Carl Dahlhaus
Glazba 19. stoljeća
Opća povijest glazbe, sv. 6
Prev. s njemačkog Sead Muhamedagić
Nasl. izv.: Die Musik des 19. Jahrhunderts
Hrvatsko muzikološko društvo / Croatian Musicological Society, 2007.
412 str.
Bilješka o autoru
Njemački muzikolog Carl Dahlhaus (Hanover, 1928 – Berlin, 1989) studirao je u Freiburgu i. Br. kod W. Gurlitta i Göttingenu kod R. Gerbera, gdje je 1953. doktorirao s tezom o Josquinovim misama. Isprva je djelovao u kazalištu i novinstvu (Göttingen, Stuttgart). Od 1962. djelovao je kao sveučilišni profesor muzikoloških predmeta u Kielu, Saarbrückenu i od 1967. na Tehničkom sveučilištu u Zapadnom Berlinu. Bio je član Njemačkog glazbenog savjeta, predsjednik Društva za istraživanje glazbe, glavni urednik sabranog izdanja djela Richarda Wagnera, pokretač višesveščanog i vrlo utjecajnog niza Neues Handbuch der Musikwissenschaft te Pipers Enzyklopädie des Musiktheaters. Bio je iznimno plodan muzikolog s preko 800 objavljenih članaka i brojnim knjigama, među kojima se ističu, obilato citiraju i mnogo prevode na druge jezike naslovi (često u više izdanja) o klasičnoj i romantičkoj estetici glazbe (Klassische und romantische Musikästhetik, 1983, 1988; Musikästhetik, 1967), Schönbergu (Schönberg und andere, 1978), nastanku harmonijskog tonaliteta (Untersuchungen über die Entstehung der harmonischen Tonalität, 1968), trivijalnoj glazbi 19. stoljeća (Studien zur Trivialmusik des 19. Jahrhundert, 1967), Wagnerovim glazbenim dramama (Das Drama Richard Wagners als musikalisches Kunstwerk, 1970; Richard Wagners Musikdramen, 1971; Wagners Konzeption des musikalischen Dramas, 1971), sistematskoj muzikologiji (Einführung in die systematische Musikwissenschaft, 1971), romantizmu i modernoj (Zwischen Romantik und Moderne, 1974), glazbenoj hermeneutici (Beiträge zur musikalischen Hermeneutik, 1975), apsolutnoj glazbi (Idee der absoluten Musik, 1976), temeljima povijesti glazbe (Grundlagen der Musikgeschichte, 1977), umjetničkoj glazbi 19. stoljeća (Die Musik des 19. Jahrhundert, 1980), povijesti glazbe Berlina (Studien zur Musikgeschichte Berlins im früchen 19. Jahrhundert, 1980; Musikalischer Realismus, 1982), glazbenoj teoriji 18. i 19. stoljeća (Die Musiktheorie im 18. und 19. Jahrhundert, 1984), glazbi 18. stoljeća (Die Musik des 18. Jahrhundert, 1985), Beethovenu (Ludwig van Beethoven und seine Zeit, 1987), i dr. C. Dahlhausa se općenito smatra najvažnijim njemačkim i jednim od najvažnijih svjetskih muzikologa druge polovice 20. stoljeća, koji se osobito istaknuo na područjima estetike glazbe, istraživanja glazbe 19. stoljeća, intelektualnog konteksta avangardi 20. stoljeća, sistematske muzikologije te glazbene historiografije u cjelini. Godine 1984. dobio je orden Pour le mérite.
Bilješka o knjizi
Knjiga Glazba 19. stoljeća postala je od trenutka njezina objavljivanja 1980. jedno od standardnih i najcitiranijih djela suvremene glazbene historiografije toga razdoblja (2. izd. 1988; engl. prijevod 1989). Knjiga se bavi glazbenopovijesnom epohom 19. stoljeća od kasnoga djela Beethovena, Rossinijevih opera i Schubertova Lieda do Schönbergove „emancipacije disonance“ i otklona od „moderne“ R. Straussa. Podijeljena je na sedam cjelina: uvod, pet poglavlja i epilog, a svaka je popraćena uputama na odgovarajuću literaturu. U uvodu se raspravlja o 19. stoljeću kao prošlosti i sadašnjosti, stilskom dualizmu, glazbi i romantizmu, tradiciji i restauraciji, nacionalizmu i univerzalizmu, te građanskoj glazbenoj kulturi. Prvo poglavlje obrađuje razdoblje od 1814. do 1830, baveći se među ostalim Rossinijem, Beethovenom, instrumentalnom glazbom, Liedom i narodnom pjesmom. Drugo poglavlje odnosi se na razdoblje između 1830. i 1848, obrađujući Bellinija, Donizettija, simfoniju nakon Beethovena, zborsku glazbu, crkvenu glazbu, te romantiku i bidermajer. Treće poglavlje posvećeno je razdoblju od 1848. do 1870. Bavi se Wagnerovom koncepcijom glazbene drame, Verdijem, idejom nacionalne opere, oblicima lakšeg glazbenog kazališta (opéra bouffe, opereta, Savojska opera), simfonijskom pjesmom, glazbenom kritikom, Brahmsom i tradicijom komorne glazbe. Četvrto poglavlje obrađuje razdoblje između 1870. i 1889, baveći se drugim razdobljem simfonije, lirskom dramom, opernim realizmom, ruskom glazbom, egzotizmom, folklorizmom i arhaizmom, historizmom i trivijalnom glazbom. Peto poglavlje bavi se razdobljem od 1889. do 1914. i u njemu se raspravlja o modernoj kao glazbenopovijesnoj epohi, operi nakon Wagnera, melodramatici, verizmu, programnoj glazbi, raspadu tonaliteta i emancipaciji disonance. U epilogu („Kraj jedne epohe“) objašnjava se autorova odluka o 1907. kao godini kraja 19. stoljeća u glazbi.
I u ovoj knjizi dolaze do punog izražaja najvažnije odrednice Dahlhausa kao glazbenog povjesničara. Strukturalističko, braudelovsko naslojavanje složenih slijedova, često suprotstavljenih društvenih i glazbenih vektora, s pozadinom u zasadama frankfurtske škole kritičke teorije, rijetko se upušta u tradicionalnu historiografsku naraciju ili biografiku. Čitatelj i znanstvenik koji traži detaljnije strukturiranu glazbenopovijesnu materiju po tradicionalnijem modelu izlaganja neće u ovoj knjizi naići na takav tip diskurza. Stoga će za njeno savladavanje i potpunije razumijevanje biti prijeko potrebno opetovano iščitavanje, kombinirano s uviđajnim ekskurzima u povijest filozofije, političkih zbivanja, književnosti i likovnih umjetnost, te druge komplementarne pojave u društvu, znanosti i kulturi iz čijeg teško razmrsivog kolopleta silnicâ izranjaju i često kontroverzni i suprotno djelujući fenomeni iz područja glazbe. Pritom se neki od dotadašnjih toposa glazbene historiografije 19. stoljeća nužno prevladavaju i ukidaju, dok drugi iskrsavaju kao neočekivane novosti. Glavna vrijednost ove knjige i leži u prevrednovanju mnogih vrijednosti za koje se do njezine pojave smatralo da su čvrsto utemeljene istine.
2007.
ISBN 978-953-6090-30-3
cijena: 38 €; za članove: 19 €
