Odsjek za muzikologiju
Muzičke akademije u Zagrebu

GOSTUJUĆA PREDAVANJA

dr. sc. Silke Leopold
Heidelberg, Njemačka

Dr. sc. Silke Leopold, rođena u Hamburgu, studirala je muzikologiju, teatrologiju romanistiku i književnost u Hamburgu i Rimu. Doktorirala je na Hamburškom sveučilištu 1975. godine. Nakon stipendije na Njemačkom povijesnom institutu u Rimu bila je asistent Carla Dahlhausa na Tehničkom sveučilištu u Berlinu i gostujući profesor na Harvardovu sveučilištu u SAD-u. Godine 1986. dobila Dentovu medalju što joj je dodijelio Royal Musical Association “za istaknut doprinos muzikologiji”. Godine 1987. habilitirala se u Berlinu.
Od 1996. do 2014. Silke Leopold bila je pročelnik Odsjeka za muzikologiju Sveučilišta u Heidelbergu, obavljajući prethodno istu funkciju od 1991. do 1996. na Sveučilištu u Paderbornu i Konzervatoriju u Detmoldu. Od 2001. do 2007. bila je prodekanica za nastavu Sveučilišta u Heidelbergu. Izabrana je ili počasna članica brojnih nacionalnih i međunarodnih akademija i društava, među kojima su Heidelberška Akademija znanosti, Austrijska akademija znanosti, Akademija za istraživanje Mozarta i fondacija Mozarteum u Salzburgu, te Američko muzikološko društvo.
Znanstveni interesi Silke Leopold obuhvaćaju povijest opere i plesa, talijansku glazbu od 16. do 18. stoljeća, povijesno informiranu izvedbu i metode historiografije u glazbi. Njezine publikacije obuhvaćaju širok spektar povijesti glazbe od 15. do 20. stoljeća, a najvažnije su joj knjige: Claudio Monteverdi und seine Zeit (1982.; 3. izd. 2003.; engl. prijevod 1991.), Al modo d’Orfeo – Dichtung und Musik um italienischen Sologesang des frühen 17. Jahrhundert (1995.), Oratorienführer (2000.), Oper 17. Jahrhundert u seriji ‘Handbuch der musikalischen Gattungen’ (2004.), Mozart-Handbuch (2005., 2. izd. 2016) i Händel. Die Opern (2009.; 2. izd. 2012.), “Ich will Musik neu erzählen”. René Jacobs im Gespräch mit Silke Leopold (2013.). Za svoju knjigu Claudio Monteverdi. Biografie (2017.) nagrađena je Njemačkom nagradom za glazbena izdanja “Best Edition 2018” što ju dodjeljuje Savez njemačkih glazbenih izdavača (Deutscher Musikverleger-Verband).

Dr. Silke Leopold, born in Hamburg in 1948, studied musicology, theatre studies, Romance languages and literature in Hamburg and Rome, gaining her doctorate from Hamburg University in 1975. Following a scholarship from the German Historical Institute in Rome, she was Assistant to Carl Dahlhaus at the TU Berlin and was a visiting lecturer at Harvard University. In 1986 she was awarded the Dent Medal of the Royal Musical Association ‘for her outstanding contribution to musicology’ and gained her habilitation in 1987 in Berlin.
From 1996 to 2014 Silke Leopold has been chair for musicology at the University of Heidelberg, having previously held a similar position from 1991 to 1996 at the university in Paderborn and the conservatoire in Detmold. From 2001–2007 she was Vice President for Teaching at the University of Heidelberg and is an elected or honorary member of numerous national and international academies and societies, amongst others, the Heidelberg Academy of Sciences and Humanities, the Austrian Academy of Sciences, the Academy for Mozart Research and the Mozarteum Foundation, Salzburg, and the American Musicological Society.
Her research interests centre around the history of opera and dance, Italian music of the sixteenth to eighteenth centuries, historically informed performance and methods of the historiography of music. Her publications are wide ranging and cover music history from the fifteenth to the twentieth century. Her most significant books include Claudio Monteverdi und seine Zeit (1982; 3rd edition 2003; Eng. trans. 1991), Al modo d’Orfeo – Dichtung und Musik um italienischen Sologesang des frühen 17. Jahrhundert (1995), Oratorienführer (2000), Oper 17. Jahrhundert in the series ‘Handbuch der musikalischen Gattungen’ (2004), Mozart-Handbuch (2005, 2nd edition 2016) and Händel. Die Opern (2009; 2nd edition 2012), “Ich will Musik neu erzählen”. René Jacobs im Gespräch mit Silke Leopold (2013). For her book Claudio Monteverdi. Biografie (2017) she won the Deutscher Musikeditionspreis “Best Edition 2018” of the Deutscher Musikverleger-Verband.

petak, 27. travnja 2018. 18:00, Muzička akademija, soba 339 (III. kat)

The present state of German musicology: and why this shouldn’t matter anymore / Sadašnje stanje njemačke muzikologije: i zašto to više nije važno

Uvodno predavanje

U natuknici u Wikipediji “List of Musicologists” (Popis muzikologa) nabrojeno je 146 imena predstavnika historijske muzikologije, uključujući 17 njemačkih/austrijskih muzikologa, od kojih je većina rođena u Njemačkoj i aktivna u SAD-u, a tek mali dio u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Svi oni, osim jednoga, više nisu među živima. Kako god ovaj popis bio glup, jednu je stvar učinio jasnom: muzikologija njemačkog govornog područja postala je međunarodno nevidljiva. Svi znamo i političke i lingvističke razloge za to: posvuda je jezik prirodnih i društvenih znanosti postao engleski – i samo engleski. No objašnjavati što je njemačka muzikologija danas – ogromna količina uredničkog posla, kompletna ili izabrana djela od srednjovjekovne glazbe sve do suvremenih skladatelja poput Bernda Aloisa Zimmermanna, ne manji broj interdisciplinarnih i transkulturalnih kooperacija u tzv. Koordiniranim programima što ih financijski podupire Deutsche Forschungsgemeinschaft – vodilo bi, prema mojem mišljenju, u krivom smjeru. Postavimo to polemički: trebamo li mi još stvarno “nacionalne” muzikologije? Trebamo li mi znati gdje je bio rođen ili odrastao skladatelj koji putuje Europom i usvaja sve vrste stilova i kompozicijskih tehnika? Moramo li znati odakle dolazi muzikolog koji se bavi historijskom muzikologijom? Trebate li biti Francuz da razumijete što je to francuska glazba? Trebamo li uspoređivati znanstveni rad Nijemca i Talijana u nacionalnim okvirima? U uvodnom predavanju željela bih raspraviti ove teme prema središnjoj ideji što ju je formulirao Stephen Greenblatt (2009.): “U stvarnosti, za veći dio prošlosti i ponovno za sadašnjost, radi se više o nomadima nego o domorodcima”.

In the Wikipedia article “List of Musicologists” 146 representatives of historical musicology are named – including 17 with German / Austrian name, most of them born in Germany and active in the USA, only very few of them active in Germany, Austria or Switzerland. All of them – except one – are not alive anymore. As stupid as this list may be – it makes one thing clear: German-speaking musicology has become invisible internationally. We all know the political reasons for this, and the linguistic ones as well: everywhere the language of science and scholarship has become English – and only English. But to explain what German musicology is like nowadays – a huge amount of editorial work, complete or selected works of medieval music up to contemporary composers like Bernd Alois Zimmermann, a not less huge amount of interdisciplinary or transcultural cooperations in so-called Coordinated Programs financed by the Deutsche Forschungsgemeinschaft – would, to my opinion, lead in the wrong direction. To put it polemically: Do we really need “national” musicologies anymore? Do we need to know where a composer travelling through Europe and adopting all sorts of styles and compositional techniques was born or grew up? Do we need to know where a musicologist dealing with the history of music comes from? Do you have to be French to understand what French music is like? Do we need to compare the scientific work of a German with that of an Italian in national terms? In my opening lecture I would like to discuss these issues under the central idea formulated by Stephen Greenblatt (2009): “The reality, for most of the past as once again for the present, is more about nomads than natives.”

subota, 28. travnja 2018. 9:15, Muzička akademija, soba 339 (III. kat)

Predavanja u okviru doktorskog studija / PhD courses

Jednako korisno kao propitivanje nacionalnih granica u muzikologiji mislim da bi bilo razborito pomno ispitati neka od razgraničenja u glazbenoj historiografiji. Jedno je od njih je prividna razlika između kompozicije i improvizacije, između zapisane i nezapisane glazbe, koja je čak poslužila (i još uvijek služi) razlikovanju između glavnih tema historijske muzikologije i etnomuzikologije. Željela bih raspraviti pitanja kompozicije i improvizacije unutar povijesti “komponirane” zapadne glazbe i zapitati se kako bismo možda molgi konstruirati povijest improvizacije razmatrajući partiture prošlosti. Prema mojem mišljenju velik dio “komponirane” glazbe ustvari je “zapisana improvizacija”. Tijekom doktorskih predavanja željela bih raspravljati o:

1. Traktatima o instrumentalnim i vokalnim tehnikama u 16. i ranom 17. stoljeću;
2. Ranoj operi i monodiji;
3. Vokalnoj i instrumentalnoj improvizaciji u 17. I 18. stoljeću;
4. Pijanistima virtuozima 19. stoljeća;
5. Komponiranju i improviziranju u suvremenoj glazbi.

Equally useful as to questioning the national borderlines within musicology, I think it would be reasonable to scrutinize some of the demarcations found in the historiography of music. One of those is the ostensible difference between composition and improvisation, between written and nonwritten music, which even served (and still serves) as a distinction between the main topics of historical musicology and ethnomusicology. I would like to discuss the issues of composition and improvisation within the history of “composed” western music and to ask how we could probably construct a history of improvisation looking at the scores of the past. For to my opinion a great amount of “composed” music is basically “written down improvisation”. During the the PhD course I would like to discuss

1. Treatises on instrumental and vocal techniques in the 16th and early 17th century
2. Early opera and monody
3. Vocal and instrumental improvisation in the 17th and 18th century
4. Virtuoso pianists in the 19th century
5. Composition and improvisation in contemporary music.

Odsjek za muzikologiju
Muzičke akademije u Zagrebu
&
Hrvatsko muzikološko društvo

GOSTUJUĆA PREDAVANJA

dr. sc. Inja Stanović
Sheffield, UK

Inja Stanović (rođena Davidović) nagrađivana je hrvatska pijanistica i istraživačica, rođena u Zagrebu koja trenutno živi u Sheffieldu, UK. Koncertirala je širom svijeta, uključujući Australiju, Hrvatsku, Francusku, Njemačku, Italiju, Sloveniju, UK i SAD. Prvi stupanj studija glazbe završila je u „Glazbenoj školi Ino Mirković“ u Opatiji s licencom Moskovskog državnog konzervatorija P.I. Čajkovski. Dva poslijediplomska programa završila je na Scholi Cantorum u Parizu, a potom je magistrirala glazbu na Bostonskom konzervatoriju. Doktorirala je na Sveučilištu u Sheffieldu s fokusom na izvoditeljsku praksu 19. stoljeća s obzirom na Chopinova djela. Trenutno radi kao predavač na Sveučilištu u Sheffieldu i kao gostujući predavač na Konzervatoriju u Birminghamu.

Inja Stanović (nee Davidović), the award-winning Croatian pianist and researcher, was born in Zagreb and is currently living in Sheffield. She has performed throughout the world, including concerts in Australia, Croatia, France, Germany, Italy, Slovenia, the United Kingdom, and the United States. She completed her first degree at the Ino Mirković School of Music in Opatija, Croatia, licensed under the P.I. Tchaikovsky Moscow State Conservatory. She went on to complete two postgraduate programs at the Schola Cantorum, Paris, before finishing her master’s at the Boston Conservatory. She earned her PhD at The University of Sheffield, focusing on nineteenth century performance practice relating to the works of Chopin. She currently works as a lecturer at the University of Sheffield and visiting lecturer at Birmingham Conservatoire.

utorak, 24. travnja 2018. 18:00, Muzička akademija, soba 326

Izvođačke prakse devetnaestog stoljeća: odnos notacije i izvedbe, razvoj stilova i kriteriji prosuđivanja

Istraživanja o povijesnim izvedbenim praksama inherentno su složena, jer su instrumenti i stilovi izvedbi uvijek u odnosu sa specifičnim kulturnim, društvenim i povijesnim aspektima. Pored mnoštva pisanih dokumenata, muzikološka istraživanja mogu se obogatiti ranim audio zapisima koji služe kao čvrsti dokazi stilskih konvencija prošlih razdoblja. Rane snimke nude neprocjenjive uvide u različite načine čitanja glazbenog teksta u devetnaestom stoljeću, kao i promjenu stilskih konvencija u praktičnoj izvedbi koja se rijetko može prepoznati iz pisanih dokumenata, pogotovo u kontekstu fluktuacije ritma i tempa, raznih načina vibrata, portamenta i tempa rubata, te improvizacijskih elemenata. Ovo predavanje izlaže raznovrsne načine upotreba ranih audio zapisa u muzikološkim istraživanjima, propituje odnose notacije i izvedbe, te na taj način ukazuje kako moderna fonomuzikologija korištenjem tehnoloških alata može pridonijeti razumijevanju izvođačkih praksi devetnaestog stoljeća.

Hrvatsko muzikološko društvo
&
Odsjek za muzikologiju
Muzičke akademije u Zagreb

INAUGURALNO PREDAVANJE

povodom otvorenja doktorskog studija muzikologije

Prof. Dr. Richard Taruskin
Berkeley, SAD

Dr. Richard Taruskin američki je muzikolog, rođen 2. travnja 1945. u New Yorku. Studirao je i doktorirao 1975. na Sveučilištu Columbia u New Yorku. Od 1975. do 1986. bio je profesor na istom sveučilištu, a od 1986. do 2014. bio je profesor na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju, gdje je i postao Profesor emeritus 2015. godine. Dobitnik je najprestižnijih muzikoloških nagrada u SAD-u i inozemstvu: Alfred Einstein Award (1980), The Dent Medal (1987), ASCAP Deems Taylor Award (1993, 2005), Royal Philharmonic Society Music Award (1996), Otto Kinkeldey Award (1997, 2006), Kyoto Prize (2017). Član je Američke akademije umjetnosti i znanosti i Mađarske akademije znanosti. Među njegova najistaknutija djela spadaju: Opera and Drama in Russia as Preached and Practiced in the 1860s, UMI Research Press, 1981; Musorgsky: Eight Essays and an Epilogue, Princeton University Press, 1993; Text and Act: Essays on Music and Performance, Oxford University Press, 1995; Stravinsky and the Russian Traditions: A Biography of the Works through Mavra, University of California Press, 1996; Defining Russia Musically: Historical and Hermeneutical Essays, Princeton University Press, 1997; The Oxford History of Western Music, Oxford University Press, 2005; The Danger of Music and Other Anti-Utopian Essays, University of California Press, 2008; On Russian Music, University of California Press, 2008; Russian Music at Home and Abroad: New Essays, University of California Press, 2016.

ponedjeljak, 30. listopada 2017. u 18:30, Muzička akademija, Dvorana Stančić (IV. kat)

Liszt and Bad Taste
Liszt i loš ukus

Ovaj moj naslov može izgledati provokativan, ali sumnjam da će itko proturječiti tome da, prvo, među svim velikim skladateljima Liszt je onaj kojega se najčešće optuživalo za loš ukus; i drugo, da te optužbe na neki način nisu nikada ugrozile njegov status među velikima. I doista, kao što je Charles Rosen jednom sugerirao, te su optužbe u nekom smislu i do određenoga stupnja zapravo utvrdile Lisztov posebni položaj u Panteonu. Rosen je to postavio u obliku razvikanoga paradoksa, rekavši za Liszta da su njegova “rana djela vulgarna i velika, a kasna djela zadivljujuća i minorna”.

Pojam ukusa kao apsolutni standard ustraje od 18. stoljeća unatoč usponu pomirljivijih definicija. Njegovu postojanost može se pripisati uvjerenju među političkim konzervativcima da je (citat Wye J. Allanbrooka) “suglasnost kultiviranih ljudi o tome što je dobro i lijepo predstavljala moć političke kohezije u zajednici”. I kako je Schiller naglasio u svojem Estetičkom odgoju čovjeka (1794), “Tamo gdje vlada ukus ne toleriraju se nikakve privilegije niti autokracija”. Ukus nudi alternativu prinudnoj hijerarhiji jer je autonoman, univerzalan i tamo gdje ima prevlast vladaju suosjećanje i nezainteresirano bratstvo. Ali, mora ga se njegovati ili bolje rečeno utuviti. Više od jednog stoljeća nakon Schillera T.S. Eliot je ponovio njegove nazore kada je definirao “funkciju kritike” kao “općenito govoreći … tumačenje djelâ umjetnosti i ispravljanje ukusa”. To je bila formulacija čovjeka koji će se sažeto izjasniti kao “klasicist u književnosti, rojalist u politici i anglo-katolik u vjeri”.

Svjedočimo, zapravo, rođenju, ili barem krštenju estetičkog snobizma, koji je uvijek i samo prikriveni društveni snobizam. Može biti da je to neizravan užitak, ali snobizam je moćni užitak; a Burkeovo objašnjenje snobizma kao jedine kompenzacije koju dobivamo zbog gubitka neposrednosti i naivnog užitka što nam ih je namirio naš kritički sud, najbolji je prikaz vrijednosti snobizma što sam ga ikada susreo. On također donosi prikaz i kritiku aspirirajućeg “dobrog ukusa”, koji se javlja s estetičkim snobizmom, najgrađanskijim od svih snobizama, pa ga se s njime može i izjednačiti.

U kasnom 19. stoljeću glavnu prijetnju glazbenim idealistima nisu više predstavljali virtuozi već skladatelji koji su glazbene vrijednosti podredili miješanom mediju: skladatelji opera koji su sasvim sigurno uvijek vladali najvećim i najmanje kritičkim publikama, ali isto tako – što je još gore – oni koji su nastojali pretvoriti svoju instrumentalnu glazbu u opere bez riječi, kao što je to učinio Liszt u svojim simfonijskim pjesmama i programatskim simfonijama. Bila ona utjelovljena u pokvarenosti teksta ili u izopačenosti medija, ono čega su se tankoćutni ponajviše bojali bila je izopačenost ukusa i običaja, koja je čuvarima dobroga ukusa izgledala kao pokvarenost puti.