Fisharmonika (physharmonica) iz Hummelovog instrumentarija

Branka Ban (Osijek):

U župnoj crkvi Svetoga Mihaela Arkanđela u osječkoj Tvrđi postoji fisharmonika iz Hummelovog instrumentarija. Od 1850. godine Ivan Nepomuk Hummel je djelovao u ž. c. Sv. Mihaela kao zborovođa, orguljaš, skladatelj te iznad svega “kao virtuoz na fisharmonici” (kako ga predstavlja Ladislav Šaban u Leksikonu jugoslavenske muzike). Svojim je djelovanjem značajno obogatio glazbeni život Osijeka toga vremena. Iznad svega, Ivan Nepomuk Hummel je poznat u glazbenoj povijesti Osijeka upravo po svojem instrumentariju. Hummelov je instrumentarij postojao u ovoj najstarijoj osječkoj župnoj crkvi gdje se koncertno rabio za vrijeme njegova života i djelovanja, te dugi niz godina poslije. Hummelov instrumentarij je danas nepoznanica i ne nalazimo ga u crkvi – tek nekolicine drvenih notnih stalaka ukazuju ovdje na negdašnje postojanje orkestra. Na mogućnost rješavanja pitanja “gdje je Hummelov instrumentarij danas” upućuju sačuvane muzikalije iz njegova vremena pohranjenih u arhivu iste crkve. U građi Državnog arhiva Osijek, te preko publikacija koje potpisuju Kamilo Firinger i Marija Malbaša, može se saznati nešto više o tome gdje bi ga trebalo tražiti. Prema ovim izvorima (monografska izdanja grada Osijeka i Osječki zbornik Muzeja Slavonije te hemerotečna građa) saznajemo da je godine 1885. Hrvatsko pjevačko društvo “Sloga” preuzelo od Hummela društvenu arhivu i zastavu Osječkog pjevačkog društva (ranije je djelovalo u župnoj crkvi sv. Mihaela Arkanđela). Potom ga 1891. preuzima Hrvatsko pjevačko i glazbeno društvo “Kuhač”. Tijekom ratnih zbivanja u prošlosti, pretpostavlja se prema spomenutim izvorima, ta je arhiva a tako i Hummelov instrumentarij razgrabljena.

S obzirom da je tema moga poslijediplomskog studija glazbena arhiva župne crkve sv. Mihaela Arkanđela, posljednjih se godinu dana bavim problematikom sređivanja ove građe, prije svega muzikalija. Od samog početka zaintrigirala me fisharmonika kao glazbalo te navod o Hummelu kao virtuozu na fisharmonici. Radeći na sređivanju muzikalija na koru ž. c. sv. Mihaela u osječkoj Tvrđi, primjetila sam da se harmoniji posebno čuvaju, a orgulje (spomeničke vrijednosti) zahtijevaju restauraciju i danas nisu u funkciji. Vođena instintkom kako “fisharmonika kao glazbalo tipa harmonija odnosno orgulja” možda ipak nije bilo izneseno iz crkve niti razgrabljeno za vrijeme ratova, odlučila sam tražiti.

Vođena tim tragom i upoznavanjem arhivskih prostora i muzikalija ove najstarije župne crkve u Osijeku naslutila sam gdje bi u crkvi mogla biti pohranjena fisharmonika. Muzikalije se oduvijek nalaze na koru crkve. Ispod južnog tornja crkve postoji jedna mala prostorija za koju sam pretpostavila da bi se u njoj mogla nalaziti i fisharmonika. Kako su u crkvi u tijeku građevinski radovi tu sam u šuti (građevinskom otpadu) primjetila glazbalo koje je bilo pokriveno prozirnom plastičnom folijom na kojoj su se, između ostalog, nalazili i odljevi Betlehema. Kako još nisam bila sigurna da je riječ o fisharmonici zamolila sam župnika vlč. Ivana Vidakovića da raskrčimo otpad. Zahvaljujući pomoći osječkog zaljubljenika u stara glazbala Geze Dudaša i djelatnika koji rade na obnovi crkve, uspjela sam izvući fisharmoniku ispod građevinskog otpada. Tada još nisam znala radi li ili ne. Stavili smo je na kor pokraj orgulja odnosno kraj arhivskih ormara gdje su pohranjene muzikalije još od vremena Šaban-Blažekovićevog istraživačkog projekta. Tada sam ustanovila da instrument radi, da svira unatoč godinama koliko ih je proteklo od Hummelove nabavke.

Opis fisharmonike

Dimenzije instrumenta su: širina 111 cm; visina zatvorenog instrumenta 84 cm, otvorenog 110 cm; dubina 54 cm.

Kućište je drveno, furnirano orahovim furnirom, sada u lošem stanju; furnir se odvaja od podloge, drvo je nagriženo insektima.

Bijele tipke su presvučene slonovačom, a crne su izrađene od ebanovine. Širina bijelih tipki je 24 mm, duljina 142 mm. Klavijatura je neoštećena.

Iznad klavijature je mesingana ukrašena intarzija s natpisom “Peter Titz in Wien”. Godina izradbe nije naznačena ni ovdje ni drugdje na instrumentu.

Otvaranjem gornjeg složenog poklopca otkriva se klavijatura, registri i stalak za note.

Klavijatura obuhvaća 6 oktava: C₁ – C – c – c¹ – c² – c³ – c⁴. (Za razliku od 4 – 5 oktava na harmonijima.)

Instrument sadrži jedan niz jezičaca.

Ispred klavijature su tri povlake manubrija za registre: oktavin bass, expression i oktavin diskant . Radi se zapravo o spojnicama: oktavin bass spaja niži dio klavijature s tipkama za oktavu niže, oktavin diskant spaja viši dio klavijature s oktavom više. To je karakteristika svih harmonija u prvom stadiju njihovog razvoja u 19. stoljeću. Expression otvara jedan ventil u zračnici ispod jezičaca, tako da tlak zraka u zračnici brže pada, i time jačina tona više ovisi o načinu tiskanja mijehova.

Pogon daju dva mijeha smještena u samom kućištu, a koji se pokreću nožnim pedalama (stupaljkama). Instrument nema posebno spremište za zrak, niti regulator tlaka. Iz mjehova zrak ulazi neposredno u zračnicu koja je smještena ispod klavijature i jezičaca, što omogućuje variranje jačine zvuka ovisno od tlaka zraka. Mijehovi i zračnica su dobro očuvani. Pretpostavljam da je čitav instrument bio renoviran zbog dobro očuvane unutrašnjosti instrumenta.

Zračnica se vrlo lako otvara prema gore, a pričvršćena je samo s dva vijka ispod klavijature. Predviđena je i poluga za potporu otvorene zračnice, čime se omogućava jednostavno čišćenje zračnice i ostalih dijelova mehanizma.

Tipke klavijature preko jedne male poluge pritišću poluge u zračnici, koje otvaraju otvore prema ježičcima iznad zračnice. Postoji jedan red jezičaca, potpuno očuvan i u funkciji. Iznad jezičaca postoje dvije drvene ploče kao zaštita od prašine i mehaničkog oštećenja. S gornje strane instrument je djelomično zatvoren platnom koje je pokidano. Zatvaranjem drvenog poklopca svi su dijelovi potpuno zaštićeni.

Vanjski drveni dijelovi instrumenta bi zahtijevali kompletnu restauraciju, a unutarji dijelovi samo čišćenje.

Fisharmonika je instrument kojeg možemo uvrstiti u najmanje instrumente harmonija u godinama njihovog nastajanja od 1842 do 1860, u Njemačkoj i Austriji. Kasnije je bilo sve većih izvedaba kako u kučištu tako i u jezičnim registrima.

Kako mi je graditelj glazbala “Peter Titz iz Beča” (kako piše na samom glazbalu) bio nepoznat, stupila sam u kontakt s više graditelja i restauratora ovakvih instrumenata u Europi i svijetu. Jedan od njih, Louis Huivenaar iz Nizozemske, poslao mi je sljedeće podatke o Peteru Titzu:

Po gosp. Huivenaaru, Preter Titz je gradio vrlo lijepe stare instrumente.

Prema Reed Organ Association Database, USA, 2002 u SAD-u postoji samo jedan primjerak fisharmonike koju je izradio “Peter Titz in Wien”. Ovaj instrument ne svira, ima tri registra, (ali je samo za oktavin bass znaju čemu služi, za desni – oktavin diskant – pretpostavljaju da je visoki “treble”, dok im je srednji – expression – napoznanica). Također je nepoznata god. proizvodnje, tj. nema nigdje nikakve oznake kao i na našoj fisharmonici. Jednak je i broj tipki na klavijaturi (73).

Možemo slobodno zaključiti da se ovdje radi o jednom raritetnom primjerku fisharmonike kojeg treba sačuvati i zaštititi.

Obzirom da osječka fisharmonika svira, predlažem da poslušamo kako to zvuči. Čut ćemo Preludij Josefa Grubera op. 172 iz 1804. god. iz zbirke muzikalija sačuvanih u župnoj crkvi sv. Mihaela Arkanđela u Osijeku.