoč usponu pomirljivijih definicija. Njegovu postojanost može se pripisati uvjerenju među političkim konzervativcima da je (citat Wye J. Allanbrooka) “suglasnost kultiviranih ljudi o tome što je dobro i lijepo predstavljala moć političke kohezije u zajednici”. I kako je Schiller naglasio u svojem Estetičkom odgoju čovjeka (1794), “Tamo gdje vlada ukus ne toleriraju se nikakve privilegije niti autokracija”. Ukus nudi alternativu prinudnoj hijerarhiji jer je autonoman, univerzalan i tamo gdje ima prevlast vladaju suosjećanje i nezainteresirano bratstvo. Ali, mora ga se njegovati ili bolje rečeno utuviti. Više od jednog stoljeća nakon Schillera T.S. Eliot je ponovio njegove nazore kada je definirao “funkciju kritike” kao “općenito govoreći … tumačenje djelâ umjetnosti i ispravljanje ukusa”. To je bila formulacija čovjeka koji će se sažeto izjasniti kao “klasicist u književnosti, rojalist u politici i anglo-katolik u vjeri”.
Svjedočimo, zapravo, rođenju, ili barem krštenju estetičkog snobizma, koji je uvijek i samo prikriveni društveni snobizam. Može biti da je to neizravan užitak, ali snobizam je moćni užitak; a Burkeovo objašnjenje snobizma kao jedine kompenzacije koju dobivamo zbog gubitka neposrednosti i naivnog užitka što nam ih je namirio naš kritički sud, najbolji je prikaz vrijednosti snobizma što sam ga ikada susreo. On također donosi prikaz i kritiku aspirirajućeg “dobrog ukusa”, koji se javlja s estetičkim snobizmom, najgrađanskijim od svih snobizama, pa ga se s njime može i izjednačiti.
U kasnom 19. stoljeću glavnu prijetnju glazbenim idealistima nisu više predstavljali virtuozi već skladatelji koji su glazbene vrijednosti podredili miješanom mediju: skladatelji opera koji su sasvim sigurno uvijek vladali najvećim i najmanje kritičkim publikama, ali isto tako – što je još gore – oni koji su nastojali pretvoriti svoju instrumentalnu glazbu u opere bez riječi, kao što je to učinio Liszt u svojim simfonijskim pjesmama i programatskim simfonijama. Bila ona utjelovljena u pokvarenosti teksta ili u izopačenosti medija, ono čega su se tankoćutni ponajviše bojali bila je izopačenost ukusa i običaja, koja je čuvarima dobroga ukusa izgledala kao pokvarenost puti.
