Odsjek za muzikologiju
Muzičke akademije u Zagrebu
GOSTUJUĆA PREDAVANJA
dr. sc. Silke Leopold
Heidelberg, Njemačka
Dr. sc. Silke Leopold, rođena u Hamburgu, studirala je muzikologiju, teatrologiju romanistiku i književnost u Hamburgu i Rimu. Doktorirala je na Hamburškom sveučilištu 1975. godine. Nakon stipendije na Njemačkom povijesnom institutu u Rimu bila je asistent Carla Dahlhausa na Tehničkom sveučilištu u Berlinu i gostujući profesor na Harvardovu sveučilištu u SAD-u. Godine 1986. dobila Dentovu medalju što joj je dodijelio Royal Musical Association “za istaknut doprinos muzikologiji”. Godine 1987. habilitirala se u Berlinu.
Od 1996. do 2014. Silke Leopold bila je pročelnik Odsjeka za muzikologiju Sveučilišta u Heidelbergu, obavljajući prethodno istu funkciju od 1991. do 1996. na Sveučilištu u Paderbornu i Konzervatoriju u Detmoldu. Od 2001. do 2007. bila je prodekanica za nastavu Sveučilišta u Heidelbergu. Izabrana je ili počasna članica brojnih nacionalnih i međunarodnih akademija i društava, među kojima su Heidelberška Akademija znanosti, Austrijska akademija znanosti, Akademija za istraživanje Mozarta i fondacija Mozarteum u Salzburgu, te Američko muzikološko društvo.
Znanstveni interesi Silke Leopold obuhvaćaju povijest opere i plesa, talijansku glazbu od 16. do 18. stoljeća, povijesno informiranu izvedbu i metode historiografije u glazbi. Njezine publikacije obuhvaćaju širok spektar povijesti glazbe od 15. do 20. stoljeća, a najvažnije su joj knjige: Claudio Monteverdi und seine Zeit (1982.; 3. izd. 2003.; engl. prijevod 1991.), Al modo d’Orfeo – Dichtung und Musik um italienischen Sologesang des frühen 17. Jahrhundert (1995.), Oratorienführer (2000.), Oper 17. Jahrhundert u seriji ‘Handbuch der musikalischen Gattungen’ (2004.), Mozart-Handbuch (2005., 2. izd. 2016) i Händel. Die Opern (2009.; 2. izd. 2012.), “Ich will Musik neu erzählen”. René Jacobs im Gespräch mit Silke Leopold (2013.). Za svoju knjigu Claudio Monteverdi. Biografie (2017.) nagrađena je Njemačkom nagradom za glazbena izdanja “Best Edition 2018” što ju dodjeljuje Savez njemačkih glazbenih izdavača (Deutscher Musikverleger-Verband).
Dr. Silke Leopold, born in Hamburg in 1948, studied musicology, theatre studies, Romance languages and literature in Hamburg and Rome, gaining her doctorate from Hamburg University in 1975. Following a scholarship from the German Historical Institute in Rome, she was Assistant to Carl Dahlhaus at the TU Berlin and was a visiting lecturer at Harvard University. In 1986 she was awarded the Dent Medal of the Royal Musical Association ‘for her outstanding contribution to musicology’ and gained her habilitation in 1987 in Berlin.
From 1996 to 2014 Silke Leopold has been chair for musicology at the University of Heidelberg, having previously held a similar position from 1991 to 1996 at the university in Paderborn and the conservatoire in Detmold. From 2001–2007 she was Vice President for Teaching at the University of Heidelberg and is an elected or honorary member of numerous national and international academies and societies, amongst others, the Heidelberg Academy of Sciences and Humanities, the Austrian Academy of Sciences, the Academy for Mozart Research and the Mozarteum Foundation, Salzburg, and the American Musicological Society.
Her research interests centre around the history of opera and dance, Italian music of the sixteenth to eighteenth centuries, historically informed performance and methods of the historiography of music. Her publications are wide ranging and cover music history from the fifteenth to the twentieth century. Her most significant books include Claudio Monteverdi und seine Zeit (1982; 3rd edition 2003; Eng. trans. 1991), Al modo d’Orfeo – Dichtung und Musik um italienischen Sologesang des frühen 17. Jahrhundert (1995), Oratorienführer (2000), Oper 17. Jahrhundert in the series ‘Handbuch der musikalischen Gattungen’ (2004), Mozart-Handbuch (2005, 2nd edition 2016) and Händel. Die Opern (2009; 2nd edition 2012), “Ich will Musik neu erzählen”. René Jacobs im Gespräch mit Silke Leopold (2013). For her book Claudio Monteverdi. Biografie (2017) she won the Deutscher Musikeditionspreis “Best Edition 2018” of the Deutscher Musikverleger-Verband.
petak, 27. travnja 2018. 18:00, Muzička akademija, soba 339 (III. kat)
The present state of German musicology: and why this shouldn’t matter anymore / Sadašnje stanje njemačke muzikologije: i zašto to više nije važno
Uvodno predavanje
U natuknici u Wikipediji “List of Musicologists” (Popis muzikologa) nabrojeno je 146 imena predstavnika historijske muzikologije, uključujući 17 njemačkih/austrijskih muzikologa, od kojih je većina rođena u Njemačkoj i aktivna u SAD-u, a tek mali dio u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Svi oni, osim jednoga, više nisu među živima. Kako god ovaj popis bio glup, jednu je stvar učinio jasnom: muzikologija njemačkog govornog područja postala je međunarodno nevidljiva. Svi znamo i političke i lingvističke razloge za to: posvuda je jezik prirodnih i društvenih znanosti postao engleski – i samo engleski. No objašnjavati što je njemačka muzikologija danas – ogromna količina uredničkog posla, kompletna ili izabrana djela od srednjovjekovne glazbe sve do suvremenih skladatelja poput Bernda Aloisa Zimmermanna, ne manji broj interdisciplinarnih i transkulturalnih kooperacija u tzv. Koordiniranim programima što ih financijski podupire Deutsche Forschungsgemeinschaft – vodilo bi, prema mojem mišljenju, u krivom smjeru. Postavimo to polemički: trebamo li mi još stvarno “nacionalne” muzikologije? Trebamo li mi znati gdje je bio rođen ili odrastao skladatelj koji putuje Europom i usvaja sve vrste stilova i kompozicijskih tehnika? Moramo li znati odakle dolazi muzikolog koji se bavi historijskom muzikologijom? Trebate li biti Francuz da razumijete što je to francuska glazba? Trebamo li uspoređivati znanstveni rad Nijemca i Talijana u nacionalnim okvirima? U uvodnom predavanju željela bih raspraviti ove teme prema središnjoj ideji što ju je formulirao Stephen Greenblatt (2009.): “U stvarnosti, za veći dio prošlosti i ponovno za sadašnjost, radi se više o nomadima nego o domorodcima”.
In the Wikipedia article “List of Musicologists” 146 representatives of historical musicology are named – including 17 with German / Austrian name, most of them born in Germany and active in the USA, only very few of them active in Germany, Austria or Switzerland. All of them – except one – are not alive anymore. As stupid as this list may be – it makes one thing clear: German-speaking musicology has become invisible internationally. We all know the political reasons for this, and the linguistic ones as well: everywhere the language of science and scholarship has become English – and only English. But to explain what German musicology is like nowadays – a huge amount of editorial work, complete or selected works of medieval music up to contemporary composers like Bernd Alois Zimmermann, a not less huge amount of interdisciplinary or transcultural cooperations in so-called Coordinated Programs financed by the Deutsche Forschungsgemeinschaft – would, to my opinion, lead in the wrong direction. To put it polemically: Do we really need “national” musicologies anymore? Do we need to know where a composer travelling through Europe and adopting all sorts of styles and compositional techniques was born or grew up? Do we need to know where a musicologist dealing with the history of music comes from? Do you have to be French to understand what French music is like? Do we need to compare the scientific work of a German with that of an Italian in national terms? In my opening lecture I would like to discuss these issues under the central idea formulated by Stephen Greenblatt (2009): “The reality, for most of the past as once again for the present, is more about nomads than natives.”
subota, 28. travnja 2018. 9:15, Muzička akademija, soba 339 (III. kat)
Predavanja u okviru doktorskog studija / PhD courses
Jednako korisno kao propitivanje nacionalnih granica u muzikologiji mislim da bi bilo razborito pomno ispitati neka od razgraničenja u glazbenoj historiografiji. Jedno je od njih je prividna razlika između kompozicije i improvizacije, između zapisane i nezapisane glazbe, koja je čak poslužila (i još uvijek služi) razlikovanju između glavnih tema historijske muzikologije i etnomuzikologije. Željela bih raspraviti pitanja kompozicije i improvizacije unutar povijesti “komponirane” zapadne glazbe i zapitati se kako bismo možda molgi konstruirati povijest improvizacije razmatrajući partiture prošlosti. Prema mojem mišljenju velik dio “komponirane” glazbe ustvari je “zapisana improvizacija”. Tijekom doktorskih predavanja željela bih raspravljati o:
1. Traktatima o instrumentalnim i vokalnim tehnikama u 16. i ranom 17. stoljeću;
2. Ranoj operi i monodiji;
3. Vokalnoj i instrumentalnoj improvizaciji u 17. I 18. stoljeću;
4. Pijanistima virtuozima 19. stoljeća;
5. Komponiranju i improviziranju u suvremenoj glazbi.
Equally useful as to questioning the national borderlines within musicology, I think it would be reasonable to scrutinize some of the demarcations found in the historiography of music. One of those is the ostensible difference between composition and improvisation, between written and nonwritten music, which even served (and still serves) as a distinction between the main topics of historical musicology and ethnomusicology. I would like to discuss the issues of composition and improvisation within the history of “composed” western music and to ask how we could probably construct a history of improvisation looking at the scores of the past. For to my opinion a great amount of “composed” music is basically “written down improvisation”. During the the PhD course I would like to discuss
1. Treatises on instrumental and vocal techniques in the 16th and early 17th century
2. Early opera and monody
3. Vocal and instrumental improvisation in the 17th and 18th century
4. Virtuoso pianists in the 19th century
5. Composition and improvisation in contemporary music.
