Ivan Ćurković
Uloga i značenje klasične glazbe u kulturnom životu naše sredine: mogućnosti muzikoloških doprinosa
Prije svega bih se želio zahvaliti što mi je pružena prilika da govorim o temi za koju mi se čini da je važna, a kojoj se u glazbenim i pogotovo muzikološkim krugovima izgleda ne posvećuje dovoljno pažnje. Problemi koje ću izložiti temeljeni su uglavnom na osobnom iskustvu praćenja fenomena klasične glazbe u opće-kulturnom kontekstu (a lako možete zaključiti da to iskustvo ne može baš biti sveobuhvatno s obzirom na moju dob). Međutim, kako sam upravo zbog toga izazvao određeno čuđenje kada sam artikulirao svoje ideje na nastavi na Akademiji, možda će vam biti zanimljivo čuti nešto iz studentske perspektive.
Čini se da na našoj kulturnoj sceni još uvijek vlada polaritet tradicionalne i alternativne kulture koji je postmoderna već odavno prevladala. Ako sagledamo položaj klasične glazbe u takvim modelima razmišljanja, lako ćemo zaključiti da ona, uz razne oblike folklora, nažalost spada među najtradicionalnije i najkonzervativnije oblike kulturalnog izraza. Razlozi tome sežu daleko dublje od stereotipnih predodžbi sredovječnih i starijih bračnih parova iz više srednje klase kao glavnih konzumenata klasične glazbene kulture (što nije daleko od istine, a o raširenosti takvog mišljenja svjedoči i primjer ministra kulture Antuna Vujića). Na njih utječu razni faktori – od specifičnosti naše sredine, preko sustava obrazovanja (kako općeg, tako i stručno glazbenog), pa sve do prirode same klasične glazbe.
Kada su se u 19. st. pod utjecajem romantičarske fascinacije poviješću u okvirima novonastalog građanskog društva počeli formirati prvi repertoarni kanoni glazbe iz minulih vremena, vjerojatno se nije ni slutilo koliko će prevaga djela iz prošlih epoha nad suvremenom produkcijom obilježiti glazbeni život 20.st. (to je još uvijek tako). Modusom operandi jednog cijelog segmenta kulture postalo je opetovano interpetiranje određenog broja uzornih – tj. klasičnih – djela iz prošlosti. Osim toga, avangardni umjetnički iskoraci nisu bitno izmijenili društvenu bazu umjetničke glazbe: ostala je to uglavnom viša srednja klasa. Ovakvome konzervativizmu pridonosi i narav glazbenog obrazovanja, temeljenog na dugotrajnom i ustrajnom specijalističkom radu (u nas traje 14 godina), koja čisto tehnički otežava pristup klasičnoj glazbi ljudima koji nisu voljni odvojiti toliko vremena i truda. Nasuprot složenosti tog stručnog putovanja u svijet klasične glazbe stoji izrazito niska razina opće-glazbenog obrazovanja koja po svemu sudeći nije nimalo bolja ni u drugim europskim zemljama (pa nas zbog toga ne treba mučiti grižnja savjesti). Zatvarajući se u usko stručne krugove glazbenici dodatno pridonose stanju stvari: klasična glazba postaje svojinom privilegirane elite, dok ostalima preostaje da se od nje ili potpuno distanciraju ili da joj pristupe na što banalniji način. Jednom riječju, klasična glazba sve više istupa iz domene opće kulture (ako taj pojam shvatimo šire od puke faktografske razine).
Ovakva razmišljanja previše bi se, pretpostavljam, doimale kao obična generalizacija pesimistički raspoložene osobe da ih ne pokušam primijeniti na neke osobitosti naše sredine. Prije svega (koliko sam ja to kompetentan procijeniti), načini funkcioniranja kulture u socijalizmu pružali su određenu donekle stabilnu društvenu bazu klasičnoj glazbenoj kulturi, koja je kapitalizmom poljuljana i tu još treba učiniti mnoge prilagodbe kako bismo se približili idealu demokratizacije i modernizacije kulture po zapadnoeuropskim modelima. Jedan od već spomenutih načina na koji to današnja ‘kulturna politika’ nastoji činiti jest promoviranje tzv. alternativne, urbane kulture (što bi samo po sebi bilo pohvalno da se nekada ne precjenjuju potrebe naše sredine). Tu razni žanrovi popularne glazbe imaju važnu ulogu preuzimajući na sebe funkciju koju klasična glazba ima u tzv. visokoj, tradicionalnoj kulturi, a ovaj fenomen posebno je osjetan na planu mlađe hrvatske intelektualne populacije. (Misli koje ću pokušati artikulirati ne temelje se na empirijskim istraživanjima – što bi im osiguralo neku vrst znanstvenog kredibiliteta – već na subjektivnim uvidima za koje sam nastojao da budu što pronicljiviji) Naime, čini mi se da među zagrebačkim studentima kulturnog ili umjetničkog usmjerenja (razni smjerovi Filozofskog fakulteta, Likovna akademija, Akademija dramskih umjetnosti te Arhitektonski fakultet) postoji vrlo mali broj ljubitelja i poznavatelja klasične glazbe, što je suprotno očekivanjima o općoj zainteresiranosti za umjetnost osoba takvih profila, zapravo o nekoj vrsti opće kulture intelektualca.
Možda upravo u spletu okolnosti kojeg čine društvena pasivnost i konzervativizam (u očima drugih?), nepristupačnost obrazovanja iz klasične glazbe, te svojevrsno njezino nadomještanje drugim fenomenima iz domene popularne kulture – dosad opisanih fenomena – leži razlog takvome stanju. U svakom slučaju, potrebno je provesti konkretna istraživanja kako bi se o ovom fenomenu moglo govoriti s više sigurnosti.
Postavlja se pitanje što se može učiniti da se stvari promijene nabolje. Može nam se činiti da je rješenje u poboljšanju općeg obrazovanja koje se toliko priželjkuje. Međutim, ja ciljam na poziciju intelektualaca u formiranju i u tom pogledu izbor studentske populacije kao primjera za eksplikaciju problematike nije slučajan. Komplicirani stručni put u glazbu i na tom planu nam zatvara oči: muzikolozima, obdarenima svojevrsnim intelektualnim monopolom nad glazbom (što u jednakoj mjeri može biti i blaženstvo i prokletstvo) i opravdano zaokupljenima znanstvenim pitanjima, što je vidljivo i u svojevrsnoj specijalističkoj crti u koncepciji studija muzikologije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, promiče vlastita potencijalna istaknuta opće-kulturna pozicija muzikologa kao stručnjaka za jedno široko kulturno područje, pandana svim onim povjesničarima i teoretičarima književnosti i likovnih umjetnosti koji su djelatni na pozicijama publicista, djelatnika u medijima i kulturnim ustanovama, organizatora glazbenog života. Stječem dojam da se studentima kroz obrazovanje nude perspektive bavljenja znanošću s jedne strane i zapošljavanja u (općoj) pedagogiji (što ne spada u profil struke) s druge strane, pri čemu se uslijed svih navedenih okolnosti, ali ipak prvenstveno onih društvenih, nepovoljnih za kulturu (kao i uvijek, uvjetovanih siromaštvom), ne iskorištava dovoljno potencijalno bogat međuprostor između te 2 krajnosti.
Da se razumijemo, nipošto ne mislim da bi problem uske specijalizacije studija muzikologije bio sam po sebi problem da ne uvjetuje u određenoj mjeri sužavanje prostora djelatnosti muzikologije kao discipline sa mogućim širokim spektrom kulturnoga djelovanja, jednako širokim kao onoga kod književnosti ili likovnih umjetnosti. Potencijalni prelazak studija muzikologije na Filozofski fakultet koji se, čini mi se, ozbiljno nastoji ostvariti, mogao bi, uz probleme usklađivanja muzikoloških i glazbeno-teorijskih kolegija, pomoći u razbijanju izolacije muzikologije kao humanističke znanosti a ujedno i izolacije klasične glazbe kao dijela kulture. Na kraju bih želio dati još samo neke naznake o tome kakav bi u tome mogao biti doprinos HMD-a. Po mome mišljenju puno bi se moglo učiniti sustavnim i organiziranim proširivanjem djelatnosti struke: primjerice na planu održavanja javnih predavanja, izdavaštva ‘popularno-znanstvene’ literature (gdje uvijek postoji mogućnost prijevoda na tom planu mnogo bogatije strane literature), jednom riječju – jačim istupima u kulturnu javnost. Studenti muzikologije mogli bi na tom planu dati vlastiti doprinos kao posrednici s ostalim studentima-intelektualcima u formiranju i time kroz proširenje svojega polja djelovanja stvarati temelje za poboljšanje uloge i značenja klasične glazbene kulture u kulturnom životu naše sredine.
