Sažetci / Abstracts
„Franjo Ksaver Kuhač (1834.-1911.):
Glazbena historiografija i identitet“
International musicological conference
„Franjo Ksaver Kuhač (1834-1911):
Music Historiography and Identity“
Zagreb, 27.-29. listopada 2011. / October 27-29, 2011
Organizatori / Organizers:
Odsjek za povijest hrvatske glazbe HAZU
Department for History of Croatian Music, Croatian Academy of Sciences and Arts
Hrvatsko muzikološko društvo / Croatian Musicological Society
Ivana Antović (Dobrota-Kotor, Crna Gora / Montenegro)
Diplomski rad kompozitora Ivana Brkanovića Muzičko nacionalno nastojanje Franje Ks. Kuhača iz 1935. godine
Kompozitor Ivan Brkanović (Kotor, 1906 – Zagreb, 1987), spada u grupu najvećih muzičkih imena južnoslavenskih prostora XX. vijeka. Njegov uži zavičaj, što je tipično za Bokelje, obilježit će i njegov emocionalni profil i stvaralački opus. To je ustvari bio proizvod vremena i stav muzičke kritike da „stvaralaštvo treba da ima biljeg zemlje i naroda kojem pripada. Pravi umjetnički profil obilježava njegov stav: „bitnost nije u folklornom citatu nego duboko poniranje u psihološku narav narodnog života“, što se donekle uočava i u dijelu njegova diplomskog rada posvećenog djelovanju F. Ks. Kuhača.
Brkanović se 1933. godine u Zagrebu upisuje na Državnu akademiju na odjel za kompoziciju u klasi Blagoja Berse, ali, s obzirom na skoru Bersinu smrt, nastavlja kompozitorski rad s profesorom Franom Lhotkom. Za diplomski rad komponira Prvu simfoniju, zatim mješoviti zbor Ti si moj Bog (kao zadani motet), a također izrađuje obavezan pismeni rad Muzičko nacionalna nastojanja Franje Ks. Kuhača. S ova tri rada diplomirao je 1935. godine pred komisijom u sastavu F. Lhotka, B. Širola i U. Fabbri.
U svom pismenom radu Brkanović se osvrće na više Kuhačevih ključnih djela iz oblasti etnomuzikologije i muzikologije, pa i značajne aktivnosti u razvoju muzičke kulture u Hrvatskoj uopće. Izražava slaganje s Kuhačevim negativnim stavovima o glazbenicima koji ne izražavaju ‘individualitet cijeloga naroda’ kojemu pripadaju, jer takvi u većini slučajeva ne mogu izraziti u cjelini ni svoju osobnu individualnost.
U zaključku svojega diplomskog rada Brkanović očituje bliskost stavova s onima izraženim u brojnim Kuhačevim nacionalnim izričajima: „Kada će se umjetničkim tekovinama naših kompozitora omogućiti da uistinu postanu svojinom naroda, kada će umjetnik uistinu biti eksponent seljačkog kolektiva, a ne blijedi lik iz prašnih salona i koncertnih dvorana, onda će i ta umjetnost imati obilježja neposrednog narodnog općenja pa će se tek onda ideje Franje Ks. Kuhača potpuno ostvariti.“
The Diploma Paper of Ivan Brkanović The Musico-national Endeavours of Franjo Ks. Kuhač from 1935
The composer Ivan Brkanović (Kotor, 1906 – Zagreb, 1987) belongs to the group of most prominent names from the South-Slavic area in the 20th century. His emotional profile and oeuvre was marked by his native region, which is characteristic for all people coming from Boka Kotorska. It was also the product of his times and the attitude of music criticism that “artistic output must bear the stamp of its country and the people from whom it originates”. And indeed, Brkanović’s artistic profile was marked by his attitude which reads: “The essence does not lie in the folk citation, but in deep penetration into the psychological nature of people’s life”. It was partially reflected in the part of his diploma paper dealing with the activities of Franjo Ksaver Kuhač.
Brkanović enrolled at the Zagreb State Academy’s Department for Composition in the class of Blagoje Bersa in 1933. Following Bersa’s death soon after, he continued his studies in composition with Professor Fran Lhotka. His diploma composition consisted of the First Symphony and the motet Ti si moj Bog (You are My God) for mixed choir as compulsory work. He was also obliged to write a diploma paper entitled Muzičko nacionalna nastojanja Franje Ks. Kuhača (The Musico-national Endeavours of Franjo Ksaver Kuhač). With these three works Brkanović achieved his diploma in 1935 before the committee consisting of Fran Lhotka, Božidar Širola and Umberto Fabbri.
Brkanović deals in his diploma paper with several of Kuhač’s key works in ethnomusicology and musicology in general, as well as with some important activities within Croatian musical culture at large. He adopted Kuhač’s negative attitude towards musicians who did not express ‘the individuality of the whole nation’ to which they belonged, because such artists were not able in most cases to express their own personal individualities in their totalities.
In the conclusion of his diploma paper Brkanović manifested familiarity with numerous Kuhač attitudes on national expression. For example, he wrote: “When the artistic output of our composers will be allowed to become real property of the people, when the artist will really become an exponent of the peasant community and cease to be a pale figure of salons and concert halls, it is then that such art will possess the characteristics of direct national communication, and it is then that Franjo Ksaver Kuhač’s ideas will be completely fulfilled”.
Jan Bat’a (Prag, Češka Republika / Prague,Czech Republic)
Karel Konrad (1842-1894) and the Construction of Pan-Slavic Music Identity
The paper deals with the life and works of Karel Konrad (1842–1894), a Catholic priest and music writer, an outstanding figure of Czech musical culture in the second half of the 19th century. Konrad represents a pioneering generation of Czech lands music historians, who were largely amateurs. Thanks to the broad scope of his interests, he came into contact with other scholars from Poland, Lusatia, Slovenia and Croatia. Franjo Ksaver Kuhač (1834–1911) was among them and inspired him in his search for Pan-Slavic music identity in both sacred and folk songs of the various Slavonic nations. The paper will try to trace all the features of the Pan-Slavic idea in Konrad’s musicological output and put them into the context of Czech Pan-Slavism in the second half of the 19th century.
Karel Konrad (1842.-1894.) i konstrukt panslavenskog glazbenog identiteta
Priopćenje se bavi životom i djelima Karela Konrada (1842.-1894.), katoličkog svećenika i glazbenog pisca, istaknute osobe češke glazbene kulture u drugoj polovici 19. stoljeća. Konrad je dio pionirskog naraštaja glazbenih povjesničara u češkim zemljama koji su bili uglavnom amateri. Zahvaljujući širokom rasponu svojih interesa, došao je u kontakt s drugim znanstvenicima iz Poljske, Lužice, Slovenije i Hrvatske. Franjo Ksaver Kuhač (1834.-1911.) bio je jedan od njih koji ga je nadahnuo u vlastitoj potrazi za panslavenskim glazbenim identitetom i u sakralnim i u narodnim pjesmama raznih slavenskih naroda. U priopćenju će se nastojati ispitati sve karakteristike panslavenske ideje u Konradovu muzikološkom djelu i staviti ih u kontekst češkog panslavizma druge polovice 19. stoljeća.
Barbara Boisits (Beč, Austrija / Vienna, Austria)
How to Escape the Nationalist Trap? A Plea for Alternative Narratives of 19th-Century Music History in Central Europe
There have been an increasing number of attempts in general historiography (Moritz Csáky, Pieter M. Judson) in recent years to write about Central Europe beyond national(ist) mappings. Without disputing or diminishing the importance and influence national(ist) narratives had especially from the mid-19th-century, there are questions – such as those about cultural intertwinings, multiple identities, gender, or experiences of daily life – to which concepts of nationhood cannot give a sufficiently satisfying answer. Knowing that contemporary national interpretations – even critical ones – somehow only confirm 19th-century nationalism, it may be time to overcome or at least downsize those concepts assuming a homogeneous national culture that never existed by denying the permanent processes of cultural crossing and re-crossing. It seems a fascinating challenge to try to do this also for the music history of this region. It is therefore the aim of my paper to give a rough methodological outline based on selected examples.
Kako izbjeći nacionalističku zamku? Prijedlog za alternativne naracije u povijesti glazbe 19. stoljeća u srednjoj Europi
Posljednjih se godina u općoj historiografiji (Moritz Csáky, Pieter M. Judson) uvećao broj pokušaja pisanja o srednjoj Europi s onu stranu nacionalnih/nacionalističkih mapiranja. Ne želeći poreći ili umanjiti važnost i utjecaj što su ih nacionalne/nacionalističke naracije imale od sredine 19. stoljeća nadalje, postoje problemi – kao što su kulturno ispreplitanje, višestruki identiteti, rodna pitanja ili iskustva svakodnevnog života – na koje pojmovi nacionalnog ne mogu dati zadovoljavajuće odgovore. Spoznajući da suvremene nacionalne interpretacije – čak i one kritičke – na neki način samo potvrđuju nacionalizme 19. stoljeća, možda je došlo vrijeme da se prevlada ili barem umanji važnost onih koncepata koji pretpostavljaju homogenu nacionalnu kulturu (koja kao takva nikada nije postojala) poričući stalne procese kulturnih transfera u oba smjera. Čini se fascinantnim izazovom pokušati to učiniti i u povijesti glazbe ove regije. Stoga je cilj ovoga priopćenja postavljanje okvirnog metodološkog obrisa koji će se temeljiti na odabranim primjerima.
Ivano Cavallini (Palermo, Italija / Italy)
Folk and Popular as »National«: The Invention of Italian Unity Through Poetry and Music
Before and after the territorial unity of Italy in 1861, some scholars concentrated all their efforts on unifying the language and the culture of the country, without taking into consideration both the regional inner division and the dialects. The investigation on the studies about vernacular poetry accompanied by music testifies that there was a passage from a research phase based on the regional songs to a phase devoted to the general survey of the new state. For instance, Costantino Nigra (La poesia popolare italiana, 1876) and Alessandro D’Ancona (La poesia popolare, 1879) promoted some comparisons among different dialects and languages whose unity was partially based on the Mediaeval strambotto in hendecasyllabic lines, sung by heart and performed by popular singers and courtesan poets during the late Middle Ages and Renaissance. Despite any evidence that these intellectuals traced the way of folk strambotto which, migrating from Sicily to Tuscany as the cultivated poetry of the time, became the basis of the modern Italian language of Dante and Petrarch – it is necessary to recall that the Sicilian literati engaged at the court of Friedrich II wrote some poems on the patterns provided by the French troubadours, which were firstly transcribed in Bologna and then in Tuscany, thus stimulating the work of the great Tuscan poets. In view of a self-making tradition, the ethnologists and the historians of Italian literature emphasized this paradigm and transformed it into a symbol of a common origin of the Italian people. Besides the comparative method established by D’Ancona, Ermolao Rubieri distinguished three directions in creating the popular songs: songs invented by people for people as a folk level, songs composed for people as a popular level and, finally, cultivated songs adopted by the people as another type of popular genre (Storia della poesia popolare, 1877).
At the end of the 19th century, other researchers, influenced by Nietzsche’s and d’Annunzio’s ‘philology of history’, rejected these categories, embracing the theory of folk/popular as unwritten tradition of the present and of ancient times. Ezio Levi recognized the roots of the Italian spirit in the oral poems and legends of mountebanks and lutenists, i.e. the heritage that was seen in opposition to the elitist written tradition of the court and the church, which represented a minority (Poesia di popolo e poesia di corte nel Trecento, 1915). At the same time, the ethnomusicologist Alberto Favara collected hundreds of Sicilian folk items, refusing any comparison with other Italian lands because he was not interested in the historical reconstruction and in the contaminations among cultivated and folk songs (Il canto popolare nell’arte, 1898). From this point of view, Favara applied a synchronic method showing that there has not been any change between past and present in reference to the spontaneous creation of folk songs.
Folklorno i narodno kao „nacionalno“: izum talijanskog jedinstva putem pjesništva i glazbe
Prije i nakon teritorijalnog ujedinjenja Italije 1861. godine, neki su znanstvenici usredotočili sve svoje napore u unificiranju jezika i kulture u cijeloj zemlji, ne uzimajući u obzir ni unutarnje regionalne podjele ni dijalekte. Istraživanje studija o svjetovnom pjesništvu uz pratnju glazbe pokazalo je da postojao prijelaz iz istraživačke faze temeljene na regionalnim pjesmama u fazu posvećenu općim pregledima nove države. Tako, na primjer, Costantino Nigra (La poesia popolare italiana, 1876.) i Alessandro D’Ancona (La poesia popolare, 1879.) promicala su neke usporedbe među raznim dijalektima i jezicima čije je jedinstvo bilo djelomice temeljeno na srednjovjekovnim strambottima sa jedanaesteračkim stihovima, pjevanima napamet, što su ih izvodili narodski pjevači i dvorski pjesnici u doba srednjega vijeka i renesanse. Unatoč svim dokazima, ovi su intelektualci slijedili trag narodnog strambotta, koji je migrirao od Sicilije do Toskane kao kultivirano pjesništvo onoga doba, učinivši ga temeljem modernog talijanskog jezika Dantea i Petrarce. Nužno je i podsjetiti da su sicilijanski ljudi od pera s dvora Friedricha II. napisali neke pjesme na temelju obrazaca koje su pružili francuski trubaduri, koje su kao prvi prepisali u Bologni i potom u Toskani, potičući na taj način djela velikih toskanskih pjesnika. S obzirom na samostvorenu tradiciju, etnolozi i povjesničari talijanske književnosti naglašavali su ovu paradigmu i pretvorili je u simbol zajedničkog podrijetla talijanskog naroda. Osim komparativne metode koju je ustanovio D’Ancona, Ermolao Rubieri razlikovao je tri smjera u stvaranju narodne pjesme: pjesme koje je narod izmislio za narod kao narodnu razinu, pjesme koje se stvorilo za narod kao popularnu razinu i napokon umjetnički njegovane pjesme koje je narod prihvatio kao drugi tip popularne pjesme (Storia della poesia popolare, 1877.).
Krajem 19. stoljeća drugi istraživači, na koje je utjecala Nietzscheova i d’Annunziova ‘filologija povijesti’, odbacili su ove kategorije prihvaćajući teoriju narodnog/popularnog kao nepisane tradicije sadašnjeg i starijih vremena. Ezio Levi prepoznao je korijene talijanskoga duha u usmenim pjesmama i legendama sajamskih opsjenara i svirača, tj. u naslijeđu koje se smatralo oprečnim elitističkoj pisanoj tradiciji dvora i Crkve, koja je predstavljala manjinu (Poesia di popolo e poesia di corte nel Trecento, 1915.). Istodobno je etnomuzikolog Alberto Favara sakupio na stotine sicilijanskih narodnih tvorevina, odbijajući svaku usporedbu s drugim talijanskim zemljama, jer ga nije zanimala ni historijska rekonstrukcija ni spajanje umjetnički njegovanih i narodnih pjesama (Il canto popolare nell’arte, 1898.). Polazeći od tog shvaćanja Favara je primijenio sinkroničnu metodu, pokazavši da ne postoje nikakve promjene između prošlosti i sadašnjosti u odnosu na spontano stvaralaštvo narodnih pjesama.
Naila Ceribašić (Zagreb, Hrvatska / Croatia)
Musical Cosmopolitanism and Nationalism: Croatian Civic Press, Ethnomusicological Sources and Kuhač’s Legacy in the 1920s and 1930s
Until today, the oeuvre of Franjo Ksaver Kuhač has remained indispensable for understanding historical processes in Croatian traditional music from the end of the 19th century up to now, as well as for comprehending changes within the subject of ethnomusicological research. During the 1920s and 1930s, the influence of Kuhač’s oeuvre was somewhat limited: the public sphere was characterized by the endeavours of the society Seljačka sloga (The Peasants’ Concord) to equate national culture with an autochthonous peasant folk culture, and the cultural-historical approach started to develop within the scholarly sphere. The blending of autochthonous culture and cultural-historical interpretations has been extended up until today, along with a part of Kuhač’s insights and ideas adopted by them.
The intention of this paper is to revisit this conventional framework of historical changes in Croatian traditional music and its research by adding data and views on folk and popular music in Croatian civic press – mostly the journals Svijet and Kulisa – in the formative period of the discourse and practice of the Seljačka sloga society during the 1920s and 1930s. These journals are basic sources on popular music in Croatia between the two world wars, being at the same time important for understanding social dynamics of the folk music of the period. They reported on and advocated a kind of musical cosmopolitism, in distinction from the musical nationalism of Seljačka sloga. At the same time they implicitly questioned the very opposition between folk and popular (as well as rural vs. urban, Croatian vs. foreign, participational vs. presentational, etc.). Therefore, it seems as if they indicated the future understanding of traditional music, which was established only by the contextual ethnomusicology of the 1970s. In all that, Kuhač’s legacy could have been a foothold and/or inspiration for both cosmopolites and nationalists. In other words, it is of unquestionable durability in scholarly and brooder cultural spheres.
Glazbeni kozmopolitizam i nacionalizam: Hrvatski građanski tisak, etnomuzikološki izvori i Kuhačeva baština 1920-ih i 1930-ih
Djelo Franje Ks. Kuhača do danas je ostalo polazištem za razumijevanje povijesnih procesa u hrvatskoj tradicijskoj glazbi od potkraj 19. stoljeća do danas, jednako kao i za razumijevanje promjena u predmetu etnomuzikoloških istraživanja. U 1920-ima i 1930-ima utjecaj je Kuhačeva djela sužen – javnu sferu karakterizirala su nastojanja Seljačke sloge za postavljanjem autohtone seljačke narodne kulture na mjesto nacionalne kulture, a u znanstvenoj se sferi počeo razvijati kulturno-historijski pristup. Spoj autohtone kulture i kulturno-historijskih tumačenja proteže se sve do danas, a time i utjecaj preuzetoga dijela Kuhačevih uvida i zamisli.
Težnja je ovoga priloga da tu, danas uvriježenu okosnicu povijesne mijene hrvatske tradicijske glazbe i njezina istraživanja iznova sagleda pridodajući joj nazore i podatke o narodnoj i popularnoj glazbi u hrvatskom građanskom tisku u formativnom razdoblju oblikovanja diskurza i prakse Seljačke sloge 1920-ih i 1930-ih. Riječ je napose o časopisima Svijet i Kulisa. Oni su iznimno važnim, ako ne i temeljnim izvorima o popularnoj glazbi u Hrvatskoj između dvaju svjetskih ratova, ali su i važnim izvorima o društvenoj dinamici onodobne narodne glazbe. Pratili su i zagovarali svojevrsni glazbeni kozmopolitizam, za razliku od glazbenoga nacionalizma Seljačke sloge, a implicitno i dovodili u pitanje samu opreku narodnog i popularnog (uz pridružene opreke seoskog i gradskog, hrvatskog i stranog, participacijskog i prezentacijskog i dr.). Ovim potonjim, kao da su naznačili razumijevanje tradicijske glazbe koje će se u znanstvenoj sferi etablirati tek kontekstualnom etnomuzikologijom 1970-ih. Pokazuje se pritom da je Kuhačeva baština mogla biti osloncem i/ili nadahnućem i kozmopolitima i nacionalistima. Drugim riječima, pokazuje se njezina trajnost u užeznanstvenoj i širokoj kulturnoj sferi.
Nataša Cigoj Krstulović ( Ljubljana, Slovenija / Slovenia)
Culture and Identity: Understanding Nineteenth-Century Music on Slovenian Territory
The correlation between the terms ‘culture’ and ‘identity’ is of key importance for understanding the formation of the Slovenian national idiom after 1848. However, the meaning of both terms could not be satisfactorily merged, or even well defined. Scholarly investigation of both terms was mostly based on the presumption that language created and at the same time also expressed identity. Earlier musicologists confronted the so-called ‘Slovenian’ – and the related ‘Slavic’ – culture to the so-called ‘German’ culture of the time. This inconsistent and politically dependent view has been corrected in recent times, especially by empiric and systematic literary studies. Re-investigation of the nineteenth century Slovenian literary production, dissemination and reception has revealed a strong impact by models (also German) and ideas adopted by the Slovenes and consequently actually recognised as ‘Slovenian’.
According to these findings, a similar approach should also be used in regard to nineteenth-century music studies focusing on Slovenian music. Even the roots and rhetoric of the national idiom should be reviewed and the re-investigation should touch upon different levels of ‘Slovenian music’ and musical life, the phenomena, structures and forms of organisations connected to the formation of an identity and a collective memory. Critical analysis of some practical examples that have ‘historical’ and ‘symbolic’ meanings – such as ‘the first national opera’, choral singing, the ‘Slovenian’ music society Glasbena matica vs. the ‘German’ music society Philharmonische Gesellschaft, as well as the perception of ‘Slovenian music’ – shows that the term ‘national identity’ or ‘collective identity’ has proper meaning only when it is not equalised with ‘domestic’ and ‘foreign’. Only the recognition of the cultural transfers and our comprehensive understanding of these phenomena, including our conscious understanding of the controversy of the term identity, could also lead to revaluation of Slovenian nineteenth-century music.
Kultura i identitet: razumijevanje glazbe 19. stoljeća na teritoriju Slovenije
Odnos između pojma ‘kultura’ i ‘identitet’ od ključne je važnosti za razumijevanje formiranja slovenskog nacionalnog idioma nakon 1848. godine. Međutim, značenje obaju pojmova ne može se stopiti na zadovoljavajući način, pa ni dobro definirati. Znanstveno ispitivanje obaju pojmova uglavnom se temeljilo na pretpostavci da je jezik stvorio i istodobno izražavao identitet. Stariji su muzikolozi suprotstavljali takozvanu „slovensku“ – i s njom povezanu „slavensku“ – kulturu takozvanoj „germanskoj“ onoga doba. Ovaj proturječan i politički ovisan pogled u novije je vrijeme ispravljen, osobito empirijskim i sistematskim književnim istraživanjima. Ponovno ispitivanje slovenske književne produkcije 19. stoljeća, te njezina širenja i recepcije, otkrilo je snažan utjecaj modela (također germanskih) i ideja koje su Slovenci preuzeli i potom tek prepoznali kao „slovenske“.
Prema tim nalazima sličan pristup valjalo bi upotrijebiti i u istraživanju muzikoloških napisa 19. stoljeća koji su bili usredotočeni na slovensku glazbu. Valjalo bi ponovno ispitati čak i korijene i retoriku nacionalnog idioma, a to ponovno ispitivanje trebalo bi se pozabaviti raznim razinama „slovenske glazbe“ i glazbenog života – fenomena, struktura i organizacijskih forma vezanih uz formiranje identiteta i kolektivnog pamćenja. Kritička analiza nekih konkretnih primjera koji imaju „povijesno“ i „simboličko“ značenje – kao što su „prva nacionalna opera, zborno pjevanje, „Slovensko“ glazbeno društvo Glasbena matica protiv „njemačkog“ glazbenog društva Philharmonische Gesellschaft, kao i percepcija „slovenske glazbe“ – pokazuje da termin ‘nacionalni identitet’ ili ‘kolektivni identitet’ ima vlastito značenje samo kada ga se ne izjednačuje s ‘domaćim’ i ‘stranim’. Samo identificiranje kulturnih transfera i naše puno shvaćanje tih fenomena, uključujući naše svjesno razumijevanje proturječja pojma ‘identitet’, može dovesti do prevrednovanja slovenske glazbe 19. stoljeća.
Dalibor Davidović (Zagreb, Hrvatska / Croatia)
Silences: The Case of “Lisinski”
Oktavijan Miletić’s Lisinski, a feature film shot in 1944 as the adaptation of Franjo Kuhač’s monographic book on the life and work of the composer Vatroslav Lisinski, is considered in this paper as a battlefield between different regimes and their respective historical poetics, as well as a work of art that testifies to the impossibility of totality. Taken as a parable on the assumptions, forms and consequences of the concept of ‘functional art‘, the film thus continuously evades and hides its final meaning.
Tišine: slučaj „Lisinskog“
Igrani film Oktavijana Miletića Lisinski, snimljen 1944. kao adaptacija monografije Franje Ksavera Kuhača o životu i djelu skladatelja Vatroslava Lisinskog, u ovom se priopćenju razmatra kao bojno poprište između različitih režima i njima odgovarajućih povijesnih poetika, te kao umjetničko djelo koje svjedoči o nemogućnosti cjelovitosti. Uzet kao parabola pretpostavka, forma i izvoda iz pojma „funkcionalne umjetnosti“, ovaj film tako neprestano izmiče i skriva svoje krajnje značenje.
Gorana Doliner (Zagreb, Hrvatska / Croatia)
Historiografija crkvene glazbe i istraživanja Franje Kuhača – kontekst nacionalnog identiteta
Devetnaesto stoljeće, crkvena glazba, Franjo Kuhač (1834.-1911.) i njegovi mnogostrani rezultati te glazbena historiografija u Hrvatskoj, okviri su ovoga istraživanja. Želim otkriti pravu (odnosno punu) mjeru Kuhačeva izuzetno istančana premda raznolika uvida u društveni kontekst i idejnu svijest o obilježjima povijesnog vremena, sve u cilju shvaćanja osjetljive prirode njegova doživljaja nacionalne pripadnosti.
Sve to što je navedeno naznačeno je kao vrijednosti u Kuhačevoj analitičkoj potrazi za identitetom. Valjalo je odvojiti prebrojne stranice (tiskane i rukopisne) s varijantama i konceptima od koncentriranih i razrađenih teza, ali je vrijedilo. Devetnaesto stoljeće je svakako akribično. Naš je Kuhač uradio ogroman posao. Pažljivijem je čitatelju od prvih čitanja njegovih radova moglo postati vidljivo to mnoštvo radnih rezultata i posebnost nekih od njih. Stoga ću u radu pokazati klasifikaciju glazbenohistoriografskih Kuhačevih tekstova o crkvenoj glazbi, rasporediti ostale istraživačke rezultate s kojima se teze podupiru te ocijeniti Kuhačev prinos.
The Historiography of Church Music and the Research by Franjo Ksaver Kuhač
The framework of this paper is defined by the 19th century, church music, Franjo Ksaver Kuhač (1834-1911) and his manifold achievements, and music historiography in Croatia. The intention is to find the genuine (and full) measure of Kuhač’s highly refined and multifaceted insight into the social context and consciousness concerning the characteristics of the historical period in which he lived, all aiming at the comprehension of the sensitive character of his experiencing of his own national affiliation.
Everything that is mentioned has been judged as values in Kuhač’s analytical search for identity. For this purpose, many pages in both printed and manuscript form were consulted, in several variants and ranging from sketches up to elaborated theses. The attentive reader of Kuhač’s texts will immediately notice the great number of ideas and results, and the particularity of some of them. Thus, this paper will offer the classification of Kuhač’s musico-historiographical texts on church music, arrange other research results supporting these theses, and give an evaluation of Kuhač’s contribution in this matter.
William A. Everett (Kansas City, SAD / U.S.A.)
Imagining the Identities of East Asia in 1890s British Musical Theatre: The Case of Sidney Jones’s The Geisha (1896)
Sidney Jones’s immensely popular musical comedy The Geisha (1896), with a libretto by Owen Hall and lyrics by Harry Greenbank, reflected late Victorian attitudes toward East Asia. The story concerns Lt. Reginald Fairfax, a British naval officer stationed in Japan. He falls in love with the idea of Geisha at the Tea House of Ten Thousand Joys, which is operated by the Chinese entrepreneur Wun-Hi. Since Britain at the time was seeking trade relations with Japan and becoming increasingly fearful of China, these political attitudes were transferred to the musical. Jones employs musical means to emphasize differences between the Japanese, who sing in a Gilbert and Sullivan style, and the Chinese, namely Wun-Hi, whose music is in a music hall vein. Gilbert and Sullivan were associated with the respectable middle classes and music hall with the lower classes. Jones therefore imprints the British class system onto his East Asian characters through musical means.
Molly Seamore, Reginald’s fiancée, travels to Japan and impersonates a Geisha in order to win back the affections of her beloved. To prove her “authenticity,” she sings Chon Kina. This is one of two musical numbers in the score based on Westernized versions of Japanese music that Jones obtained from Arthur Doisy, president of the Japan Society in London. Jones obliquely emphasizes the artificiality of the number by having an English character sing it in a diegetic context.
The Geisha and its imagined East Asian identities were immensely popular throughout Europe. The musical’s first Zagreb performance took place on 16 May 1899 at the Croatian National Theatre under the direction of Srećko Albini.
Zamišljanje identiteta istočne Azije u britanskom glazbenom kazalištu 1890-ih: slučaj musicala The Geisha (1896.) Sidneyja Jonesa
Iznimno popularna glazbena komedija The Geisha (Geiša, 1896.) Sidneyja Jonesa, s libretom Owena Halla i tekstovima pjesama Harryja Greenbanka, odražava kasnoviktorijanske stavove spram istočne Azije. Priča se tiče poručnika Reginalda Fairfaxa, britanskog pomorskog časnika smještenog u Japanu. On se zaljubljuje u ideju gejše u čajanki Deset tisuća radosti (Ten Thousand Joys), kojom upravlja kineski poduzetnik Wun-Hi. S obzirom da je Britanija u ono doba nastojala uspostaviti trgovinske odnose s Japanom, a istodobno se počela plašiti Kine, ovi su politički stavovi preneseni u musical. Jones upotrebljava glazbena sredstva da naglasi razlike između Japanaca, koji pjevaju u stilu Gilberta i Sullivana, i Kineza, odnosno Wun-Hija, čija je glazba dana na način music halla. Gilbert i Sullivan bili su povezani s poštovanom srednjom klasom, a music hall s nižim klasama. Jones je tako utisnuo britanski klasni sustav u svoje istočnoazijske likove s pomoću glazbenih sredstava.
Molly Seamore, Reginaldova zaručnica, putuje u Japan i utjelovljuje geišu kako bi ponovno zadobila naklonost svojega dragog. Da bi dokazala svoju „autentičnost“ pjeva pjesmu Chon Kina. To je jedan od dvaju glazbenih brojeva u partituri koji se temelje na zapadnjačkim verzijama japanske glazbe što ih je Jones dobio od Arthura Doisyja, predsjednika japanskog društva u Londonu. Jones posredno naglašava izvještačenost toga broja tako da ga engleski lik pjeva u narativnom (diegetičkom) kontekstu.
Glazbena komedija The Geisha i njezini zamišljeni istočnoazijski identiteti bili su iznimno popularni u čitavoj Europi. Prva zagrebačka izvedba ovoga musicala zbila se 16. svibnja 1899. u Hrvatskom narodnom kazalištu pod ravnanjem Srećka Albinija.
Dubravka Franković (Zagreb, Hrvatska / Croatia)
Franjo Ksaver Kuhač, diplome i odlikovanja. Povodi, poticaji, značenje
Diplome i odlikovanja, kao specifičan znak društvene verifikacije, pratile su istraživalačko-stvaralački rad osnivača hrvatske i južnoslavenske muzikologije Franje Ksavera od šezdesetih godina devetnaestog do prvog desetljeća dvadesetog stoljeća. Ta su priznanja dodijeljivali ugledni pojedinci, institucije i forumi, a obrazloženja su isticala raznolike aspekte Kuhačeva djelovanja i osobitost njegove strastvene i nepokolebljive ličnosti. To znači da se u Hrvatskoj nastavila razvijati i utvrđivati svijest o novim sadržajima i prostorima nacionalne kulture – neosporno i snažno obogaćene Kuhačevom etnomuzikološkom, to jest muzikološkom aktivnošću. Pripadala je gesti moralne potpore, bez rješavanja njegovih egzistencijalnih problema.
Dokumenti o kojima je riječ nalaze se u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, u osobnom arhivskom fondu Franje Ks. Kuhača, oz. LXIII, br. 1-20 (23). U kronološkom su slijedu od 1864. do 1905., nepotpuno arhivarski obrađeni. Grafički i likovno pripadaju maniri na prijelazu stoljeća. Sadržajno su važni, jer otkrivaju razloge svrstavanja Franje Ks. Kuhača u raznovrsni prostor građanske kulture toga vremena. Njegove zasluge su «velike», «posebno po glasbenu umjetnost u obće a napose hrvatskoga naroda» (tekst iz diplome koju je hrvatsko pjevačko društvo «Sklad» iz Bakra 1878. dodijelilo svom počasnom članu, Franji Ks. Kuhaču). Može se reći da je to temeljna intonacija koju nalazimo i u drugim diplomama pjevačkih društava (a ona su brojna), kao i u, primjerice, tekstu žirija Prve dalmatinsko-hrvatsko-slavonske izložbe 1864. u Zagrebu, te u obrazloženju dodjele viteškog križa kojim je Franjo Josip I. odlikovao Kuhača 1905. godine «… za životno djelo».
Franjo Ksaver Kuhač: Diplomas and Medals – Reasons, Impulses and Meaning
As specific signs of social verification, diplomas and medals assigned from the 1860s to 1910s accompanied the research and work of Franjo Ksaver Kuhač, the founder of Croatian and South-Slavic musicology. These acknowledgements were assigned by eminent individuals, institutions and forums, and their argumentations pointed out various aspects of Kuhač’s activities and the specific qualities of his passionate and staunch personality. This proves that consciousness about new contents and spaces of national culture continued to develop and become established in Croatia, this undoubtedly having been strongly enriched both by Kuhač’s ethnomusicological and musicological activities. It represented a gesture of moral support without resolving Kuhač’s existential problems.
These documents are kept at the Croatian State Archives (Hrvatski državni arhiv) in Zagreb within the personal archival fund of F. Ks. Kuhač, shelf-mark LXIII, No. 1-20 (23). They span the time from 1864 to 1905, and they are completely unprocessed as archival material. Graphically and visually they belong to the fin-de-siecle idiom. They are important in content due to their revelation of Kuhač’s position within the space of the bourgeois culture of his time. Thus, his merits are “great”, “especially for the art of music in general and for the Croatian people in particular” (cited from the diploma issued by the Croatian singing society Sklad in Bakar in 1878 to its honorary member Franjo Ksaver Kuhač). It could be stated that such was the basic intonation that could also be found in numerous other diplomas issued by singing societies, as well as, for example, in the text of the jury of the First Dalmatian-Croatian-Slavonian Exhibition, held in Zagreb in 1864, and in the argumentation for the assignment to Kuhač of the Knighthood Cross, awarded by the Emperor Francis Joseph I in 1905 “… for life achievement”.
Michaela Freemanova (Prag, Češka Republika / Prague, Czech Republic)
Jarmila Prochazkova (Brno, Češka Republika / Czech Republic)
F. Ks. Kuhač and the Czech Lands: Activities, Relationships, and Parallels in the Light of New Findings
In the 1870s, the idea of the Slavonic revival of Czech culture gained special importance, especially in the field of music. Two factions developed here. One of them aimed for progress, represented particularly by the names and works of Richard Wagner, Franz Liszt and Bedřich Smetana; the second supported the idea of national music growing out of the treasure trove of folklore. The pro- and anti-folklore cultural factions gathered round two leading Prague music reviews – Dalibor and Hudební listy (Music Review). Dalibor was the stronghold of modern Czech music, while Hudební listy turned into a tribune of anti-Smetanian (i.e. ‘anti-German‘ and ‘anti-cosmopolitan’) Slavonic isolationism. In 1874, Hudební listy published Franjo Ksaver Kuhač’s article Vzchopme se k dílu (Let us rise to work), dealing with problems arising for Slavonic musicians from music education based on Western music, especially German and French, and calling for more attention and research dedicated to Slavonic folklore, as a model for development of the independent, modern Slavonic music culture. In the same year, another Kuhač text was published there, complementing the analysis of his Srbsko Oro for four four-handed pianos.
An attentive reader of both of these music reviews was the composer and folklorist Leoš Janáček (1854–1928), who studied in Prague from 1874-1875 and was in touch with the Hudební listy editor, František Pivoda. Janáček’s later theoretical works, dealing with folkloric music, conspicuously correspond with Kuhač’s ideas, especially while expressing feelings and wishes concerning the future development of Slavonic music and its links with the traditional music culture.
In 1899, Janáček even used Kuhač’s terminology, originating from the Czech translation of his text concerning Srbsko Oro. By the end of the same year, he composed his own, orchestral Srbské kolo, the model of which has remained unknown until now. Janáček either freely re-worked the melody of Kuhač’s Srbsko Oro here, or he based his work on the music material that he found in Kuhač’s Južno-slovjenske narodne popievke.
Leoš Janáček did not own any of Kuhač’s work. He encountered it due to the interests of Kuhač’s friend, Sigismund Vašátko (1831–1886), who lived in Velké Meziříčí, Moravia, and, due to the numerous contacts with the South-Slavonic folklorists, owned a unique collection of literature dedicated to the Slavonic nations. After his death, his collection became the foundation stone of the library of the Brno Museum Society, of which Leoš Janáček was also a member.
Franjo Ksaver Kuhač i češke zemlje: aktivnosti, odnosi i paralele u svijetlu novih otkrića
U 1870-ima ideja slavenskog preporoda češke kulture zadobila je posebnu važnost, osobito na području glazbe. Stvorile su se dvije zainteresirane stranke. Jedna je od njih smjerala napretku koji se naročito oslanjao na imena i djela Richarda Wagnera, Franza Liszta i Bedřicha Smetane, dok je druga podržavala ideju nacionalne glazbe koja bi trebala izrasti iz riznice folklora. Pro- i antifolklorna stranka okupile su svaka oko jednog od dvaju vodećih praških glazbenih časopisa: Dalibor i Hudební listy (Glazbeni časopis). Dalibor je bio uporište moderne češke glazbe, a Hudební listy se pretvorio u pobornika antismetanovskog (tj. ‘antigermanskog’ i ‘antikozmopolitskog’) slavenskog izolacionizma. Godine 1874. Hudební listy je objavio članak Franje Ksavera Kuhača Vzchopme se k dilu (Primimo se posla), koji se bavi problemima što proizlaze za slavenske glazbenike iz glazbenog odgoja temeljenog na zapadnoj glazbi, osobito njemačkoj i francuskoj, te u kojem se poziva na više istraživanja i pozornosti spram slavenskog folklora kao modela za razvitak neovisne moderne slavenske glazbene kulture. Iste je godine u tom časopisu objavljen i drugi Kuhačev članak, dopunjen analizom njegova Srbskog ora za četiri klavira četveroručno.
Pažljivi čitatelj obaju ovih glazbenih časopisa bio je skladatelj i folklorist Leoš Janáček (1854.-1928.), koji je godine 1874.-1875. studirao u Pragu i bio u kontaktu s Františekom Pivodom, urednikom časopisa Hudební listy. Janáčekova kasnija teorijska djela, koja se bave folklornom glazbom, očito se podudaraju s Kuhačevim idejama, osobito kad izražavaju osjećaje i želje što se tiču budućeg razvitka slavenske glazbe i njezinih veza s tradicionalnom glazbenom kulturom. Godine 1899. Janáček je čak i upotrijebio Kuhačevu terminologiju, uzimajući je iz češkoga prijevoda njegova teksta o Srbskom oru. Do kraja iste godine i on je skladao vlastito orkestralno Srbské kolo čiji je model do danas ostao nepoznat. Janáček je u njemu ili slobodno preradio melodiju Kuhačeva Srbskog ora ili je zasnovao svoje djelo na glazbenom materijalu što ga je pronašao u Kuhačevoj zbirci Južno-slovjenske narodne popievke.
Leoš Janáček nije posjedovao nijedno Kuhačevo djelo. Susreo se s njime zahvaljujući zanimanju Kuhačeva prijatelja Sigismunda Vašátka (1831.-1886.), koji je živio u mjestu Velké Meziříčí u Moravskoj i – zahvaljujući brojnim kontaktima s južnoslavenskim folkloristima – posjedovao jedinstvenu zbirku literature posvećene slavenskim nacijama. Nakon Vašátkove smrti ova je zbirka postala kamen temeljac knjižnice Muzejskog društva u Brnu, čijim je članom bio i Leoš Janáček.
Stefanka Georgieva (Stara Zagora, Bugarska / Bulgaria)
On Some Franjo Ks. Kuhač Relations with Bulgaria: An Attempt at Reconstruction Based on Epistolary and Historiographic Documents
The historical memory of the Bulgarians keeps alive a number of names of prominent writers of the Croatian National Revival and figures of recent times. Franjo Kuhač is one of them. After over a century his collections Južno-slovjenske narodne popievke are regarded as a source of valuable information about music culture from the epoch of the Bulgarian National Revival. However, no special research is needed to establish that Kuhač’s personality, and his entire scientific heritage, is known rather fragmentarily in Bulgaria, even to that limited circle of musicologists who take an interest in him.
This paper is an attempt at reconstructing some of the Croatian musicologist’s personal and professional connections with Bulgaria, based on letters from his correspondence unpublished as yet, as well as on historiographic documents from Bulgarian public records of the last two decades of the 19th and the beginning of the 20th century. They developed in the circles of the Bulgarian students’ colony in Zagreb and give an idea of the wide range of contacts that Kuhač established with Bulgarian intellectuals and educational and musical institutions after the liberation of the country from the Ottoman yoke.
At the same time, his correspondence indicates the ways in which not only his collections of folk songs and music research works became known in Bulgaria, but other Croatian pedagogic works that were designed for music education and amateur choral groups as well. The interest in them on the part of two of the most famous Bulgarian high schools in Gabrovo and Plovdiv, and the recently established choral and music societies, opened up new realms of Bulgarian-Croatian music and cultural relations, which developed in the 20th century.
O nekim odnosima Franje Ksavera Kuhača s Bugarskom: pokušaj rekonstrukcije temeljene na korespondenciji i historiografskim dokumentima
Povijesno pamćenje Bugara održava uspomenu na brojna imena istaknutih pisaca Hrvatskog narodnog preporoda i suvremenih osoba. Franjo Ksaver Kuhač je jedan od njih. Već više od jednog stoljeća njegova zbirka Južno-slovjenske narodne popievke smatraju se izvorom vrijednih informacija o glazbenoj kulturi iz razdoblja Bugarskog narodnog preporoda. Međutim, nikakvo posebno istraživanje nije potrebno da bi se ustanovilo da su u Bugarskoj Kuhačeva osobnost i čitava njegova znanstvena baština poznati tek djelomično čak i u ograničenom krugu muzikologa koji se za njega zanimaju.
U ovom se priopćenju pokušavaju rekonstruirati neke osobne i profesionalne veze hrvatskog muzikologa s Bugarskom, temeljene na dosad neobjavljenim pismima iz njegove korespondencije te na historiografskim dokumentima iz bugarskih javnih zapisa iz posljednja dva desetljeća 19. i s početka 20. stoljeća. Oni su nastali u krugovima bugarske studentske kolonije u Zagrebu i pružaju pojam o širokom rasponu kontakata koje je Kuhač uspostavio s bugarskim intelektualcima, obrazovnim i glazbenim institucijama nakon oslobođenja zemlje od turskoga jarma.
Istodobno njegova korespondencija upućuje na načine o tome kako su u Bugarskoj postala popularna ne samo njegova zbirka narodnih pjesama i djela iz područja istraživanja glazbe, nego i druga hrvatska pedagoška djela koja su bila namijenjena glazbenom odgoju i amaterskim zborskim grupama. Zanimanje za njih u dvije najpoznatije bugarske visoke škole u Gabrovu i Plovdivu, nedavno utemeljenim zborskim i glazbenim društvima, otvaraju nova područja bugarsko-hrvatskih glazbenih i kulturnih odnosa koji se razvijaju u 20. stoljeću.
Jolanta Guzy-Pasiak (Varšava, Poljska / Warsaw, Poland)
The Pan-Slavic Idea of Ludomir Michał Rogowski (1895-1954) – In Search of a Polish National Identity of Music
To understand the presence of strong nationalistic tendencies in Polish music history, which should not be considered apart from general history, one takes into account that Polish lands had been divided by Russia, Prussia, and Austria in 1772, 1793 and 1795, by which Poland’s size was progressively reduced until, after the final partition, the state of Poland ceased to exist until 1918. Ludomir Michał Rogowski (1895-1954), like other Polish artists of his time, realized that Polish national identity could survive only through its poetry and music. Rogowski was a Polish-born composer who lived in Dubrovnik from 1926 until his death in 1954. He was a pupil of Arthur Nikisch and Hugo Riemann in Leipzig (1906-09), he directed the Vilnius Organ School and founded the Vilnius Symphony Orchestra (1910), and worked in Poland, France and Monaco.
From the very beginning, his goal was to create a modern Polish music style, combining both national folk music and – what should be accentuated – modern compositional procedures. He worked on inventing a highly individual musical technique based on scales derived from folk music, in reaction against Germanic domination of instrumental music, as well as reflecting his national orientation. Looking for archaic music scales in the Polish and Belarusian peasant music, he discovered some parallels, which derived from a shared Pan-Slavic culture, overriding their different nationalities. These similarities in music of the Slavs were the basis of his Pan-Slavic ideology, his authentic belief in a unity of the Slavic peoples, which he expressed through his compositions and writings and which brought him finally to settle in the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes.
In my paper, I shall present Rogowski’s output and aesthetics, emphasizing his efforts to construct a Polish – and Slavic – identity through music.
Panslavenska ideja Ludomira Michała Rogowskog (1895.-1954.) – U potrazi za poljskim identitetom u glazbi
Da bi se razumjelo postojanje jakih nacionalističkih tendencija u poljskoj povijesti glazbe, što ne bi trebalo razmatrati odvojeno od opće povijesti, mora se uzeti u obzir da su poljske zemlje bile razdijeljene između Rusije, Pruske i Austrije 1772., 1793. i 1795. Time se postupno smanjivala veličina Poljske sve dok nakon konačne podjele država Poljska nije prestala postojati sve do 1918. godine. Ludomir Michał Rogowski (1895.-1954.) je poput drugih poljskih umjetnika onoga vremena shvatio da poljski nacionalni identitet može preživjeti samo putem pjesništva i glazbe. Rogowski je bio skladatelj rođen u Poljskoj koji je živio u Dubrovniku od 1926. do svoje smrti 1954. Bio je učenik Arthura Nikischa i Huga Riemanna u Leipzigu (1906.-1909.), bio je ravnatelj Orguljske škole u Vilniusu i osnovao je Simfonijski orkestar Vilniusa (1910.), a djelovao je i u Poljskoj, Francuskoj i Monacu.
Od samog je početka njegov cilj bio stvaranje modernog poljskog glazbenog stila kao kombinacije nacionalne folklorne glazbe i – što valja naglasiti – modernih kompozicijskih postupaka. Radio je na tome da izumi krajnje individualne glazbene tehnike, temeljene na ljestvicama što proizlaze iz folklorne glazbe, kao reakciju na germansku dominaciju instrumentalne glazbe, ali i kao odraz vlastite nacionalne orijentacije. Tragajući za arhaičnim glazbenim ljestvicama u poljskoj i bjeloruskoj seljačkoj glazbi otkrio je neke usporednice koje proizlaze iz zajedničke panslavenske kulture što nadilazi njihove različite nacionalnosti. Te sličnosti u glazbi Slavena bile su temelj njegove panslavenske ideologije i njegova izvornog vjerovanja u jedinstvo slavenskih naroda, što je izražavao u svojim skladbama i napisima, i što ga je u konačnici i dovelo do toga da se naseli u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca.
U ovom će se članku predstaviti opus i estetika L.M. Rogowskog, s naglaskom na njegova nastojanja da konstruira poljski – i slavenski – identitet s pomoću glazbe.
Miroslava Hadžihusejnović-Valašek (Zagreb, Hrvatska / Croatia)
Franjo Ksaver Kuhač i osječki glazbenici
Cilj ovoga rada je predstaviti osječke glazbenike 19. i s početka 20. stoljeća prema Kuhačevim izvorima: objavljenim biografijama, korespondenciji i građi iz Biografskog i muzikografskog Slovnika, koji se čuva u Arhivu HAZU u Zagrebu. Građa o hrvatskim glazbenicima, uključujući i osječke, čuva se u 9 kutija srednje veličine; popisana je, ali nije obrađena ni objavljena. Sadržaj je onakav kakvog ga je ostavio Kuhač prije sto godina, a sastoji se od Kuhačevih rukopisa, notnog materijala, knjiga, Kuhačevih prijepisa tekstova i nota, teoretskih priručnika, plakata, fotografija i mnoštva članaka, osvrta i vijesti iz periodike i drugih tiskovina. Sve su to materijali koje je Kuhač sabirao prema mogućnostima, često nepotpuni i manjkavi, ali kako potječu od suvremenika, dragocjeni za hrvatsku kulturnu povijest.
U ovom radu iznose se sažeti pregledi biografija osječkih glazbenika koje je Kuhač objavio, ponajviše u časopisima (S. Atanasijević, F. Krežma, A Katzthaller, A Abramović, J. Šlezinger, B. pl. Adamović, P. Kolarić i dr.) i svi dostupni i dopunski podaci iz Biografskog slovnika o 30-ak drugih glazbenika i glazbenih djelatnika u Osijeku; o pjevačima, orguljašima, skladateljima, učiteljima, dirigentima, glazbenim teoretičarima, izvođačima, koji kao povijesna lica mogu naći svoje mjesto u hrvatskoj povijesti glazbe.
Uz osvrte na osječke glazbenike koji su objavljeni nakon Kuhača (Stepanov, 1935; Malbaša 1965) ovim radom, u kojem se prvi puta objavljuje izvorna Kuhačeva građa, zaokružen je pregled glazbenog života Kuhačevog rodnog grada Osijeka na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.
Franjo Ksaver Kuhač and Musicians from Osijek
The purpose of this paper is to present musicians from the town of Osijek from the 19th and the beginning of the 20th century, according to Kuhač’s sources – the published biographies, correspondence and the material for his Biographical and Musicographical Dictionary (Biografski i muzikografski slovnik), kept in the Archives of the Croatian Academy of Sciences and Arts in Zagreb. The material dealing with Croatian musicians, including those from Osijek, is kept in nine medium size boxes; it is registered but has never been elaborated or published. The contents are the same as were left by Kuhač one hundred years ago and consist of Kuhač’s manuscripts, scores, books, Kuhač’s copies of texts and music, theoretical manuals, posters, photos and a number of articles, reviews and news from periodicals and other prints. All this represents the material that Kuhač gathered according to his possibilities; they are often incomplete and defective, but, originating from his contemporaries, they are precious for Croatian cultural history.
This paper brings summarized biographies of musicians from Osijek as published by Kuhač, mainly in journals (S. Atanasijević, F. Krežma, A. Katzthaller, A. Abramović, J. Šlezinger. B. von Adamović, P. Kolarić and others), as well as all available and additional data from the Biographical Dictionary on some 30 other musicians in Osijek: singers, organists, composers, teachers, conductors, music theorists, performers; as historical personalities, they can all find their place in the Croatian history of music.
Along with writings on musicians from Osijek that were published after Kuhač (Stepanov, 1935; Malbaša, 1965), this paper – in which Kuhač’s original material will be presented for the first time – offers an integral overview of the music life in Kuhač’s birth town at the turn of the 19th to the 20th century.
Vjera Katalinić (Zagreb, Hrvatska / Croatia)
Letters as Historiographical Sources Exemplified by the Second Volume of Kuhač’s Correspondence
Volume II of Franjo Ksaver Kuhač’s correspondence (folder 52/II in the Croatian State Archives – Hrvatski državni arhiv) kept in Zagreb, has been preserved within his literary legacy. It encompasses a relatively long period of five years (from January 1, 1864, to the end of 1869) in some 200 numerated and some ten unnumerated letters, written prevailingly in German; but there are also several letters written in Hungarian and Croatian, which Kuhač composed and sent to his friends, family, business associates and others, from Osijek, and sometimes from Zagreb and from some others journeys. It begins with an epistle of a sort entitled “An meinen Genius”, a text containing – similarly to the Heiligenstadt testament – both Kuhač’s attitudes towards life and his affectionate appeals for the strength he needed for the fulfilment of his mission.
The correspondence can be classified according to the type of relations (private; business: both contacts with publishers of his own works or other orders of musical material, information on Kuhač’s work, his statements on research, other business activities), while special attention is given to:
1) Kuhač’s attitudes towards himself and his family, and biographical details;
2) Kuhač’s interests and attitudes on the importance of his work and on research tasks (from pedagogical issues to research);
3) the organization of music life in Osijek and towns in which he sojourned; and,
4) his understanding of the cultural politics of his time.
These letters could be placed within the context of Kuhač’s public activities (mostly based on his study My Work – Moj rad) and could be related to musical, cultural and political events in the Osijek and Zagreb of his time.
Kuhač thus appears as a reliable commentator of so-called objective reality, but even more valuable are his subjective attitudes and judgements on the contemporary musico-cultural life in the Croatian lands.
Pisma kao historiografski izvori na primjeru 2. sveska Kuhačeve korespondencije
Kuhačeva korespondencija, sv. 2 (fasc. 52/II u HDA) u Zagrebu sačuvana je među njegovom literarnom ostavštinom. Obuhvaća relativno dugo razdoblje od pet godina (1. 1. 1864. do kraja 1869. godine) u dvjestotinjak numeriranih te desetak nenumeriranih pisama pisanih pretežito njemačkim jezikom, a ima i mađarskih i nekoliko hrvatskih pisama koje je Kuhač sastavljao i slao prijateljima, rodbini, poslovnim suradnicima i dr. iz Osijeka, povremeno iz Zagreba te s ostalih putovanja.
Započinje svojevrsnom poslanicom «An meinen Genius», zapisom koji – poput Beethovenove Heiligenstadtske oporuke – sadrži stavove o životu, ali i usrdne molbe za snagu koja mu je potrebna da izvrši svoje poslanje.
Pisma možemo klasificirati prema tipu odnosa (privatno, poslovno, a ova dalje na kontakte s nakladnicima i ostale narudžbe za muzikalije; obavijestima o Kuhačevom radu; iskazima stavova o istraživanjima; ostalim poslovnim aktivnostima), no posebna pozornost pridaje se:
1) Kuhačevim stavovima o sebi samome i svojoj obitelji te biografskim pojedinostima;
2) Kuhačevim interesima i stavovima o važnosti svoga rada i zadacima na području istraživanja (od pedagoških do istraživačkih);
3) o organizaciji glazbenog života u Osijeku i gradovima u kojima boravi;
4) o viđenju kulturne politike onoga doba.
Ova pisma moguće je staviti u kontekst Kuhačeva javnog djelovanja (prvenstveno na temelju studije Moj rad) i uspostaviti odnos s realitetom glazbenih i kulturno-političkih zbivanja u Osijeku i Zagrebu onoga doba.
Tako se dolazi do zaključaka o vjerodostojnosti Kuhača kao komentatora tzv. objektivnih zbivanja, ali je još vredniji njegov subjektivan stav i procjena glazbeno-kulturnih zbivanja u hrvatskim zemljama.
Koraljka Kos (Zagreb, Hrvatska / Craotia)
Franjo Ksaver Kuhač i hrvatska glazba njegova vremena
Život Franje Ksavera Kuhača protekao je u doba konstituiranja novije hrvatske glazbe, u godinama intenzivnih mijena i sazrijevanja uvjeta za njezinu profesionalizaciju.
Rođen 1834., u doba osnivanja građanskih glazbenih društava i škola, u osvit Hrvatskoga narodnog preporoda (1835.–1848.), Kuhač se školuje i stječe prva pedagoška iskustva u godinama revolucije i apsolutizma. Od 1858. do 1871. u Osijeku postavlja temelje svog znanstvenog rada i začinje svoj životni projekt sakupljanja narodnih pjesama koji će intenzivirati nakon dobivena nasljedstva 1859. To je doba okupljanja glazbenih snaga u Hrvatskoj: šezdesetih godina izvode se operete, 1862. osnovano je glazbeno pjevačko društvo „Kolo“, sazrijevaju i prilike za dolazak u Zagreb Ivana pl. Zajca (1870.), a uskoro i samoga Kuhača (1871.). No dok je Zajc u Hrvatskome glazbenom zavodu i kazalištu izgradio uspješnu karijeru, Kuhač je u HGZ-u djelovao svega četiri godine (1872.–1876.); sve do kraja života ostao je privatnom osobom, posvetivši se svim snagama svojim projektima.
Sedamdesete su godine obilježene uzletom hrvatske opere zaslugom Ivana Zajca. Kuhač između 1878. i 1881. objavljuje četiri knjige svoje monumentalne zbirke Južno-slovjenske narodne popievke.
Koncem XIX. i početkom XX. stoljeća umjetničke se snage u Hrvatskoj okupljaju oko vizije nove umjetnosti: likovna secesija, književna, a zatim i glazbena moderna traže nove nijanse izraza, uz profesionalizaciju glazbenoga školstva i dalekosežne promjene u koncertnom životu. Kuhač tih godina objavljuje neke od najboljih plodova svoga rada: knjige Ilirski glazbenici i Vatroslav Lisinski i njegovo doba, studiju Osobine narodne glazbe, naročito hrvatske, knjižicu Moj rad, uz brojne kritičke osvrte i studije o hrvatskoj glazbi. U godini njegove smrti, 1911. praizvedene su u Zagrebu opere Berse (Oganj) i Hatzea (Povratak), nove sadržajem i glazbom, najavljujući doba, kojemu Kuhač više neće biti svjedokom.
Među temama kojima se Kuhač bavio pripada hrvatskoj glazbi njemu nedavne prošlosti i sadašnjosti važno mjesto: uz posebnu pozornost koju je posvetio predstavnicima Hrvatskoga narodnog preporoda i Vatroslavu Lisinskome, koji je bio samo generaciju „ispred“ njega, Kuhač je pisao i o Franji Krežmi, Josipu Hatzeu, Vjekoslavu Rosenbergu Ružiću, Ivanu pl. Zajcu, Srećku Albiniju, Beli Adamoviću Čepinskome, i drugima – kako u povodu izvedbe njegovih djela tako i uz objavljivanje njihovih skladbi. Kuhač ocjenjuje i glazbu, a njegove analize i ocjene svjedoče o njegovoj profesionalnoj spremi i estetskim mjerilima. Što je Kuhač prepoznao, a što nije, koga je obradio, a koga izostavio, i na koji su način njegove ideje utjecale na sudove o hrvatskoj glazbi, znakovito je za povijesni i umjetnički kontekst u kojem je djelovao. Istovremeno je zanimljivo pratiti utjecaj njegovih ocjena o pojedinim skladbama na kasniju hrvatsku muzikologiju.
Franjo Ksaver Kuhač and Croatian Music of His Time
Franjo Ksaver Kuhač’s life unfolded during the establishment of newer Croatian music, in the years of intensive changes and maturing of conditions for its professionalization.
Born in 1834, during the time of the foundation of urban music societies and schools at the dawn of the Croatian National Revival Movement (1835-48), Kuhač was schooled and gained his first pedagogical experiences in the years of revolution and absolutism. In Osijek, between 1858 and 1871, he laid fundaments for his scholarly work and started with his life project of collecting folk songs, which would be intensified after 1859 when he came into an inheritance. This was also the period of assembling musical forces in Croatia: during the 1860s operettas were performed; in 1862 the Kolo Singing Society was founded; circumstances were created for Ivan Zajc’s return to Zagreb (in 1870) and Kuhač’s move to Zagreb (in 1871). Contrary to Zajc, who built up a successful career at the Croatian Music Institute and the Croatian National Theatre, Kuhač was active in the music school of the Croatian Music Institute for only four years (1872-76), remaining a private person for the rest of his life and devoting himself entirely to his projects.
The 1870s were marked by the rise of Croatian Opera due to Ivan Zajc. Between 1878 and 1871, Kuhač published four volumes of his monumental collection Južno-slovjenske narodne popievke (The South-Slavic Folk Songs).
At the end of the 19th and at the beginning of the 20th centuries, art forces in Croatia gathered around the vision of the new art: Secession in visual arts, the literary and later the musical Moderne were searching for new expressive nuances, along with the professionalization of music teaching and far-reaching changes in concert life. In these years Kuhač published some of the best results of his work: the books Ilirski glazbenici (Illyrian Musicians) and Vatroslav Lisinski i njegovo doba (Vatroslav Lisinski and His Time), the study Osobine narodne glazbe, naročito hrvatske (The Characteristics of Folk Music, Especially the Croatian), the booklet Moj rad (My Work), and numerous critical texts and studies on Croatian music. In the year of his death, in 1911, two operas were premiered in Zagreb – Der Eisenhammer or Oganj (The Fire) by Blagoje Bersa and Povratak (The Return) by Josip Hatze; they were new in both content and music, announcing the new age that Kuhač did not live to witness.
Among topics Kuhač was dealing with an important place was given to the Croatian music of his time or immediate past: apart from special attention he gave to the representatives of the Croatian National Revival Movement and to Vatroslav Lisinski who was just a generation older than Kuhač, he wrote about Franjo Krežma, Josip Hatze, Vjekoslav Rosenberg Ružić, Ivan von Zajc, Srećko Albini, Bela Adamović Čepinski, and others; he did that on the occasion of performing his own compositions and the publication of their compositions. Kuhač also passed value judgements on music, and his analyses and evaluations bear witness to his professional equipment and aesthetic criteria. It is significant for the artistic and historical context in which he was active to realize what Kuhač had and what he did not recognize, who was elaborated and who was omitted. At the same time, it is interesting to follow the influence of his judgements about individual compositions in later Croatian musicology.
Sanja Majer-Bobetko (Zagreb, Hrvatska / Croatia)
Tragom Franje Ksavera Kuhača: Hrvatska glazbena historiografija u prvoj polovici 20. stoljeća
Utjecaj Franje Ks. Kuhača (1834.-1911.) na hrvatsku glazbenu historiografiju prve polovice 20. stoljeća bio je u mnogih autora presudan. To se ponajprije iščitava iz glazbenohistoriografskih sinteza i odnosa njihovih autora prema Hrvatskom narodnom preporodu, koji se, kao društveni, politički i kulturni pokret usmjeren ka konstituiranju nacije u suvremenom smislu riječi, doživljava kao prekretnica u povijesti hrvatske glazbe, kao uporišna točka od koje zapravo počinje povijest zamišljene autentične nacionalne glazbe. Kako samo takva glazba pridonosi nacionalnoj afirmaciji, narodni preporod drži se središnjim događajem u povijesti hrvatske glazbe. Ta je od Kuhača preuzeta teza zastupljena u svim četirima povijestima hrvatske glazbe, objavljenima u razdoblju od 1922. do 1944. To su: Pregled povijesti hrvatske muzike B. Širole (1922.), Razvoj hrvatske muzike B. Ivakića (1930.), Širolina Hrvatska umjetnička glazba s podnaslovom Odabrana poglavlja iz povijesti hrvatske glazbe (1942.), i Pregled poviesti hrvatske glasbe Huberta Pettana (1944.). Međutim, povijest hrvatske glazbe nije zaobiđena ni u onodobnim općim povijestima glazbe. U tom se slučaju inkorporira posebno poglavlje posvećeno hrvatskoj glazbi, što je prvi kao model primijenio krajem 19. stoljeća Vjenceslav Novak u svojoj općoj povijesti. Isti su model primijenili S. Hadrović (Kratka povjest glazbe, 1911.) i J. Andreis (Povijest glazbe, 1942.). Ne odričući se teze o značenju preporodnog razdoblja u formiranju hrvatske umjetničke glazbe, onodobni su autori ipak gdjekad promicali i stajalište da preporodno razdoblje nije značilo početak razvoja hrvatske glazbe nego njezin nastavak. Tome su jamačno pridonijeli brojni rezultati novih istraživanja, poglavito onih D. Plamenca na području muzikologije, i B. Vodnika na području književnopovijesnih odnosno kulturoloških istraživanja.
Following the Trail of Franjo Ksaver Kuhač: Croatian Music Historiography in the First Half of the 20th Century
Franjo Ksaver Kuhač’s (1834-1911) impact on the Croatian music historiography of the first half of the 20th century was crucial for many authors. In the first place that can be read in musical-historiographical syntheses and from the relation of their authors toward the Croatian National Revival period (1830-1848). Treated as a social, political and cultural movement that was aimed at the constitution of the nation in the modern sense of the word, the Revival was experienced as the turning point in Croatian music history, i.e. as a point of reference of the actual beginning of the history of conceived authentic national music. As only that kind of music contributes to the national affirmation, the National Revival is considered the central event in the history of Croatian music. Taken over from Kuhač, that thesis is represented in all four histories of Croatian music that were published in the period from 1922 to 1944. These are: Pregled povijesti hrvatske muzike [Historical Survey of Croatian Music, 1922] by Božidar Širola (1889-1956), Razvoj hrvatske muzike [The Development of Croatian Music, 1930] by Branimir Ivakić (1906-1943), Hrvatska umjetnička glazba [Croatian Art Music, 1942] with the subtitle Odabrana poglavlja iz povijesti hrvatske glazbe [Selected Chapters from the History of Croatian Music] by B. Širola, and Pregled poviesti hrvatske glasbe [Survey of the History of Croatian Music, 1944] by Hubert Pettan (1912-1989). However, the history of Croatian music was not bypassed in general music histories of the time. In those cases a particular chapter on Croatian music was incorporated, and Vjenceslav Novak (1859-1905) was the first to use that model in his general history at the end of the 19th century. The same model was applied by Stjepan Hadrović (1863-1934) in Kratka povjest glazbe [Short History of Music, 1911] and by Josip Andreis (1909-1982) in Povijest glazbe [History of Music, 1942]. Though still standing by the thesis on the importance of the Revival period in forming a Croatian art music, some authors of the time promoted in a few cases the standpoint that the Revival period did not signify the beginning but the continuation of Croatian music development. Numerous results of new research, particularly that done by Dragan Plamenac (1895-1983) in the field of musicology and by Branko Vodnik (1879-1926) in the field of literary-historical and culturological research, certainly contributed to that change in standpoints.
Tatjana Marković (Graz, Austrija / Austria – Beograd, Srbija / Serbia)
Franjo Ksaver Kuhač and Mapping South Slavic Musical Culture
Franz Xaver Koch (1834–1911) alias Franjo Ksaver Kuhač (since 1871) made a great contribution to Croatian music historiography, ethnomusicology, organology, and ethnochoreology, among other disciplines, in the very wide context of entire Europe. Before settling in Zagreb, he gained his professional experiences and education in Osijek, Pest, Buda, Vienna, and Weimar. In addition to his unusually extended activities, he followed and tried to keep up with all significant developments in the field of the then contemporary musicology, from the very definition of this discipline to the latest results of subsequent research on the various musical disciplines. Being one of the main ideologists of Croatian nationalism, Kuhač embodied the nineteenth-century radical national ideology in many respects. Therefore, his legacy – which I will consider through his studies of South Slavic musical culture – is rather impressive, ranging from the outline of the Versuch einer Musikgeschichte der Südslaven (manuscript, 1875), then his lexicographical work related to the plans for the dictionary of biographies of South Slavic musicians, to 1600 transcriptions of South Slavic songs (including folk songs, urban songs, instrumental dance music) published as the Južno-slovjenske narodne popievke (South Slav Folk Songs, 1878–1881). Though he wrote mainly in the German language, F. Ks. Kuhač also contributed to establishing the Croatian/South Slavic music terminology, as did his collaborator Robert Tollinger, a Czech composer, musician, founder and editor of the music journal Gudalo (in Velika Kikinda), who lived and worked in the province of Vojvodina and in Serbia proper. In this way, Kuhač provided a wide basis for constructing, defining, and profiling not only Croatian, but also the national identity of other South Slavic people.
This paper will mainly be based on the archival materials kept in the Hrvatski državni arhiv (Croatian State Archive, collection Kuhač).
Franjo Ksaver Kuhač i mapiranje južnoslavenske glazbene kulture
Franz Xaver Koch (1834.-1911.) ili drukčije Franjo Ksaver Kuhač (od 1871.) dao je velik doprinos – među ostalim – hrvatskoj glazbenoj historiografiji, etnomuzikologiji, organologiji i etnokoreografiji u vrlo širokom kontekstu čitave Europe. Prije no što se doselio u Zagreb svoja je profesionalna iskustva i obrazovanje skupio u Osijeku, Pešti, Budimu, Beču i Weimaru. Uza sve svoje neobično razgranate aktivnosti nastojao je pratiti sva značajnija zbivanja na području suvremene muzikologije, od same definicije ove discipline do najnovijih rezultata u aktualnim istraživanjima i raznim glazbenim disciplinama. Kao jedan od glavnih ideologa hrvatskog nacionalizma, Kuhač je utjelovljavao radikalnu nacionalnu ideologiju 19. stoljeća u mnogim aspektima. Stoga je njegova ostavština – koju će se u ovom priopćenju razmatrati preko njegovih studija južnoslavenske glazbene kulture – prilično impresivna, u rasponu od skice Versuch einer Musikgeschichte der Südslaven (Pokušaj glazbene povijesti Južnih Slavena; rukopis iz 1875.) preko njegova leksikografskog rada u vezi s planovima o biografskom rječniku južnoslavenskih glazbenika do 1600 zapisa južnoslavenskih pjesama (uključujući folklorne pjesme, gradske pjesme i instrumentalnu plesnu glazbu), objavljenih kao Južno-slovjenske narodne popievke (1878.-1881.). Iako je pisao uglavnom na njemačkom jeziku, F. Ks. kuhač je dao svoj doprinos ustanovljenju hrvatske/južnoslavenske glazbene terminologije, kao što je to učinio i njegov suradnik Robert Tollinger, češki skladatelj, glazbenik i utemeljitelj glazbenog časopisa Gusle (Velika Kikinda), koji je živio i djelovao u srpskoj Vojvodini i užoj Srbiji. Na taj je način Kuhač pružio široku osnovu za konstruiranje, definiranje i profiliranje ne samo hrvatskog, nego i nacionalnog identiteta drugih južnoslavenskih naroda.
Ovo se priopćenje temelji na arhivskom materijalu koji se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu u „Zbirci Kuhač“.
Grozdana Marošević (Zagreb, Hrvatska / Croatia)
Ideas on Folk Music in Research and Public Music Practice in Croatia from the mid-19th to the mid-20th Century
Two different ideas about folk music gave impact to the research and Croatian music practice from the mid-19th until the mid-20th centuries. The periods in which they came to prominence approximately coincide with Croatia’s attachment to different political units: until 1918 to the lands of the Hungarian crown and to the Habsburg Monarchy (from 1867/1868 to the Austro-Hungarian Empire), and between 1918 and 1941 to the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes (from 1929 the Kingdom of Yugoslavia). In both periods the engagement with folk music resulted from the tendency to create national music, by which it was aimed at the cultural and political emancipation of Croatia within the multi-national state entities to which it belonged. Different political circumstances provoked different ideas on the possibilities of implementation of such tendencies: for example, the idea of the cultural interconnectedness and political togetherness of South Slavs was pronounced in the first period, while the idea of the renewal and development of Croatian society and culture at large, based on the autochthonous culture of the Croatian village, was promoted by the national movement headed by the Croatian Peasant Party (Hrvatska seljačka stranka) in the second period. In both periods, ideas on folk and/or national music were born, formed and put into effect within urban circles, with the inclusion of the peasant social stratum in public music practice during the second period. In the first period, folk music was grasped in a broader sense, encompassing both earlier and more recent music of oral tradition from rural and urban areas, while in the second period folk music was identified with earlier layers of Croatian rural music.
The discourse in the paper will take into account the context of political and ideological backgrounds while discussing definitions of folk music in theoretical works by Franjo Ksaver Kuhač (for the first period) and Božidar Širola (for the second period), as well as in their implementation in research (using as examples collections of folk music from both periods) and in public music practice, considering performers, repertoires and ways of their presentations.
Ideje o narodnoj glazbi u istraživanjima i glazbenoj praksi u Hrvatskoj od sredine 19. do sredine 20. stoljeća
Dvije različite ideje o narodnoj glazbi obilježile su istraživanja i hrvatsku glazbenu praksu od sredine 19. do sredine 20. stoljeća. Razdoblja u kojima su bile izražene poklapaju se otprilike s razdobljima pripadanja Hrvatske različitim državno-političkim zajednicama: zemljama ugarske krune i Habsburškoj Monarhiji (od 1868. Austro-Ugarskoj) do 1918. godine, a od 1918. do 1941. Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevini Jugoslaviji). U oba je razdoblja zaokupljenost narodnom glazbom proizlazila iz težnje za stvaranjem nacionalne glazbe kojom se željelo pridonijeti kulturnoj i političkoj emancipaciji Hrvatske unutar državnih zajednica kojima je pripadala. Različite političke okolnosti iznjedrile su i različite ideje o mogućnostima ostvarenja takvih težnji, primjerice ideju o kulturnoj uzajamnosti i političkom zajedništvu južnih Slavena, izraženu u prvom razdoblju, te ideju o obnovi i razvijanju hrvatskoga društva i kulture na zasadama autohtone kulture hrvatskoga sela, koju je u drugom razdoblju promicao nacionalni pokret predvođen Hrvatskom seljačkom strankom. U oba razdoblja ideje o narodnoj glazbi rađale su se, oblikovale i provodile u građanskome krugu, uz uključivanje seljačkoga društvenog sloja u drugome razdoblju. U prvome razdoblju narodna je glazba koncipirana šire, obuhvaćajući i stariju i noviju glazbu usmene tradicije, kako seoskih tako i gradskih sredina, dok je u drugom razdoblju poistovjećena sa starijim slojevima hrvatske seoske glazbe.
U izlaganju će se u kontekstu političkih okolnosti i ideoloških pozadina razmotriti određenja narodne glazbe u teorijskim radovima (Franje Ks. Kuhača u prvom i Božidara Širole u drugom razdoblju) te njihova provedba u istraživanjima (na primjerima zbirki narodne glazbe iz oba razdoblja) i u javnoj glazbenoj praksi – s obzirom na izvođače, repertoar i načine njegove prezentacije.
Ingrid Pustijanac (Zagreb, Hrvatska / Croatia / Cremona, Italija / Italy)
Folklore and Contemporary Composition: the Question of the National Identity of 20th Century Croatian Composers
With the publication of the collection Južno-slovjenske narodne popievke (South-Slavic Folk Songs) and the study Osobine narodne glazbe, naročito hrvatske (The Characteristics of Folk Music, Especially the Croatian), Franjo Ksaver Kuhač laid the foundation for the bridge between traditional folk music and the new forms of serious music, in the origins of which – among other – there was the use of folk tunes, which became one of the central issues of the greater part of Croatian 20th-century music. However, inasmuch as to how far the presence of the folk music material in the oeuvre of some composers is an indicator of their national identity, and how much it is an unavoidable result of the historical, cultural and political context, is one of the questions to which the answer – owing to historical distance and the development of recent studies on music and identity – can contribute today to the better understanding of the stylistic determinants of Croatian 20th-century music.
By referring to the works by some composers – among others by Natko Devčić and Slavko Zlatić, and specific problems of their compositional techniques connected with the application of folk music material – the author will try to problematize the definition of the musical identity of Croatian New Music in the mid-20th century. This will be the starting point for the broader reference to contemporary aesthetical and compositional tendencies: during the period of syntheses and contaminations of postmodern times – in which belonging to a particular musical culture is one of the possible entrances into relationships with other cultures – the presence of more or less geographically connotated musical elements assumes a completely different meaning; thus the knowledge of problems which had defined this relationship in the recent past can become a new challenge for developing contemporary tendencies.
Folklor i suvremene skladateljske tehnike: pitanje nacionalnog identiteta hrvatskih skladatelja 20. stoljeća
Objavljivanjem Južno-slovjenskih narodnih popievki te Osobina narodne glazbe naročito hrvatske Franjo Ks. Kuhač postavlja temelj za izgradnju mosta između tradicionalne narodne glazbe i novih oblika ozbiljne glazbe u čijim se ishodištima, između ostalog, nalazi upravo korištenje narodnog melosa – jedan od središnjih elemenata velikog djela hrvatske glazbe 20. stoljeća. Međutim, koliko je prisutnost građe folklornog porijekla u opusu nekih skladatelja pokazatelj njihovog nacionalnog identiteta, a koliko je ona neminovni rezultat povijesnog, kulturnog i političkog konteksta jedno je od pitanja čiji odgovor, zahvaljujući povijesnoj udaljenosti i razvoju recentnih studija o glazbi i identitetu, danas može pridonijeti boljem razumijevanju stilskih odrednica hrvatske glazbe 20. stoljeća.
Osvrtom na djela nekih skladatelja, između ostalih Natka Devčića i Slavka Zlatića te na specifične probleme njihove skladateljske tehnike vezane za primjenu folklorne građe, pokušat će se problematizirati definicija glazbenog identiteta hrvatske Nove glazbe sredinom 20. stoljeća. To će biti polazna točka za širi osvrt na suvremene estetičke i skladateljske tendencije: u razdoblju sinteza i kontaminacija postmodernog doba u kojem je pripadnost određenoj glazbenoj kulturi jedan od mogućih načina stupanja u odnos s ostalim kulturama, prisutnost više ili manje geografski konotiranih glazbenih elemenata dobiva potpuno novo značenje, stoga poznavanje problematika koje su taj odnos definirale u bližoj prošlosti može postati novim izazovom za razvijanje suvremenih tendencija.
Andrea Sapunar-Knežević (Zagreb, Hrvatska / Croatia)
Marijana Togonal (Zagreb, Hrvatska / Croatia)
Kuhač’s Voyage Account on West-Hungarian Croats in the Context of the Then Contemporary Philological and Ethnographical Research
Franjo Ksaver Kuhač visited the province of Burgenland (in Croatian: Gradišće) with a Croatian-speaking population in 1863 and 1864, and published his notices about these journeys in the Zagreb Vienac newspaper in 1878 under the title Medju ugarskimi Hrvati (putopisna crta) (Among Hungarian Croats – A Travelogue Notice).
Kuhač included Burgenland-Croatian oral literature in his vast collection entitled Južno-slovjenske narodne popievke (South Slavic Folk Songs), published in four volumes in 1878-1881. Obviously dissatisfied with the low interest in Croatia for this part of the Diaspora, he wrote at the beginning of his travelogue: “This time I went into the world as a blind man, because our men of letters do not communicate with these people at all, so that I found nobody who could give me any instruction on what I could need there”. The goal of his journey was a search for and enlargement of insight into Croatian identity and culture outside Croatian borders, as well as their transfer to the parent country: “I wanted to go to such an area where I had not been before and where Croatian people live; (…) I intended to visit Croats of the Sopron county”. Kuhač reported in his travelogue on what could have interested a broader reading audience and, apart from the numerous results of his ethnographical, linguistic and topographical-statistical research, he gave vivid accounts of meetings he experienced during his journey. His discourse is substantially marked by his enlightenment goal of gaining knowledge on Croatian culture and traditions, as well as promoting awareness of the interconnection between the Croatian mother country and its Diaspora.
The interest in Croatian folk life and customs and the orientation towards collecting, publishing and evaluating folk culture, established during the period of Illyrism, continued to be active throughout the 19th century. The Croatian cultural milieu in the middle of the 19th century already disposed of some insight into Croats in neighbouring countries and their cultural legacy owing to the activities of numerous Croatian intellectuals, researchers and collectors of folk treasuries. Thus Kuhač’s work should be understood within the frames of already existing insights into Burgenland-Croatian cultural legacy. Stanko Vraz and Ivan Kukuljević Sakcinski were among the first, in 1843 and 1847 respectively, who collected and published oral songs of the Croats from Lower Austria and Western Hungary as part of Croatian poetry in the Čakavian dialect, and thus made acquaintance with and connected Croatian culture and scholarship with the oral literature of those Croats. More than two decades after Vraz and Kukuljević, Fran Kurelac published in Zagreb in 1871 the collection Jačke ili narodne pesme prostoga i neprostoga puka hrvatskoga po župah šoprunskoj, mošonjskoj i železnoj na Ugrih (‘Jačke’ or Folk Songs of Simple and Non-simple Croatian People from the Sopron, Moson and Eisenstadt counties in Hungary), after he travelled extensively in 1846 and 1848 through today’s Burgenland and collected a great number of orally transmitted songs. This book contains not only some 700 folk songs that Kurelac saved from oblivion (if only texts without music), but the author also added his travelogue notices entitled Iz mojega života i putovanja po Ugrskih Hrvatih (From My Life and Travels among Hungarian Croats), a kind of diary he kept during his journeys.
Similarly to Kurelac, Kuhač left a written account on his sojourn among Croats in Western Hungary, which seems to be especially important, taking into account the fact that the research circumstances of Croatian national minorities change daily, and even disappear in areas where Croatian national consciousness and individuality have considerably weakened. By his research and collected material, Kuhač followed the traces initiated by S. Vraz, I. Kukuljević Sakcinski, F. Kurelac and others, broadening insights and completing the knowledge of the Croatian motherland about west-Hungarian Croats, as well as promoting consciousness of Croatian cultural legacy at home and abroad. By these results and insights, based on his personal experiences and critical attitude towards sources, Kuhač laid valuable groundwork for further investigation of these issues.
Kuhačev putopis o zapadnougarskim Hrvatima u kontekstu dotadašnjih filoloških i etnografskih istraživanja
Franjo Ksaver Kuhač gradišćanskohrvatsko govorno područje pohodio je 1863. i 1864., a zapise s tog putovanja objavio je u Viencu 1878. pod naslovom Medju ugarskimi Hrvati (putopisna crta). Gradišćanskohrvatsko usmenoknjiževno stvaralaštvo uvrštava u svoje opsežne zbirke Južno-slovjenskih narodnih popievaka (I.-IV.), tiskane u Zagrebu od 1878. do 1881. Očito nezadovoljan slabim zanimanjem u Hrvatskoj za taj dio dijaspore, na početku svojega putopisa kaže: »Ovaj put podjoh u sviet kao sliepac, jer naši književnici sa ondješnjim svietom nikako ne obće, pa me nitko ne mogaše ma ni malo uputiti o onom, što bi mi moglo trebati«. Cilj njegovog putovanja je potraga i proširenje spoznaja o hrvatskom identitetu i kulturi izvan hrvatskih granica te posredovanje novih spoznaja matičnoj sredini: »Hćedoh naime poći u takav kraj, gdje još nisam bio i gdje ima hrvatskoga naroda, (…) ja nakanih poći medju Hrvate županije šopronjske.« Iz svojih putopisnih bilježaka priopćuje ono što može zanimati širu čitateljsku publiku te uz brojne rezultate etnografskog, lingvističkog i topografsko-statističkog istraživanja, Kuhač vješto pripovijeda o susretima i doživljajima na putovanju. Prosvjetiteljski cilj stjecanja znanja o hrvatskoj kulturi i tradiciji te širenja svijesti o povezanosti hrvatske kulture matičnog i izvanmatičnog prostora bitno određuje piščev diskurz.
Zanimanje za hrvatski narodni život i običaje te smjer što ga je skupljanje, objavljivanje i vrednovanje narodnog stvaralaštva zadobilo u vrijeme ilirizma, zadržali su se tijekom cijelog XIX. stoljeća. Hrvatska kulturna sredina u drugoj polovici XIX. stoljeća već posjeduje određena znanja o Hrvatima u susjednim zemljama i njihovoj kulturnoj baštini, zahvaljujući svjedočanstvima brojnih hrvatskih intelektualaca, istraživača i sakupljača narodnog blaga. Zato Kuhačev rad treba sagledati u okviru već postojećih istraživanja i spoznaja o gradišćanskohrvatskoj kulturnoj baštini. Sabiranjem i objavljivanjem usmenih pjesama doljnjoaustrijskih i zapadnougarskih Hrvata kao dijela hrvatskoga pjesništva čakavskog narječja, Vraz i Kukuljević među prvima (godine 1843. i 1847.) povezuju i upoznavaju hrvatsku kulturnu i znanstvenu sredinu s usmenoknjiževnim stvaralaštvom doljnjoaustrijskih i zapadnougarskih Hrvata. Više od dva desetljeća nakon Vraza i Kukuljevića, Fran Kurelac, proputovavši 1846. i 1848. gotovo cijeli prostor današnjeg Gradišća i prikupivši veliki broj usmenih pjesama, objavljuje u Zagrebu godine 1871. Jačke ili narodne pesme prostoga i neprostoga puka hrvatskoga po župah šoprunskoj, mošonjskoj i železnoj na Ugrih. Ova knjiga ne sadrži samo obilje narodnih pjesama koje je Kurelac spasio od zaborava, barem u tekstovnom smislu jer su objavljene bez notnog zapisa, tiskano ih je točno 700, već je autor knjigu opremio uvodnim putopisnim bilješkama Iz mojega života i putovanja po Ugrskih Hrvatih, nekom vrstom terenskog dnevnika koji je vodio na svojim putovanjima.
Kao Kurelac, i Kuhač ostavlja pisano svjedočanstvo o svom boravku među Hrvatima u zapadnoj Ugarskoj što je osobito važno s obzirom na činjenicu da se mogućnosti istraživanja hrvatskih narodnih manjina iz dana u dan mijenjaju, pa i nestaju na područjima gdje je hrvatska narodna svijest i posebnost znatno oslabljena. Svojim istraživačkim radom i prikupljenom građom, Kuhač nastavlja put koji su započeli S. Vraz, I. Kukuljević Sakcinski, F. Kurelac i dr., proširujući i upotpunjavajući znanja matične sredine o zapadnougarskim Hrvatima te šireći svijest o povezanosti hrvatske kulturne baštine matičnog i izvanmatičnog prostora. Istraživačkim rezultatima i spoznajama koje temelji na vlastitom iskustvu i kritičkom odnosu prema izvorima, stvara vrijedne temelje za daljnja istraživanja ove problematike.
Tomáš Slavický
In Search for Common Cultural Identity at the Beginning of the 20th Century: Josef Vajs, ‘Cyrillismus’ and the Movement for the Restauration of the Glagolitic Singing in Croatia and Bohemia
One of the constitutive parts of the common cultural identity of the Slavs – especially in the Austrian-Hungarian Empire in the late 19th and early 20th century – was the Cyrillo-Methodian tradition, cultivating the awarenes of the thousand-year old-Slavonic literature. Therefore, the research on the continuity between the mission in Moravia (863) and the Glagolitic literatury and liturgy, that survived in the Croatian Dalmatia, had an important cultural-historical context. The work of the Czech priest Josef Vajs, and his close cooperation with the Croatian slavists (V. Jagić) and church elity (J. Strossmayer, A. Mahnić) was an important contribution to the restitution of the Croatian-Glagolitic liturgy and singing in the early 20th century. The interdisciplinary engagement of Josef Vajs covered succesively the area of slavistic, paleographic, codicological, philological, linguistic and Biblical studies.
This paper is based on the summary of the part of Vajs´s biography dealing with music history: the circumstances of the foundation of the Academia Palaeoslavica veglensis; the engagement of A. Mahnić and J. Vajs on the restitution of the Slavonic liturgy in Croatia; and, finally, the role of J. Vajs in the restitution of the Glagolitic liturgy in the Czech lands (1920), as well as his influence on the culture of the tradition of the Czech Glagolitic masses of the 20th century (J. B. Foerster, L. Janáček, J. Hanuš and others).
U potrazi za zajedničkim kulturnim identitetom na početku 20. stoljeća: Josef Vajs, ‘ćirilizam’ i pokret za obnovu glagoljaškoga pjevanja u Hrvatskoj i Češkoj
Jedan od sastojnih dijelova zajedničkog kulturnog identiteta Slavena – osobito onih u Austro-Ugarskoj monarhiji krajem 19. i početkom 20. stoljeća – bila je ćirilo-metodska tradicija koja je njegovala svijest o tisućljetnoj staroslavenskoj literaturi. Stoga istraživanje kontinuiteta između misije u Moravskoj (863. god.) i glagoljaške literature i liturgije koja je ostala sačuvana u hrvatskoj pokrajini Dalmaciji ima važan kulturno-povijesni kontekst. Djelovanje češkog svećenika Josefa Vajsa i njegova uska suradnja s hrvatskim slavistima (V. Jagić) i crkvenom elitom (J. Strossmayer, A. Mahnić) bio je važan doprinos obnovi hrvatske glagoljaške tradicije i pjevanja u ranom 20. stoljeću. Interdisciplinarni angažman Josefa Vajsa uspješno je obuhvatio područja slavističkih, paleografskih, kodikoloških, filoloških, jezikoslovnih i biblijskih studija. Ovo se priopćenje temelji na sažetku onoga dijela Vajsove biografije koji se bavi glazbenom poviješću: okolnostima utemeljenja Academia Palaeoslavica veglensis, angažmana A. Mahnića i J. Vajsa na obnovi slavenske liturgije u Hrvatskoj i napokon uloge J. Vajsa na obnovi glagoljaške liturgije u češkim zemljama (1920.), te njegovim utjecajem na kulturu tradicije čeških glagoljaških misa u 20. stoljeću (J. B. Foerster, L. Janáček, J. Hanuš i ostali).
Renata Suchowiejko (Krakov, Poljska / Cracow, Poland)
Music Migration and Mobility in 19th-century Europe: Readings in Dynamic Cultural Cartographies. Case Study – Poland
The paper aims to study the dynamic relations established within the historical and social contexts of European countries focused on the migration of musicians and the dissemination of musical style and repertoire. Due to the turbulent political situation in the nineteenth century, Polish musical culture developed under entirely different conditions than in other countries. The loss of independence and the partition of the territory of Poland caused many waves of emigration and had an indelible impact on artistic life. So, attention will be focused on the situation of Poland and the musical relations with the neighbouring countries, especially the transfer of Polish artists to Paris, Leipzig and St Petersburg.
The paper evolves from a basic concept of ‘centre – periphery’ to approach the processes of musical transmission, reception and creation within the European context. It proposes, nevertheless, that there is no ‘one’ centre in a given time period, but that there would be many intercultural and transnational relations among countries, reciprocally emerging from local to international levels. The concept is nevertheless central to the question as it aims to expose certain gaps found in general music historiography that sets aside, or approaches, the musical life of the so-called ‘peripheral’ countries, in a polarization of meanings that often does not satisfy the full understanding of European musical culture and activity.
Glazbene migracije i mobilnost sredinom 19. stljeća u Europi: čitanja dinamičkih kulturnih kartografija. Slučaj Poljske
U priopćenju se nastoji istražiti dinamičke odnose uspostavljene u povijesnim i društvenim kontekstima europskih zemalja, usredotočene na migracije glazbenika i širenje glazbenih stilova i repertoara. Zahvaljujući burnoj političkoj situaciji u 19. stoljeću, poljska se glazbena kultura razvijala u potpuno drukčijim uvjetima nego u drugim zemljama. Gubitak neovisnosti i podjela teritorija Poljske uzrokovali su mnoge valove iseljavanja i ostavili neizbrisiv utjecaj na umjetnički život. Stoga će pozornost biti upravljena na situaciju u Poljskoj i umjetničke odnose sa susjednim zemljama, osobito transfer poljskih umjetnika u Pariz, Leipzig i St. Petersburg.
Priopćenje se razvija od temeljnog koncepta „središte – rub“ prema procesima glazbenog prijenosa, recepcije i stvaralaštva unutar europskog konteksta. Ipak, ono iznosi prijedlog da u određenom vremenu ne postoji „jedno“ središte, nego da postoje mnogi međukulturni i transnacionalni odnosi među zemljama, recipročno se uzdižući od lokalnih do međunarodnih razina. Međutim, ovaj koncept bitan je za problem o kojem se raspravlja, jer ima za cilj pokazati određene jazove koji su nađeni u općoj glazbenoj historiografiji koja ostavlja postrance glazbeni život takozvanih „rubnih“ (perifernih) zemalja. To uzrokuje polarizaciju značenja koja često ne zadovoljava puno razumijevanje europske glazbene kulture i djelatnosti.
Tomislav Škrbić (Zagreb, Hrvatska / Croatia)
Franjo Ksaver Kuhač i Hanslickov “formalizam”
Temeljno razlikovanje glazbeno-estetičkih pozicija F. Kuhača i E. Hanslicka proizlazi iz njihovog shvaćanja karaktera bića glazbe. Ova razlika se uvjetno, s obzirom na Kuhačevo poimanje umjetnosti, može odrediti kao razlika između “objektivnog realizma” (Kuhač) i “subjektivnog idealizma” (Hanslick). Za Kuhača je umjetnost “prikaz ljepote” (Nova glazbena struja njemačka i sadašnji talijanski kompozitori, 1892.). Pri tome je presudan Kuhačev stav o relativnosti pojma ljepote, tj. o nepostojanju “općenitih pravila za ljepotu” (Nova glazbena struja njemačka i sadašnji talijanski kompozitori, 1892.). Kuhač, dakle, kao predmet glazbe određuje prirodu, tj. narod kao kulturno-povijesni individuum.
U razlici spram Kuhačevog gnoseološkog pristupa umjetnosti i glazbi, za Hanslicka je glazba prvenstveno dovođenje do pojavnosti glazbene ideje (momenta kretanja u ideji). Predmet glazbe, po Hanslicku, je glazba sama odnosno “forme koje se kreću zvučeći” (Hanslick, Vom Musikalisch-Schönen). Zakonitosti formalne ljepote glazbenog djela po Hanslicku imaju transcendentno porijeklo, ali su ujedno prisutne i u samom tonskom materijalu.
S obzirom na pretpostavljenu proturječnost Kuhačevog i Hanslickovog shvaćanja glazbe (heteronomnost-autonomnost) osnovna teza izlaganja glasi: fenomen glazbe načelno nije moguće svesti na tradicijom ustanovljene glazbene forme, jer se time dovodi u pitanje neiscrpni dinamički karakter glazbe. Povijest glazbe pokazuje da se izmirenje proturječnih stavova, kojih su zastupnici Kuhač i Hanslick, u određenom smislu već dogodilo, jer moguće je naime “pretpostaviti da bi npr. glazba Bartóka i tzv. ruske faze Stravinskog (apstrahira li se od njihove ‘modernosti’ koja je inkompatibilna i s Kuhačevim i s Hanslickovim senzibilitetom) mogla zadovoljiti osnovne teorijske postavke obojice: i kao ‘narodna’ (u Kuhačevom smislu polazišta u konkretnom folkloru) i kao estetički relevantno strukturirana (Hanslick)” (Tuksar, Za i protiv Hanslicka, 1997.).
Franjo Ksaver Kuhač and Hanslick’s “Formalism”
The essential difference of music-aesthetical standpoints between Franjo Ksaver Kuhač and Eduard Hanslick originates from their respective understanding of the being of music. This difference can be tentatively defined – taking into account Kuhač’s conception of art – as the difference between “objective realism” (Kuhač) and “subjective idealism” (Hanslick). For Kuhač, art is the “presentation of beauty” (Nova glazbena struja njemačka i sadašnji talijanski kompozitori – New German Music Stream and Contemporary Italian Composers, 1892). In this, what is crucial is Kuhač’s attitude on the relativity of the notion of beauty, i.e. the non-existence of “general rules of beauty” (ibid.). Accordingly, for Kuhač, the object of music is nature, i.e. people as cultural-historical individuality.
Contrary to Kuhač’s gnoseological approach to art and music, for Hanslick music is primarily the bringing to appearance of the music idea (the moment of motion in the idea). According to Hanslick, the object of music is music itself, i.e. the “tönend bewegte Formen“ (Vom Musikalisch-Schönen, 1854). The laws of formal beauty in a musical work have transcendental origins, although they are also present in the very tonal material.
With regard to the presupposed contradiction of Kuhač’s and Hanslick’s understandings of music (heteronomy – autonomy), the main thesis of this paper reads: in principle, the phenomenon of music cannot be reduced to traditionally established music forms, because, in such a case, the inexhaustibly dynamic character of music would be questioned. The history of music shows that the conciliation of contradictory attitudes, advocated by Kuhač and Hanslick respectively, had already happened to a certain extent; namely, it is possible to “presuppose that, for example, the music of Bartók and of Stravinsky in his ‘Russian phase’ (apart from their ‘modernity’ which would be incompatible with both Kuhač’s and Hanslick’s sensibility) could satisfy the basic theoretical propositions of both of them: being ‘national’ (in Kuhač’s sense of individual folklore as their starting positions) and at the same time structured in the aesthetically relevant manner (Hanslick)”. (S. Tuksar, Za i protiv Hanslicka – Pro and Contra Hanslick, 1997)
Tibor Tallián (Budimpešta, Mađarska / Budapest, Hungary)
The Making of Hungarian Music History in the 19th Century
Music is an expression of some aspect of human identity. Societies bundle human identity into group identities. In a certain musical self-expression of a group, the ethnic or national identity is not necessarily decisive. When an outside group reflects the musical expression of a given group’s attributes of self-identity, it may use it as a means for its ethnic identification. Such outside identification may contradict the national self-image of the first group or it may even offend its self-esteem when, according to its own judgement, the musical mode does not express its real national identity but only one of its “uses”, which is perhaps serviced by professionals considered inferior or alien.
During the time of the awakening of Eastern European nations, their intelligentsia was dedicated to design a definitive self-image for the nation, amalgamating for its modern artistic expression traditional cultural assets valued for their historicity with elements of folk and popular art. Albeit the emerging national arts were decreed atavistic in the period of their canonization, in reality they were constantly changing their points of reference. The process resulted in recurring synchronic and diachronic conflicts of identity vs. identification in the national musical consciousness. A case in point is the development of Hungarian national style from the “ongarese-zingarese” manner of the late 18th century through the “classical era” of Hungarian musical Romanticism at the middle of the 19th century till the “national secession” of Bartók and Kodály in the early 1900s. The paper will discuss the reflection of this process in contemporary Hungarian musical thought.
Stvaranje mađarske povijesti glazbe u 19. stoljeću
Glazba je izraz određenog aspekta čovjekova identiteta. Društva povezuju čovjekov identitet u grupne identitete. U određenom grupnom glazbenom samoizražavanju etnički ili nacionalni identitet nije nužno odlučujući. Kad neka izvanjska grupa razmatra glazbeni izražaj atributa vlastitog identiteta određene grupe, ona ga može upotrijebiti kao sredstvo za njegovu etničku identifikaciju. Takva izvanjska identifikacija može proturječiti nacionalnoj slici koju prva grupa ima o sebi ili čak može povrijediti samopoštovanje kada prema vlastitoj prosudbi glazbeni modalitet ne izražava njezin stvarni nacionalni identitet, nego samo jednu od njegovih „uporaba“ što ih možda prakticiraju profesionalci koje se smatra inferiornima ili tuđima.
U doba buđenja istočnoeuropskih nacija njihova je inteligencija bila posvećena stvaranju konačne slike nacije o samoj sebi, stapajući u svrhu modernog umjetničkog izričaja tradicionalne kulturne stavke cijenjene zbog njihove historičnosti s elementima folklorne i popularne kulture. Unatoč tome što su nastajuće nacionalne umjetnosti bile proglašene atavističkima u razdoblju njihove kanonizacije, u stvarnosti su stalno mijenjale svoje referentne točke. Proces je rezultirao u ponavljajućim sinkronim i dijakronim sukobima identiteta nasuprot identifikaciji u nacionalnoj glazbenoj svijesti. Žarišni slučaj je ovdje razvitak mađarskog nacionalnog stila od „ongarese-zingarese“ načina iz kasnoga 18. stoljeća preko „klasičnog razdoblja“ mađarskog glazbenog romantizma sredine 19. stoljeća do „nacionalne secesije“ Bartóka i Kodálya u ranim 1900-ima. U priopćenju se razmatra odraz tog procesa na suvremenu mađarsku glazbenu misao.
Stanislav Tuksar (Zagreb, Hrvatska / Croatia)
Franz Xaver Koch’s vs. Franjo Ksaver Kuhač’s Musical and Other Identities: German/Austrian, Pan-Slavic, South-Slavic and/or Croatian?
Stark and “objectivizing” facts on the identity of Franjo Ksaver Kuhač, i.e. on the fact that he was born as Franz Xaver Koch with strictly German parents, that his mother tongue was German and that he started to learn the Croatian language only at the age of 21, have been repeated for a whole century in lexicons, encyclopaedias and musico-historical surveys. Kuhač thus belongs among a considerable number of important personalities of Croatian music, culture and society at large, who experienced partial or definitive conversion of identity in the sphere of national affiliation during the 19th century.
The focus of this paper are complex relationships between several layers of Kuhač’s appearance, both in his physical and historical existence and in the world of ideas, i.e. his identity (or identities) in its (or their) totality. Apart from their primarily philosophical and mathematical roots, determinants of identity are today mostly discussed within the areas of individual and social psychology, social sciences and cultural studies. In Kuhač’s case the focal points seem to be the areas of individual and social psychology, i.e. relation to self-image, the mental model of one’s own self and the self-esteem. In this, cognitive psychology dealing with the capacity for self-reflection and the awareness of self is especially applicable. Kuhač exemplified a typical psychodynamic model, confirming the processuality of his ego-identity formation across his lifespan. Moreover, the series of stages in which his identity was formed were responses to more or less sophisticated challenges, due to closer or wider social circumstances which were at their background. Regarded within the social psychology area, Kuhač was undoubtedly imbued with an outstandingly strong impetus for exploration and committed uncompromisingly to his self-chosen role of the inventor of ‘comparative musicology’ as a means of affirmation of indigenous Slavic, South-Slavic and Croatian folk music – what theoretically forms the type of the identity ‘achievement character’.
Two other issues of interest in this area deal with one’s engagement in discrimination and the identity formation strategies. While identifying himself with the strong tendency for affirmation of ‘Slaveness’, ‘South-Slaveness’ or ‘Croateness’ in both music and their corresponding cultural habitus at large, Kuhač’s sense of such distinctiveness did not declaratively discriminated the ‘Otherness’, except for the ‘Germanness’. This issue might be touching upon the very core of Kuhač’s presupposed deep psychological conflict: the conceptually orientated and consciously-emotional pro-Slavic feelings vs. ideologically conditioned and subconsciously rejected anti-German feelings. Concerning the identity formation strategies, dealing with one’s adaptation to the social world, the typology includes several types of different psychological, personality and social manners of individual behaviour, in which one can easily recognize Kuhač as a ‘Guardian’- and a ‘Resolver’-type.
Other concepts attempt to capture the dynamic and fluid qualities of human social self-expression, suggesting identity as a process, and taking into account the reality of diverse and ever-changing social experience, thus proclaiming identity to be a volatile, flexible and abstract phenomenon. Indeed, Kuhač’s ideological fluctuation between early pan-Slavic, later pan-South-Slavic and finally prevailing Croatian orientations is easily recognizable, but should be brought into connection with certain events in broader social, political and cultural spheres of Zagreb, Croatia, Hungary and the Habsburg Empire at large.
Concerning cultural identity, the main determinants concerning race, history, religious beliefs, aesthetics and some other issues in this regard display a non-questionable identity relation between Kuhač’s starting and ending points. Other important cultural identifiers –such as, for example, language – form part and are more closely connected with another, more stricter issue – the national identity. In this, the question of original ethnicity did not represent a decisive factor in creating and experiencing one’s identity, i.e. the warped nationalistic “Blut und Boden-theory” from later times did not gain ground either in the majority of theories and practices of the early national movement of 19th century Croatia, or in this case in the identity of F. Ks. Kuhač.
Franz Xaver Koch nasuprot Franje Ksavera Kuhača: njegovi glazbeni i drugi identiteti – njemački/austrijski, panslavenski, južnoslavenski i/ili hrvatski?
Šturi i ‘objektivizirani’ podatci o identitetu Franje Ksavera Kuhača – odnosno činjenici da je rođen kao Franz Xaver Koch od strane njemačkih roditelja, da mu je materinji jezik bio njemački te da je hrvatski jezik počeo učiti tek u 21. godini života – ponavljaju se već čitavo stoljeće u leksikonima, enciklopedijama i glazbenopovijesnim pregledima. Kuhač tako pripada ovećem nizu važnih ličnosti hrvatske glazbe, kulture i društva koje su doživjele djelomičnu ili potpunu konverziju identiteta u pogledu nacionalne pripadnosti tijekom 19. stoljeća. U žarištu zanimanja ovoga priopćenja bit će složeni odnosi između nekoliko slojeva Kuhačeve pojave, od njegova fizičkog i povijesnog postojanja do svijeta ideja, tj. njegova/njegovih identiteta u cjelini.
Osim primarno filozofijskih i matematičkih korijena, odrednice identiteta danas se uglavnom raspravljaju u područjima individualne i društvene psihologije, društvenih znanosti i kulturnih studija. U Kuhačevu slučaju naglasak je na područjima individualne i društvene psihologije, tj. odnosa spram vlastite slike, mentalnog modela o samome sebi i samopoštovanja. Pritom je naročito primjenjiva kognitivna psihologija koja se bavi sposobnošću samorefleksije i svijesti o sebi. Kuhač je tipičan slučaj psihodinamičkog modela u kojem se potvrđivala procesualnost formiranja ega tijekom čitavoga života. Štoviše, niz faza u kojima se formirao njegov identitet bili su odgovori na manje ili više sofisticirane izazove vezane uz bliže ili šire okolnosti što su ih uvjetovale. U području društvene psihologije Kuhač je bez sumnje posjedovao snažan impuls za istraživanjem i beskompromisno se posvetio svojoj samozvanoj ulozi izumitelja ‘komparativne muzikologije’ kao sredstva za afirmaciju izvorne slavenske, južnoslavenske i hrvatske folklorne glazbe, što teorijski tvori tip identiteta ‘karaktera postignuća’.
Dvije druge zanimljive stavke u ovome području su angažman u diskriminaciji i strategije formiranja identiteta. Identificirajući se sa striktnom tendencijom afirmacije ‘slavenstva’, ‘južnoslavenstva’ i ‘hrvatstva’ u glazbi i odgovarajućim kulturnim habitusima, Kuhačev osjećaj razlikovanja nije na otvoren način diskriminirao ‘drugotnost’ osim ‘njemačkosti’. Ova stavka zadire u samu srž Kuhačeva pretpostavljenog dubinsko-psihološkog sukoba: pojmovno orijentiranog i svjesno-emotivnog pro-slavenskog osjećaja nasuprot ideologijski uvjetovanog i podsvjesno-odbijajućeg anti-njemačkog osjećaja. Što se strategijâ formiranja identiteta tiče koje se bave nečijom prilagodbom društvenom svijetu, one uključuju nekoliko tipova raznih psihologijskih, osobnih i društvenih načina individualnog ponašanja, u kojima se lako raspoznaje Kuhača kao tipa ‘čuvara’ i ‘razrješitelja’.
Drugi pojmovi predstavljaju pokušaje obuhvaćanja dinamičkih i fluidnih kvaliteta društvenog samoizražavanja, sugerirajući identitet kao proces i uzimajući u obzir stvarnost različitih i promjenljivih društvenih iskustava, proglašavajući tako identitet lebdećom, fleksibilnom i apstraktnom pojavom. Uistinu, lako je uočiti Kuhačevo ideologijsko kolebanje između rane pan-slavenske, kasnije pan-južnoslavenske i konačne hrvatske orijentacije, a valja ga dovesti u vezu s određenim događajima u širim društvenim, političkim i kulturnim sferama Zagreba, Hrvatske, Mađarske i Habsburškog carstva općenito.
Što se kulturnog identiteta tiče, glavne odrednice u pogledu rase, povijesti, vjerskih uvjerenja, estetike i nekih drugih stavaka očituju neproblematski identitetski odnos između Kuhačevih polazišta i zalazišta. Ostali važni kulturni identifikatori kao što je primjerice jezik tvore dio i usko su povezani s drugom užom stavkom – nacionalnim identitetom. Pritom se pokazuje da pitanje izvornog etniciteta nije predstavljalo odlučujući faktor, tj. da izvitoperena nacionalistička ‘teorija krvi i tla’ iz kasnijih vremena nije imala svoju podlogu ni u teoriji i praksi onodobnog nacionalnog pokreta u Hrvatskoj ni u slučaju Kuhačeva identiteta.
László Vikárius (Budimpešta, Mađarska / Budapest, Hungary)
Béla Bartók Studying Kuhač’s Collection
Béla Bartók quoted three songs, Nos. 905, 1015 and 1016, from Kuhač’s four-volume collection, Južno-slovjenske narodne popievke [South-Slav Folk Songs] in one of his earliest essays discussing the influence of folk music on art music. The essay, “The Relation of Folk-Song to the Development of the Art Music of Our Time” (1920) quotes the melodies as proof of folk origin of themes in symphonies by Haydn and Beethoven. Bartók also mentioned in writings devoted to his folkloristic research, Hungarian Peasant Music (written in 1920 and published in 1933) and Népzenénk és a szomszéd népek népzenéje (Hungarian Folk Music and the Folk Music of Neighbouring People) that, for reasons of comparison, he studied “and classified about 2500 melodies collected in Croatia, Slavonia, Dalmatia, Bosnia and other territories” mainly in the Czech Kuba’s and the Croat Kuhač’s collections. Indeed, the four volumes of Kuhač’s collection belong to the part of Bartók’s surviving library that is now kept in the Budapest Bartók Archives. Each of the 1600 songs is provided with detailed analytical notes and further remarks in Bartók’s hand. He also permitted most of the melodies to be copied (together with those in Kuba’s collection) and used these copies when working on Parry’s collection at Columbia University, preparing, together with Albert B. Lord, Serbo-Croatian Folk Songs (1951) for publication. His “tabulation” of the melodies together with the copies themselves has been published in facsimile by Benjamin Suchoff in Bartók, Yugoslav Folk Music (Albany, New York: State University of New York Press, 1978), Vol. 2–4.
In the paper I will discuss the general significance of Kuhač’s publication for Bartók and the character of his systematic scholarly study of the material, showing some of his annotations in his copy of the book and comparing Kuhač’s notation with the copies of melodies prepared under Bartók’s supervision.
Béla Bartók proučava Kuhačevu zbirku
Béla Bartók je citirao tri pjesme (br. 905, 1015 i 1016) iz Kuhačeve četverosveščane zbirke Južno-slovjenske narodne popievke u jednom od svojih najranijih napisa u kojem raspravlja o utjecaju folklorne glazbe na umjetničku glazbu. Napis Odnos folklorne pjesme spram razvitka umjetničke glazbe našega doba (1920.) citira melodije kao dokaz folklornog podrijetla tema u Haydnovim i Beethovenovim simfonijama. Bartók je također spomenuo u svojim napisima što se bave folklorističkim istraživanjima – Mađarska seljačka glazba (napisanom 1920. i objavljenom 1933.) i Népzenénk és a szomszéd népek népzenéje (Mađarska folklorna glazba i folklorna glazba susjednih naroda) – da je u svrhu uspoređivanja istražio „i klasificirao oko 2500 melodija iz Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Bosne i drugih teritorija“, uglavnom iz zbirka Čeha Kube i Hrvata Kuhača. I doista, četiri sveska Kuhačeve zbirke pripadaju dijelu Bartókove sačuvane knjižnice koja se sada čuva u Bartókovu arhivu u Budimpešti. Svaka od 1600 pjesama ima detaljnu analizu nota i daljnje napomene ispisane Bartókovom rukom. Također je i dao prepisati većinu melodija (zajedno s onima iz Kubine zbirke) i upotrebljavao je te prijepise dok je radio na Parryjevoj zbirci na Sveučilištu Columbia pripremajući za tisak, zajedno s Albertom B. Lordom, zbirku Serbo-Croatian Folk Songs – Srpsko-hrvatske folklorne pjesme (1951.). Njegovu „tabulaciju“ melodija zajedno sa samim prijepisima objavio je u faksimilnom izdanju Benjamin Suchoff u: B. Bartók, Yugoslav Folk Music (Albany, New York: State University of New York Press, 1978), sv. 2–4.
U ovom će se priopćenju raspravljati o općem značenju Kuhačeva izdanja za Bartóka i karakteru njegova sistematskog znanstvenog istraživanja toga materijala, pokazujući neke od njegovih zabilježbi u primjerku knjige i uspoređujući Kuhačeve zabilježbe s prijepisima melodija pripremljenih pod Bartókovim nadzorom.
Harry White (Dublin, Irska / Ireland)
The Invention of Irish Music: Remembering Grattan Flood
The writings of the Irish musical antiquary and historian W. H. Grattan Flood (1859-1928) have often been criticised for their over-zealous claims on behalf of music in Ireland, but Flood’s prolific research on Irish folksong, musical biography, and music in eighteenth-century Dublin nevertheless forms the basis of modern Irish musical historiography. In these respects, Flood’s achievement is strongly reminiscent of several traits in the work of Franjo Kuhač, at least insofar as both historians sought to integrate the music of their respective countries within an unmistakably European framework, sometimes with controversial results. Although Flood has been censured for his ‘patriotic’ attribution of an Irish provenance for English composers (including Dowland, Purcell and Campion), his pioneering attempts to create a narrative of Irish musical history deserve serious attention today. This is partly because questions of ‘Irish music’ which Flood attempted to answer still remain ambiguous a century after he published his History of Irish Music (in 1905). The fact that no subsequent history of music in Ireland has yet been written confirms the difficulty in evolving a satisfactory historiography of music in Ireland, a difficulty which Flood himself confronted with notable consequences.
Izum irske glazbe: sjećanje na Grattana Flooda
Napisi irskoga glazbenog ljubitelja starina i povjesničara W. H. Grattana Flooda (1859.-1928.) često su bili kritizirani zbog njihova prerevnog svojatanja u korist glazbe u Irskoj, ali Floodovo plodno istraživanje irskog glazbenog folklora, glazbenih biografija i glazbe u Dublinu 18. stoljeća ipak tvori temelj moderne irske glazbene historiografije. U tom pogledu Floodova postignuća snažno podsjećaju na neke crte u djelu Franje Ksavera Kuhača, barem utoliko što su oba povjesničara nastojala uklopiti glazbu svojih domovina unutar neporeciva europskog okvira, no katkada s kontroverznim rezultatima. Iako je Flood bio cenzuriran zbog svojega ‘domoljubnog’ pripisivanja irskom podrijetlu nekih engleskih skladatelja (uključujući Dowlanda, Purcella i Campiona), njegovi pionirski pokušaji da stvori narativni prikaz irske glazbene povijesti zaslužuje danas ozbiljnu pozornost. Tome je djelomice tako i stoga što pitanja o ‘irskoj glazbi’, na koja je Flood pokušao odgovoriti, i dalje ostaju nejasna čitavo stoljeće nakon što je 1905. objavio svoju History of Irish Music (Povijest irske glazbe). Činjenica da nakon Flooda nitko nije napisao povijest glazbe u Irskoj potvrđuje poteškoću u razvijanju zadovoljavajuće glazbene historiografije u Irskoj, poteškoću s kojom se sâm Flood suočio sa značajnim posljedicama.
