Lada Duraković

Pulski glazbeni život u razdoblju fašističke diktature (1926.-1943.)

Music Life in Pula during the Fascist Dictatorship (1926-1943)

Muzikološke studije, br. 8
Hrvatsko muzikološko društvo / Croatian Musicological Society, 2003.
233 str.

Knjiga Lade Duraković istražuje kako su, u kojoj mjeri i kojim sredstvima politička kretanja, institucije i pojedinci utjecali na glazbeni život u Puli između dvaju svjetskih ratova u 20. stoljeću. Gradivo je raspoređeno u tri osnovne cjeline, njegova periodizacija temelji se na već potvrđenim kronološkim odrednicama politike fašističkog razdoblja, koje se vrlo dobro podudaraju i s etapama razvoja glazbenog života Pule.

Prva etapa (1926.-1929.) obuhvaća razdoblje institucionalizacije fašističkog režima, kada sve organizacije i udruge, pa tako i glazbene, dolaze pod okrilje fašističke stranke. Druga etapa (1930.-1940.) započinje svršetkom talijanskog parlamentarnog sustava i početkom provođenja tzv. “masovnog pristanka” uz fašizam a završava početkom konačnog raskola fašizma. U tom se razdoblju, najbogatijem glazbenim zbivanjima, najjasnije očituje utjecaj politike na glazbu, a organizacija i arbitraža nad svim glazbenim djelatnostima i društvima u rukama je lokalnih političara. U trećoj etapi (1940.-1943.) paralelno s raspadom fašizma i glazbena događanja kreću silaznom putanjom a prije svega su usmjerena k jačanju talijanske nacionalne svijesti i podizanju morala pripadnicima talijanskih oružanih snaga.

Sadržaj i naslovi pojedinih poglavlja sugerirani su ondašnjom političkom atmosferom. S ciljem izgradnje sustava koji bi u potpunosti omogućio fašizaciju društva, tijekom međuraća su u Puli osnovana mnoga tzv. potporna glazbena društva i sindikati glazbenika koji su imali zadaću fašizacije cjelokupnog glazbeničkog staleža, a politika je kreirala i sva glazbena događanja te usmjeravala i uvjetovala situaciju u glazbenom školstvu. Zato su u knjizi svakoj od tih posebnosti, koje su specifične za razdoblje fašističke diktature i na koje ni prije ni kasnije u takvom obliku ne nailazimo, posvećena posebna potpoglavlja. Cijela se studija temelji na podacima dokumentiranim u dnevnim novinama i periodici, u arhivskoj građi te u drugim izvorima. Podaci vezani uz glazbeni život smješteni su u politički, ideološki i kulturološki kontekst toga vremena, a svjedoče o tome kako su politički eksponenti postupno potpuno preuzeli svekoliku brigu oko glazbenog života grada. Na čelu glazbenih institucija izmjenjuju se tada samo “provjereni” kadrovi, glazbenici ne smiju nastupati bez posredstva sindikata, glazbeno-scenska zbivanja u Areni pod apsolutnim su patronatom udruge “Arena” u čijem su predsjedništvu podestat, prefekt te brojni visoki uglednici PNF-a. Glazbena zbivanja u velikoj mjeri organiziraju potporna društva, koja pod svojim okriljem okupljaju rijetke glazbene korpuse, a glazbena je škola u potpunosti ovisna o potpori gradske uprave i prefekture.

Prateća dokumentacija sadrži priloge vezane uz sve aspekte glazbenog života Pule u međuratnom razdoblju, a donosi i pregled opernih i operetnih izvedbi u kazalištu i u Amfiteatru, koja će biti od koristi za buduća istraživanja, budući da na muzikološkom području do sada nije zabiljen niti jedan sustavniji pokušaj obrade nekog segmenta glazbenoga života Pule. Iz tog razloga autorica iznosi sva najvažnija događanja pulskoga međuraća bez obzira jesu li ili nisu bila pod utjecaj politike.

2003.
ISBN 953-6090-22-8
150,00 kn + poštarina

Hana Breko

Misal MR 70 zagrebačke Metropolitanske knjižnice

Missal MR 70 from Zagreb Metropolitan Library

Muzikološke studije, br. 7
Hrvatsko muzikološko društvo / Croatian Musicological Society, 2003.
251 str.

Ovaj je rad monografsko-analitička studija o najstarijem adijastematskom notacijom njemačkog tipa notiranom misalu iz 13. stoljeća, pohranjenom u fundusu rijetkih rukopisnih liturgijsko-glazbenih knjiga Metropolitanske knjižnice u Zagrebu – misalu MR 70.

Studija obuhvaća kodikološka i paleografska istraživanja rukopisa MR 70, istraživanja konteksta nastanka i primjene ove misne knjige na temelju njezina glazbenog repertoara, a u širokom komparativnom kontekstu regionalno bliskih i repertoarno srodnih izvora misnog bogoslužja srednjovjekovne Europe. Rezultat je ovog traganja jedna nova interpretacija – konačni odgovor na pitanje njegove provenijencije i lokaliteta u srednjovjekovnom Zagrebu, gdje je upravo misal MR 70 služio kao predložak za misno bogoslužje.
Rad sadrži potpuni inventar i registar notiranih napjeva misala, te notne primjere, tablice, transkripcije i faksimile koji su bili sredstvo za izvođenje argumenata o provenijenciji ove vrijedne rukopisne glazbene knjige.

2003.
ISBN 953-6090-20-1
150,00 kn + poštarina

Autorica je za knjigu primila Nagradu HAZU 2003.

Irena Paulus

Glazba s ekrana. Hrvatska filmska glazba od 1942. do 1990. godine

Music from the Screen. Croatian Film Music from 1942 till 1990

Muzikološke studije, br. 6
Filmološke studije, br. 1
Hrvatsko muzikološko društvo, Hrvatski filmski savez / Croatian Musicological Society, Croatian Film Clubs’ Association, 2002.
503 str.

Kao prva knjiga o filmskoj glazbi u Hrvatskoj, Glazba s ekrana muzikološko-filmološkom analizom sustavno obrađuje partiture hrvatskih filmova koje su svrstane po kriteriju autora, ali i vremena u kojemu su nastale. Time se nastojalo, osim pregleda autorskog rada, dobiti i povijesni pregled razvoja filmske glazbe u Hrvatskoj. Knjiga sadrži analize filmske glazbe sedamnaestorice filmskih skladatelja, a posebnim dodatkom mogu se smatrati razgovori sa skladateljima Živanom Cvitkovićem, Anđelkom Klobučarom, Alfijem Kabiljom i Miljenkom Prohaskom. Obrađeno je 58 (ponajviše igranih, ali i dokumentarnih i crtanih) filmova, a tu je i sedamnaest notnih primjera te tridesetak fotografija. Uz svakog autora navedena je njegova filmografija (precizno koliko su to dopuštali prikupljeni podaci a i činjenica da neki od skladatelja još uvijek aktivno skladaju filmsku glazbu).

Među najranijim imenima navedeni su Ivo Tijardović i Fran Lhotka, “veterani” hrvatske filmske glazbe koji se pri skladanju nisu mogli osloniti ni na kakve postojeće domaće uzore.

Njihovi nasljednici, skladateljski “trolist” rođen 1906 – Boris Papandopulo, Milo Cipra i Ivan Brkanović – koristio se suvremenijim postupcima, zalazio u prošireni tonalitet i atonalitet te koristio mogućnost povezivanja različitih stilova.

Mlađe kolege ove “klasične” skladateljske skupine teško je nazvati pravim filmskim skladateljima, jer potpisuju samo jedan ili dva filma: Bruno Bjelinski, Silvije Bombardelli i Dragutin Savin pripadaju generaciji koja se odmakla od ideologije glazbenog nacionalnog smjera.

Kada je u zagrebačkoj Dubravi godine 1946. “Dubrava film”, prvi je put otvorena mogućnost studijskog povezivanja filmskih glazbenika. Tako je Hrvatska dobila svoje prve “prave” filmske skladatelje: Vladimira Krausa-Rajterića, Anđelka Klobučara i Živana Cvitkovića. Filmografije skladatelja iz “Dubrava filma”, za razliku od njihovih prethodnika, bile su prebogate, jer im je skladanje filmske glazbe bio glavni, a nekima i jedini posao.

Početkom 1950-ih na scenu su stupili skladatelji-samostalni umjetnici koji su se većinom bavili zabavnom glazbom: Miro Belamarić, Nikica Kalogjera, Alfi Kabiljo i Arsen Dedić. Stilovi i žanrovi njihove filmske glazbe isprepleteni su, pa su osim “zabavn” ti skladatelji “lake” glazbe pisali i neobaroknu, kvazisrednjovjekovnu, renesansnu ili čak atonalitetnu, a ponekad i raskošnu glazbu romantično-baroknih crta.

Ovoj skupini skladatelja pripadaju i skladatelji iz posljednjeg poglavlja knjige “Jazz – animirani film – jazz” – Miljenko Prohaska i Tomislav Simović, posebni zbog interesa prema glazbi crtanih filmova. Rukovodeći se pretežno jazz izričajem i žanrom crtanih filmova kao dominantama njihovih filmografija, poglavlje je zamišljeno kao početak otvaranja još jednog problemskog područja hrvatske filmske glazbe – a možda i nove knjige.

2002.
ISBN 953-6090-21-X
ISBN 953-96219-6-8
190,00 kn + poštarina

Dalibor Davidović

Istraživanja recepcije u muzikologiji i njihovi izgledi

Reception Research in Musicology and its Prospects

Muzikološke studije, br. 5
Hrvatsko muzikološko društvo / Croatian Musicological Society, 2002.
124 str.

Kako se ono što tekst čini odnosi prema onome što govori? U kakvu je odnosu ono što tekst performira prema onome što konstatira, i obratno? Tim se pitanjem bavi ovaj rad, istražujući mehanizme pojedinih muzikoloških tekstova. Na primjeru dvaju muzikoloških istraživanja recepcije, od kojih je jedno historijskog, a drugo sistematskog tipa (Zdenka Weber, Impresionizam u hrvatskoj glazbi. Recepcija glazbe Claudea Debussya u Hrvatskoj 1918-1940; Ekkehard Jost, Sozialpsychologische Faktoren der Popmusik-Rezeption – Društvenopsihološki faktori recepcije pop-glazbe), pokazuje se njihova sličnost, jer oba nastoje odijeliti performativni od konstativna momenta. Muzikološki radovi o kojima je riječ žele u određenom trenutku biti ili jedno ili drugo, ili onaj tko upućuje na same stvari ili pak onaj tko se usredotočuje na tuđu retoriku, no oni uvijek istodobno čine i jedno i drugo. Kada se žele razlikovati od drugih i drukčijih muzikoloških radova, tada s jedne strane upućuju na njih jer drže da su prozirni i da govore o samim stvarima, no s druge istovremeno zauzimaju i suprotnu poziciju, budući da je predmet njihova interesa upravo tekstualnost dotičnih radova.
U čemu je onda razlika između historijskog i sistematskog istraživanja recepcije? U drugom se pokušaju njihov odnos razmatra polazeći od teorijskih nacrta kojima su se ta dva područja istraživanja recepcije nastojala teorijski situirati. Kao primjeri uzimaju se dva zbornika što okupljaju takve tekstove (Helmut Rösing, ur., Rezeptionsforschung in der Musikwissenschaft – Istraživanje recepcije u muzikologiji, 1983; Hermann Danuser – Friedhelm Krummacher, ur., Rezeptionsästhetik und Rezeptionsgeschichte in der Musikwissenschaft – Estetika i povijest recepcije u muzikologiji, 1991). Prateći pokušaje svakoga od njih da se što je moguće jednoznačnije razgraniči od druge strane, otkriva se upravo nemogućnost takva razgraničenja, budući da svaki od njih čini suprotno od onoga što bi htio iskazati. Sljedeća razina na kojoj se pokušava ovjeriti razlika između dvaju istraživanja recepcije jest ona u kojoj se polazi od teorijskih nacrta koji su imali za cilj razgraničiti historijsku od sistematske muzikologije (i obratno). Željeno je razgraničenje i u tome slučaju nemoguće, budući da je riječ o dvjema koncepcijama što se uzajamno reproduciraju: onom koja inzistira na strogom razgraničenju sistematske od historijske muzikologije i njezinu višem hijerarhijskom mjestu, te drugom, koja takvu koncepciju smatra polazištem za vlastiti pokušaj razgradnje čvrsto utvrđenih disciplinarnih granica.
Međutim, ne dolazi li na taj način u pitanje i mogućnost razgraničenja unutrašnjeg od vanjskog same muzikologije? Što se događa kada upitnom postaje njezina distinktivnost?

2002.
ISBN 953-6090-19-8
90,00 kn + poštarina