Arhiva kategorije: Izdanja

Djelatnosti, Gazophylacium, Izdanja

Koncert za dvije violine i gudače u D-duru (1)

Giuseppe Michele [Josip Mihovil] Stratico

Koncert za dvije violine i gudače u D-duru (2)
Concerto for Two Violins and Strings in D major (2)

Gazophylacium musicae croaticae, br. 6
Hrvatsko muzikološko društvo / Croatian Musicological Society, 2013.

Glavna urednica / Editor-in-Chief: Vjera Katalinić
Priređivač / Revised by: Zoran Juranić
Partitura + dionice

Predgovor/ Preface: Lucija Konfic

stratico_koncert-za-dvije-violine-i-gudace-u-d-duru-1Straticovi koncerti sačuvani su samo u relativno urednom rukopisu i to kao dionice, što nije neuobičajeno, s obzirom da je to bio najčešći način diseminacije te vrste glazbe u 18. stoljeću.
Concerto a due violini obbligati (1) (It. 627) i Concerto a due violini obbligati (2) (It. 628) pisani su za dvije solo violine uz pratnju malog gudačkog orkestra. Sadrže po tri stavka u rasporedu tempa brzi-spori-brzi. Oba su skladana u D-duru, kao i većina Straticovih violinskih koncerata. Prvi i treći stavak uvijek su u osnovnom tonalitetu, dok je srednji stavak u prvom slučaju u paralelnom molu, a u drugom slučaju u istoimenom molu. Uobičajeno onodobnoj talijanskoj praksi, Stratico teži skladati lijepe i zanimljive melodijske linije što je najvažniji izražajni element u svim Straticovim koncertima, kao i u sonatama i drugim djelima.
(Iz predgovora L. Konfic)

2013.
ISMN 979-0-9005206-4-7
100,00 kn + poštarina

Djelatnosti, Gazophylacium, Izdanja

14. koncert za violinu i orkestar u A-duru

Ivan Jarnović / Giovanni Giornovichi

14. koncert za violinu i orkestar u A-duru
Fourteenth Concerto for Violin and Orchestra in A major

Gazophylacium musicae croaticae, br. 5
Hrvatsko muzikološko društvo / Croatian Musicological Society, 2013.

Glavna urednica / Editor-in-Chief: Vjera Katalinić
Priređivač / Revised by: Zoran Juranić
Partitura + dionice

Predgovor / Preface: Vjera Katalinić

jarnovic_14-koncert-za-violinu-i-orkestar-u-a-duruJarnovićev 14. violinski koncert bio je najprije objavljen kod francuskog izdavača Siebera 1790, a potom ga je preuzeo berlinski nakladnik Hummel (1791-92) te pariški Imbault (prije 1793). U to je vrijeme Jarnović, koji se sklonio od revolucionarnog požara u Francuskoj, već bio u Engleskoj, pokušavajući se plasirati kao virtuoz, koncertirajući i objavljujući svoja prva (komorna) djela na vlastiti trošak. Njegov je 14. koncert također najprije objavljen kao sonata (zajedno s onom prerađenom iz 10. koncerta) kod uglednog londonskog izdavača Longman & Broderip (vjerojatno 1791). Kad je dobio prva priznanja, britanski su izdavači bili motivirani da objavljuju i njegove izvorne i potpune koncerte. Tako je 14. koncert u verziji za violinu i orkestar (dionice) objavljen kod dva britanska izdavača: J. Dalea (vjerojatno oko 1795) i C. Wheatstonea, a njihova izdanja očituju tek manje razlike u odnosu na ona ranija francuska.
Svaki od tri stavka u tome djelu nose neke značajke koje ga čine posebnim, što je publike na njegovim nastupima obično dobro prihvaćala. Za razliku od uobičajenih herojskih tutti početaka, prvi sonatni Allegro nastupa kao solo i u piano dinamici s melodijskom temom, a tutti ansambl se priključuje u njezinom druge dijelu. Slijedeći taj model čitava je prva ekspozicija temeljena na dijalogu između solista (kojeg uglavnom prate samo violine) i orkestra. Druga je ekspozicija „pravi solo“, koji obilježavaju razvijene teme i pasaže, koje diskretno podupiru akordi u dionicama violina. Nakon virtuoznog srednjega dijela (neke vrste provedbe: niza novih motiva i pasaža, uobičajenih za njegov stil), repriza počinje kao tutti, ali u vrlo tihoj dinamici, no crescendom ju razvija prema kraju stavka.
(Iz predgovora V. Katalinić)

2013.
ISMN 979-0-9005206-3-0
100,00 kn + poštarina

Djelatnosti, Gazophylacium, Izdanja

Arija Frena, mio bene za sopran i orkestar (1775)

Julije Bajamonti

Arija Frena, mio bene za sopran i orkestar (1775)
Aria Frena, mio bene for Soprano and Orchestra (1775)

Gazophylacium musicae croaticae, br. 4
Hrvatsko muzikološko društvo / Croatian Musicological Society, 2013.

Glavna urednica / Editor-in-Chief: Vjera Katalinić
Priređivač / Revised by: Zoran Juranić
Partitura i dionice

Predgovor / Preface: Vjera Katalinić

bajamonti_arija-frena-mio-bene-za-sopran-i-orkestar-1775Dok su neke Bajamontijeve skladbe u zbirci Algarotti našle svoje blizance u splitskoj katedrali, arija Frena, mio bene je jedinstvena. Autografska partitura sastavljena je za sopran uz pratnju uobičajenog klasicističkog orkestra koji tvore gudači te flaute i rogovi in Es a due. Manje odudaranje od uobičajenog rasporeda predstavljaju dvije dionice viola, što se može uočiti i u nekim drugim Bajamontijevim djelima, a ukazuje na specifičnost onodobnih splitskih izvodilačkih mogućnosti. Naime, iako je Bajamonti nekolicinu djela skladao u Italiji (Venecija, Padova), vjerojatno ih je namijenio izvedbi u rodnome gradu, osobito u vrijeme kada se bavio organizacijom glazbenih akademija. Tako su korišteni uobičajeni tekstovni predlošci, prisutni na mletačkoj glazbenoj sceni, prvenstveno stihovi iz libretta Pietra Metastasia, o čemu svjedoči niz arija, dueta i zborova sačuvanih u splitskoj katedrali.
Tekst ove arije također je u duhu metastazijanskih opera:
„Frena, mio bene, il pianto
non sospirar d’amor;
ah, da si dolce incanto
strugger mi sento il cor!
(Iz predgovora V. Katalinić)

2013.
ISMN 979-0-9005206-2-3
50,00 kn + poštarina

Djelatnosti, Izdanja, Opća povijest

Glazbena pretklasika

Komentiraj

Peter Rummenhöller

Glazbena pretklasika: kulturni i glazbenopovijesni oris glazbe u 18. stoljeću između baroka i klasike

Opća povijest glazbe, sv. 4
Prev. s njemačkog Sead Muhamedagić
Nasl. izv.: Die musikalische Vorklassik
Hrvatsko muzikološko društvo / Croatian Musicological Society, 2004.
173 str.

rummenholler_glazbena-pretklasikaBilješka o autoru

Peter Rummenhöller (Wuppertal, 1936) studirao je 1956-58. u Saarbrückenu na Visokoj glazbenoj školi glasovir i glazbenu teoriju, a 1956-63. na Sveučilištu muzikologiju. Godine 1963. promovirao je s disertacijom Moritz Hauptmann als Theoretiker. Eine studie zum erkenntniskritischen Theoriebegriff in der Musik (Moritz Hauptmann kao teoretičar. Studija o spoznajno-kritičkom pojmu teorije u glazbi; Wiesbaden 1963). Od 1972. predavao je kao redoviti profesor muzikologije, sociologije glazbe i glazbene pedagogije na Visokoj pedagoškoj školi, sada Visokoj umjetničkoj školi u Berlinu. God. 1970-78. bio je urednik časopisa Zeitschrift für Musiktheorie. U svojim napisima o sociologiji, teoriji i povijesti glazbe nastoji glazbu posredovati kao poglavito kulturološku i duhovnopovijesnu pojavu.

Bilješka o knjizi

Glazbena “pretklasika”, taj vremenski odsječak između oko 1735. i 1785. Peter Rummenhöller shvaća kao zasebnu epohu. Ona, međutim, ne očituje jedinstvo nego višestrukost, proturječnost, karakter prijelomnosti i rastrojenost, a njezino predstavljanje morat će postati predmetom poučavanja neortodoksnog kulturnopovijesnog razmatranja. U skladu s time Rummenhöller ne postupa strogo sistematski – prema vrstama, pojedinim osobnostima, značajnim središtima glazbenih zbivanja ili prema duhovnim, kulturnim i društvenopovijesnim strujama – nego preuzima iz svih tih stajališta ponešto na onaj način kako mu se u skladu s vlastitim nazorima čini nužnim i nanovo sastavlja epohu poput mozaika. Pritom nastaje uzbudljiva slika najproturječnijih ideja, paradoksalnih tendencija i nejedinstvenih snaga između sutona apsolutizma na zalasku i zore građanske revolucije.

2004.
ISBN 953-6090-26-0
cijena: 24 €; za članove: 12 €

Djelatnosti, Izdanja, Opća povijest

Barokna glazba

Komentiraj

Claude V. Palisca

Barokna glazba

Opća povijest glazbe, sv. 3
Prev. s engleskog Stanislav Tuksar
Nasl. izv.: Baroque Music
Hrvatsko muzikološko društvo / Croatian Musicological Society, 2005.
348 str.

palisca_barokna-glazbaBilješka o autoru

Američki muzikolog Claude Victor Palisca (Rijeka, Hrvatska, 1921. – New Haven, SAD, 2001.) iselio je još kao dijete s roditeljima u SAD. Studirao je glazbu u Queens Collegeu (New York), a kompoziciju i muzikologiju na Harvardovu sveučilištu (doktorirao 1954.). Djelovao je kao sveučilišni profesor povijesti glazbe na Sveučilištima Illinois (1953.-59.) i Yale (1959.-92.). Gostovao je kao predavač na sveučilištima u Berkeleyu, Princetonu, Michiganu, zap. Australiji, Zagrebu, Granadi i Barceloni. Palisca je bio jedan od vodećih američkih muzikologa druge polovice XX. st. i vrhunski svjetski stručnjak za razdoblje kasne renesanse i baroka te starije povijesti teorije glazbe. Bio je suprevoditelj na engleski Zarlinovih Istitutioni harmoniche, znatno je pridonio rasvjetljavanju utjecaja Girolama Meia na prvu Firentinsku cameratu, teorijske osnove rasprave između Artusija i Monteverdija te odnosa empirijske znanstvene misli u 17. st. i odgovarajućeg razvitka teorijâ harmonije i udezbe. Bavio se i poviješću i organizacijom glazbene pedagogije i studija muzikologije. Bio je predsjednik Američkog muzikološkog društva (1970.-72.), američkog Nacionalnog savjeta za umjetnost u obrazovanju (1967.-69.) te potpredsjednik Međunarodnog muzikološkog društva (1977.-82.).Objavio je niz znanstvenih rasprava u vodećim svjetskim muzikološkim časopisima te više knjiga među kojima se ističu Barokna glazba (Baroque Music; tri izd. 1968.-91.), Humanizam u talijanskoj renesansnoj glazbenoj misli (Humanism in Italian Renaissance Musical Thought; 1985.) i Studije o povijesti talijanske glazbe i glazbene teorije (Studies in the History of Italian Music and Music Theory; 1994.). Bio je, među ostalim, i urednik knjige Donalda J. Grouta Povijest zapadne glazbe (A History of Western Music;, izd. 1980. i 1996.) i više izdanja Nortonove antologije zapadne glazbe (Norton Anthology of Western Music).

Bilješka o knjizi

Knjiga Barokna glazba u engleskom izvorniku dio je poznate američke serije Prentice Hall History of Music koja je studentima, profesorima i informiranim ljubiteljima glazbe pružila sveobuhvatne, znanstveno-stručne te razumljivo i komunikativno pisane panoramske poglede na glavna stilska razdoblja u povijesti glazbe Zapada. Palisca u ovoj monografiji o baroknoj glazbi posebno naglašava stilski razvitak barokne glazbe i njezinih praksi proizašlih iz renesanse. U njoj se upućuje na proučavanje tipičnih primjera glazbe baroknog razdoblja i najznačajnijih načina komponiranja, a nije se namjeravalo pružiti sveobuhvatni pregled najznamenitijih skladatelja i njihovih djela. Tako su jedna od glavnih vrlina ovoga izdanja, kao što je to slučaj i s knjigom o renesansnoj glazbi u ovoj seriji, mnoge analize glazbenih primjera. Ove analize opisuju važne aspekte pojedinih glazbenih djela, pomažu ilustrirati opće spoznaje o glazbenim stilovima i žanrovima i teoretiziraju o skladateljskim izborima i strategijama komponiranja u razdoblju baroka. Nadalje, utvrđuje se da da je zajednička nit koja je ujedinjavala glazbu baroka od Marenzija do Bacha i Händela bilo vjerovanje u moć ili čak obavezu glazbe da pokrene čovjekove afekte. Taj ideal izražajnosti pratio je korpus glazbenih tehnika poput tzv. šifriranog basa i concertato stila, stroga metrička kontrola ritma i stereotipizirane kategorije skladanja, tretiranja disonance i harmonijskih pokreta određenih akordikom a ne slobodno protustavljenim melodijskim linijama. U knjizi se obrađuju razni glazbenobarokni pojmovi i pojave poput recitativnog stila, duhovnog koncerta, kantate, oratorija, opere, sonate, koncerta i sinfonie, artikulira se posebno glazba za lutnju, čembalo, orgulje i klavir, a zasebno se raspravlja o operi u Francuskoj i Italiji, dramskoj i crkvenoj glazbi u Engleskoj te sakralnoj glazbi u Francuskoj. Iz kompleksa Bachova genija izabrane su kantate kao glavni repertoar za raspravu o Bachovu stilskom razvitku.

2005.
ISBN 953-6090-25-2
cijena: 28 €; za članove: 14 €

Djelatnosti, Izdanja, Opća povijest

Glazba u renesansi

Komentiraj

Howard M. Brown – Louise K. Stein

Glazba u renesansi

Opća povijest glazbe, sv. 2
Prev. s engleskog Stanislav Tuksar
Nasl. izv.: Music in the Renaissance
Hrvatsko muzikološko društvo / Croatian Musicological Society, 2005.
416 str.

brown-stein_glazba-u-renesansiBilješka o autorima

Američki muzikolog Howard Mayer Brown (Los Angeles, 1930. – Venecija, 1993.) studirao je i doktorirao muzikologiju na Harvardovu sveučilištu (1953.-59.) te privatno učio pjevanje i dirigiranje u Beču i flautu u Bostonu. Bio je profesor muzikologije na koledžu Wellesley (1958.-60.), na Sveučilištu u Chicagu (1960.-72., 1974.-93.) i gostujući profesor na sveučilištima u Buffalou, New Yorku, Berkeleyu, Heidelbergu, Mainzu, Zürichu, Baselu i dr. Bio je urednik serija izdanja Renaissance Music in Facsimile (30 sv., 1977.-82.), Italian Opera, 1640-1770 (97 sv., 1977.-84.), kazališnih šansona 15. i 16. st., svjetovnih djela Josquina des Preza i dr. Obavljao je dužnosti predsjednika Američkog muzikološkog društva (1978.-80.), predsjednika Američkog društva za renesansu (1990.-91.) i dopredsjednika Međunarodnog muzikološkog društva (1982.-87.). Dugo je godina svirao razna glazbala u ansamblu Collegium Musicum Sveučilišta u Chicagu s kojim je snimio seriju Historical Anthology of Music A. T. Davisona i W. Apela na 10 LP ploča. Znanstveni rad koncentrirao je na razdoblje renesanse te dijelove srednjega vijeka i baroka. Svojim temeljitim poznavanjem glazbenih izvora, ikonografije i izvoditeljstva, kombiniranim sa širokom znanstvenom erudicijom, uputio je na nove perspektive u historijskoj muzikologiji, upozoravajući na potrebu za razumijevanjem glazbe u njezinu društvenom i intelektualnom kontekstu, ali i na interakciju muzikologije i praktičkog muziciranja.
Louise K. Stein djelomice je tekstovno nadopunila i ažurirala ovo drugo izdanje Brownove knjige s obzirom na datume i mjesta u životima skladateljâ i datiranje glazbenih izvora te obavila reviziju bibliografskih bilješki.

Bilješka o knjizi

Knjiga Glazba u renesansi u engleskom izvorniku dio je poznate američke serije Prentice Hall History of Music koja je studentima, profesorima i informiranim ljubiteljima glazbe pružila sveobuhvatne, znanstveno-stručne te razumljivo i komunikativno pisane panoramske poglede na glavna stilska razdoblja u povijesti glazbe Zapada. Brown se u ovoj knjizi bavi pitanjima o glazbi kao kulturnoj i političkoj snazi u renesansi, o mjestu glazbe u renesansnom društvu i o razmjerima u kojima je pokroviteljstvo pojedinaca i institucija oblikovalo glazbene žanrove i pojedine glazbene komade. Nadalje, premda bi općenita knjiga o renesansnim skladateljima i glazbenim stilovima mogla izgledati kao da ide suprotno od novijih trendova u akademskim krugovima, pružen je uvid u živote i djelatnost glavnih renesansnih skladatelja i predstavljena su njihova skladateljska postignuća oblikovana okolnostima u kojima su oni djelovali: ukusima njihovih pokrovitelja, liturgijskim zahtjevima, potrebama posebnih okolnosti, talentima izvoditeljâ za koje su bila skladana i intelektualnim trendovima koji su utjecali na glazbu kao i na druge umjetnosti. Upozorava se i na dosad zanemarivane bitne stvari za muziciranje u 15. i 16. stoljeću – improvizaciju i usmenu predaju, jer promišljeno je razmatranje povijesnog, društvenog, književnog, političkog i gospodarskog konteksta renesansne glazbe komplementarno onoj vrsti proučavanja koje za cilj ima oblikovanje načina na koji čujemo glazbu i kako učvršćujemo naše shvaćanje ranih modernih glazbenih žanrova. Brown je smatrao da proučavatelji renesansne glazbe trebaju u prvome redu pokušati razumjeti glazbene komade, aspekte glazbenog stila i konvencije i tehničke norme koji određuju žanrove. Jedna od glavnih vrlina ovoga izdanja mnoge su analize glazbenih primjera. Ove analize opisuju važne aspekte pojedinih glazbenih djela, pomažu ilustrirati opće spoznaje o glazbenim stilovima i žanrovima i teoretiziraju o skladateljskim izborima i strategijama komponiranja u razdoblju renesanse.

2005.
ISBN 953-6090-24-4
cijena: 32 €; za članove: 16 €

Izdanja, Muzikologija bez granica

„Teatro di poesia“ in the Opera House

Komentiraj

Juliana Ličinić van Walstijn

„Teatro di poesia“ in the Opera House: The Collaboration  of Antonio Smareglia and Silvio Benco

Muzikologija bez granica, br. 1
Hrvatsko muzikološko društvo / Croatian Musicological Society, 2009.
376 str.

Teatro di poesia

Bilješka o knjizi

„Teatro di poesia“ in the Opera House: The Collaboration of Antonio Smareglia and Silvio Benco

Smareglia!? Who was he? The undeserved oblivion fallen on Antonio Smareglia (1854-1929) has, for a long time, confined this composer to being a typical subject for academic research and learned studies with little or no consequence on the actual revival of his music in opera houses or concert halls. Yet, his works bear the imprint of a strong personality, his style being an intriguing blend of three musical traditions: Italian, German and Slav.
A contemporary of Puccini, Smareglia was occasionally associated with Verismo on account of his Nozze Istriane (1895) to a libretto by Illica, but his artistic sensibility was alien to that genre no less than to Puccinian-like subjects. Ultimately, Smareglia’s most distinctive operas – La Falena, Oceana, Abisso – are rather akin to symbolist and decadent music theatre as they display fantastic plots, atmospheric settings and large symphonic movements. Of the three operas, Oceana can perhaps best exemplify the nature of Smareglia’s inspiration as an artist born by the sea (the Istrian coast of the Adriatic) writing about the sea. Successfully premiered at La Scala under Toscanini in 1903, the opera has a haunting sirens’ chorus and pervasive sea music which sets the pace of the action in an unbroken spell of dreamlike visions.
This study of the three operas results from the earnest commitment and genuine passion of Juliana Ličinić van Walstijn, herself a native of Pola (Istria) like Smareglia. She explores the cultural background in which the composer grew up and worked, and focuses on his fruitful collaboration with the Triestine novelist and critic Silvio Benco which led to the creation of a teatro di poesia with a strong emphasis on the musical components over the dramatic development of the action. In this study, the cultural climate of European Symbolism and Decadence is clearly related to the genesis of Smareglia and Benco’s allusive and purely musical works, and references to D’Annunzio’s art or Arnold Böcklin’s sea paintings foster a full appreciation of the operas. Adequate space (the first three chapters) is given to a wealth of informative material on Smareglia and Benco. La Falena, Oceana and Abisso are then examined and discussed in great detail both in terms of musical analysis and with regard to the libretto and sources of each opera.
Juliana Ličinić van Walstijn argues convincingly in favour of Smareglia’s originality and sustains her views with exhaustive musical examples and excerpts from the critical literature on the reception of that music. Her work proves an illuminating and useful reading.
Indeed, this book points to a further target that is unfortunately beyond the author’s personal reach. It makes a strong claim for the revival of Smareglia’s operas and it can only be hoped that Oceana or any other of his works may soon be put to the test in an opera house and prove their worth.
(Matteo Sansone)

***

“Teatro di poesia” u operi: suradnja Antonija Smareglie i Silvia Benca

Ovo djelo pokušava pokazati mjesto Antonia Smareglie u talijanskoj operi na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće uz pomoć istraživanja posljednjih triju Smarglijinih opera. Ispitivanje neobičnih tema i jedinstvene atmosfere opera Falena, Oceana i Abisso pokazuje njihovu izvanrednu originalnost i sugerira da pripadaju „poetskom teatru“ stvorenom skladatelja u suradnji sa Silviom Bencom.
Ova studija istražuje kulturnu pozadinu u kojoj je Smareglia djelovao. S obzirom da su i Smareglia i Benco većim dijelom pali u međuvremenu u zaborav, i jedva da ih se spominje u povijesti opere, prva tri poglavlja služe da uvedu dva umjetnika i odrede opseg materijala kojim se bavi ova studija. Glavno žarište knjige pružaju tri opere. Istraživanje njihovih osebujnih i inovativnih zapleta pokazuje da je Smareglijinu muzikalnost stimulirao književni ukus njegova libretista. Nadalje, na usporedbi s djelom njegova bolje poznatoga suvremenika Giacoma Puccinija pokazuje se kako se u svojoj reakciji na Bencove „nedramatičke“ priče i ozračja Smareglia odmaknuo od ukusa i mode u talijanskoj operi svojega doba. Stil Bencovih libreta i Smareglijina glazbenog idioma pokazuje kako su oba umjetnika dala prednost glazbenim aspektima pred dramatskim, s jasnom odlučnošću da stvore novi stil u operi. Prožeti klimom simbolizma i dekadentnosti bili su na najboljem putu da stvore ono što se naziva „teatro di poesia“ („kazalište pjesništva).
Istraživanje nastoji pokazati koliko je vrijedan Smareglijin doprinos opernom repertoaru. Njegove opere Falena, Oceana i Abisso originalnije su i maštovitije od većine opera napisanih od strane njegovih talijanskih suvremenika.

 

Bilješka o autoru

Juliana Ličinić van Walstijn graduated in Musicology, Music Publishing and Music Education at the University of Zagreb Music Academy. Since then she has been involved in administering piano competitions, organising and participating at conferences, employed in library work and academic teaching. Her many years of research of Italian opera at turn of the 19th and 20th centuries, in particular of the composer Antonio Smareglia, led her to write a doctoral thesis. She was awarded a PhD in Music at the University of Edinburgh in 2002, having worked with David Kimbell and Raymond Monelle as her mentors.
Julijana’s interests continue to involve musicology, music teaching and arts administration. Recently she has taken her enthusiasm for this composer and his work to a number of other European cities, including Belfast, where she works at Queen’s University Belfast, Centre for Excellence in the Creative and Performing Arts: An Interdisciplinary Arts Programme.

2009.
ISBN 978-953-6090-33-4
150,00 kn + poštarina
US$ 36.00 / Euro 25.00 + postage

Djelatnosti, Izdanja, Opća povijest

Povijest glazbe srednjega vijeka

Komentiraj

Jacques Chailley

Povijest glazbe srednjega vijeka

Opća povijest glazbe, sv. 1
Prev. s francuskog Jelena Knešaurek Carić
Nasl. izv.: Histoire musicale du moyen age
Hrvatsko muzikološko društvo / Croatian Musicological Society, 2006.
273 str.

chailley_povijest-glazbe-srednjega-vijekaBilješka o autoru

Francuski muzikolog i skladatelj Jacques Chailley (Pariz, 1910. – Montpellier, 1999.) studirao je na Pariškom konzervatoriju kompoziciju kod N. Boulanger, C. Delvincourta i P.-H. Büssera (1925.-27; 1933.-35.), dirigiranje kod W. Mengelberga i P. Monteuxa (1935.-37.) i muzikologiju kod A. Pirroa, Yv. Rokseth i A. Smijersa (1930.-37.). Pohađao je i tečaj povijesti francuske srednjovjekovne književnosti na Sorbonni (G. Cohen, 1932.-36.). God. 1952. postigao je državni doktorat s tezama glazbenoj školi St. Martiala u Limogesu i šansonima G. de Coincia. Kao profesor predavao je u Liceju Pasteur, na Konzervatoriju (1937.-52.), na Sorbonni (1952.-79.), u Liceju la Fontaine, bio je ravnatelj Muzikološkog instituta (1952.-73.) i Schole Cantorum (1962.-81.), sve u Parizu. Bio je gostujući profesor na sveučilištima u SAD-u i Kanadi (1965.-71.). U početku se posvetio oživljavanju srednjovjekovne glazbe, obnovi sveučilišnog kazališta (utemeljio je dvije kazališne družine na Sorbonni 1933. i 1936.) i glazbenom odgoju (bio je predsjednik francuskog Nacionalnog povjerenstva za glazbu 1964.-66.). Kao znanstvenik čitav se život posebno bavio pitanjima glazbe Srednjega vijeka i glazbene analize, a nakon 1955. proučavao je evoluciju glazbenog jezika, glazbu antičke Grčke, etnomuzikološke probleme, i dr. Autor je niza znanstvenih članaka te 23 knjige, među kojima se osim Histoire musicale du Moyen Age, ističu L’imbroglio des modes; La musique et le signe; Traité historique d’analyse musicale; La flute enchantée, opéra maçonnique; 40.000 ans de musique: l’homme a la découverte de sa musique, od kojih je nekoliko doživjelo više izdanja i prevedeno na engleski i njemački. Bio je urednik časopisa (Revue internationale de musique) i notnih izdanja (npr. J. S. Bach: L’art de la fugue: édition critique et analytique). Skladao je nekoliko opera (Thyl de Flandre mu je praizvedena 1954. u kazalištu La Monnaie u Bruxellesu), balet La dame a la licorne (J. Cocteau, 1952.), više scenskih glazbi, simfoniju (1947.) i druga orkestralna djela, vokalnu i komornu glazbu, te skladbe za glasovir. Inače skladateljski ekletik, bio je među prvom skladateljima koji je upotrijebio Martenotove valove.

Bilješka o knjizi

Knjiga Povijest glazbe Srednjega vijeka u francuskom izvorniku dio je serije „Collection hier“ poznatog francuskog izdavača Presses Universitaires de France i predstavljala je niz desetljeća nakon prvog izdanja 1950. standardni udžbenik za glazbu Srednjega vijeka na francuskim sveučilištima. Knjiga se bavi dugim (5.-15. stoljeće) i ključnim razdobljem u povijesti europske umjetničke glazbe. Podijeljena je na dva dijela u dvadeset poglavlja: Postanci (1-12. stoljeće) i spomenici (kraj 12.-15. stoljeće). U prvome dijelu raspravlja se o tradicijama starogrčke glazbe, kraju rimske civilizacije i početcima kršćanske glazbe, širenju liturgijske glazbe, Grgurovu dobu, prvoj karolinškoj renesansi i velikim izumima 9. stoljeća, dozrijevanju Srednjega vijeka, prvim koracima moderne glazbe i velikoj renesansi 12. stoljeća. U drugome dijelu raspravlja se o pomaku naglaska na sjever Francuske, kraju srednjovjekovnog klasicizma i psihozi modernizma s Ars novom u 14. stoljeću, te u potrazi za novim klasicizmom i početku renesanse u drugoj četvrtini 15. stoljeća. U odnosu na druge, pretežno pozitivistički pisane povijesti glazbe Srednjega vijeka, autor ovoga djela dao je maestralnu sintezu temeljnih podataka u kontekstu općepovijesnih, vjerskih, političkih, literarnih, arhitektonskih i drugih umjetničkih i društvenih pojava, napisavši vrhunsko djelo glazbene i komparativne medijevistike te svjetske muzikologije i kulturologije druge polovice 20. stoljeća. Istodobno, ono obiluje erudicijom kakvu ne pokazuje nijedno drugo djelo takve vrste u svijetu. Vokabular je izvanredno bogat, ideje često provokativne u ispravljanju uvriježenih, a krivih toposa o srednjovjekovlju, ili hrabro svježe i u međuvremenu široko prihvaćene, jer su temeljito znanstveno fundirane. Stil je jasan i tipično francuski briljantan, pa će se objavljivanjem ovog djela u hrvatsku muzikologiju zacijelo unijeti nova, dosad nepoznata kvaliteta pisanja znanstvenog teksta na tom području. S obzirom na izneseni profil, sadržaj i način mišljenja i pisanja, ovo će djelo biti korisno, prihvatljivo i zanimljivo ne samo specijalistima muzikolozima za razdoblje Srednjega vijeka, studentima glazbe općenito i osobito muzikologije, nego i ljubiteljima glazbe i svih umjetnosti, te najširem krugu humanističkih i društvenih znanstvenika koji se bave medijevistikom, naročito zato što u hrvatskoj znanstvenoj muzikološkoj literaturi ne postoji ni jedno jedino djelo (ni autorsko ni prijevodno) koje tretira razdoblje glazbenoga Srednjega vijeka u cjelini i sintetički.

Napomena urednika

Knjiga J. Chailleya Povijest glazbe Srednjega vijeka, nastala tijekom 1940-ih, u autorskim je revizijama u iduća dva izdanja do 1980-ih pretrpjela tek manje izmjene u stavkama korištene literature i osobito navedenih snimaka na pločama starijega datuma. Stoga nalazimo za shodno da čitatelja uputimo na vlastito pronalaženje odgovarajućih novih snimaka srednjovjekovne glazbe, nastalih tijekom posljednjih pedesetak godina, koje bi na koristan i poželjan način obilno nadopunile ovdje navedene snimljene zvukovne izvore. Izdavači hrvatskog izdanja obvezali su se, naime, ugovorom da u nj neće ni u kojem dijelu unijeti nikakve izmjene i nadopune. Izvorni pak tekst ove knjige u cjelini je toliko dragocjen da se unatoč starijem datumu nastanka čini jednim od kapitalnih djela glazbene medievistike uopće, što je i glavni razlog njegova prevođenja u situaciji posvemašnjeg nepostojanja takve literature u našem znanstveno-kulturnom krugu.

2003.
ISBN 953-6090-23-6
cijena: 38 €; za članove: 19 €

Izdanja, Studije

Glazbena topografija Zagreba od 1799. do 2010.

1 komentar

Nada Bezić

Glazbena topografija Zagreba od 1799. do 2010. godine. Prostori muziciranja i spomen-obilježja

The Musical Topography of Zagreb form 1799 to 2010. Music-making Sites and Memorials

Muzikološke studije, br. 16
Hrvatsko muzikološko društvo / Croatian Musicological Society, 2012.
399 str.

bezic_glazbena-topografija-zagrebaGlazbena topografija je, prema autorici, sveukupnost lokacija pojavnosti glazbe: mjesta na kojima se glazba sluša ili izvodi, podučava, mjesta koja omogućavaju distribuciju glazbe, notnog ili zvučnog zapisa glazbe i instrumenata te ona koja čuvaju spomen na glazbenike spomen-obilježjima. Model glazbene topografije obuhvaća sve tipove lokacija povezanih s umjetničkom glazbom u Zagrebu od prve dokumentirane izvedbe opere 1799. godine do 2010, a posebno je istražena glazbena topografija Gornjega grada.

Dva najvažnija segmenta glazbene topografije prostori su muziciranja i spomen-obilježja glazbenicima, pa je njima posvećen najveći dio knjige. Prikazano je 6 zagrebačkih kazališta, 12 koncertnih dvorana, višenamjenski prostori u kojima su se održavali koncerti (ugostiteljski objekti, crkve, sjedišta društava) i lokacije na otvorenom. Spomen-obilježja obuhvaćaju spomenike i spomen-ploče, grobove i ulice imenovane u spomen glazbenicima i glazbenim piscima. Izlaganje o spomen-obilježjima ukazalo je na utjecaj politike, a brojnost i okolnosti postavljanja spomen-obilježja Vatroslavu Lisinskom iznjedrile su zaključak da je taj skladatelj “glazbeni junak” Zagreba.

Ilustracije u knjizi ukazuju na više…znati glazbeni Zagreb, a opsežni dio s prilozima čitatelju pruža povijesne i prostorne preglede, koji nastoje odgovoriti na pitanje: “Gdje je u Zagrebu stanovala (stanuje) glazba?”
Knjiga prvi put u nas daje definiciju glazbene topografije i njezinu razradu koja se može primijeniti i na slične gradove. Raznolikošću i važnošću glazbenih lokacija, kao i njihovih autora (arhitekata i umjetnika), Zagreb se je pokazao kao europski grad glazbe.

2012.
ISBN 978-953-6090-47-1
 150,00 kn + poštarina
Izdanja, Studije

Najstarija misna knjiga srednjovjekovne Pule (11. stoljeće)

1 komentar

Hana Breko Kustura

Najstarija misna knjiga srednjovjekovne Pule (11. stoljeće). Notirani glazbeni kodeks iz Samostana franjevaca konventualaca u Šibeniku, tzv. šibenski Liber sequentiarum et sacramentarium

The Oldest Book for Mass Liturgy from Medieval Pula (11th Century). A Music Manuscript from the Monastery of the Conventual Franciscans in Šibenik (The so-called Liber Sequentiarum et Sacramentarium)

Muzikološke studije, br. 15
Hrvatsko muzikološko društvo / Croatian Musicological Society, 2012.
264 str.

Najstarija misna knjiga srednjovjekovne PuleAutorica je posegnula za već poznatim rukopisom iz Samostana franjevaca konventualaca u Šibeniku iz 11. st., koji se u stručnoj literaturi navodio kao Liber sequentiarum et sacramentarium, jer ni jedna ranija studija o tom izvoru nije ponudila konačno rješenje provenijencije tog rukopisa. Autorica je, na temelju komparativnih istraživanja u specijaliziranim institutima i knjižnicama u Erlangenu i Stockholmu, konzultirajući se s istaknutim stručnjacima iz europskih i kanadskih instituta, krenula od identifikacije jednog po jednog glazbeno-liturgijskog sloja: analiza tropa i sekvencijara, molitava, teksta unicum sekvenci itd. Postignuti rezultati višegodišnjeg istraživanja ukazali su na novi ishod, koji je pobijao ranije pretpostavke o svrsi, ishodištu i odredištu ovoga kodeksa (lokalni skriptorij, kodeks pisan za Šibenik i slično), naime, da je kodeks nastao u bavarskom skriptoriju Tergernsee i da je namijenjen katedrali u Puli. Tijek i postupci u tom istraživanju prikazani su u ovome rukopisu: obuhvaćeni su osnovni podaci (datacija, pismo, notacija, ornamentika inicijala i opis rukopisa), repertoar izvora (sekvencijar, Alleluja stihovi) te prikaz lokaliteta na kojem je kodeks nastao (bavarski skriptorij Tegernsee), analiza lokaliteta za kojeg je izvor pisan (Bazilika sv. Tome apostola u Puli u kontekstu srednjovjekovne crkvene povijesti Istre) te pregled glazbenih sadržaja misala koji potvrđuju atribuciju (Gloria trop, unicum sekvenca Armonia concinnans, predaja sekvencne melodije «Mater», stihovi ofertorija). Knjiga je opremljena tablicama, popisima i faksimilima, nezaobilaznima u argumentaciji navoda.

Ova knjiga (temeljena na autoričinoj disertaciji) donosi ne samo nove podatke o tom važnom srednjovjekovnom izvoru, već i o široj glazbeno-liturgijskoj situaciji na području Istre i Primorja, te o vezama sa srednjoeuropskim skriptorijima, nepoznatima u dosadašnjoj stručnoj literaturi. Knjiga je namijenjena hrvatskim i inozemnim muzikolozima medijevistima, liturgičarima, studentima muzičkih akademija, humanističkih i društvenih studija, te širem krugu zairentesiranih za srednjovjekovnu baštinu Hrvatske i hrvatski kulturološki prostor.

2012.
ISBN 978-953-6090-45-7
150,00 kn + poštarina