Sve objave od hmdmusic

Franjo Ksaver Kuhač (1834.-1911.): Glazbena historiografija i identitet

Franjo Ksaver Kuhač (1834.-1911.): Glazbena historiografija i identitet

Franjo Ksaver Kuhač (1834.-1911.): Music Historiography and Identity

Urednici / Editors: Vjera Katalinić – Stanislav Tuksar

Muzikološki zbornici / Musicological proceedings, br./no. 16
Hrvatsko muzikološko društvo / Croatian Musicological Society, 2013.
323 str.

Katalinić – Tuksar (ur.)_Franjo Ksaver KuhačOvaj je zbornik rezultat simpozija održanog u Zagrebu 27, 28. i 29. listopada 2011. godine u organizaciji Hrvatskog muzikološkog društva i Odsjeka za povijest hrvatske glazbe Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u povodu stote obljetnice preminuća Franje Ksavera Kuhača (1834-1911), istaknutog pionira historijske muzikologije, etnomuzikologije i glazbene historiografije u Hrvatskoj. Prvo tematsko težište skupa bilo je artikulirano kao problematizacija poimanja, konstruiranja i pisanja glazbene historiografije kako ju je u svojem opsežnom i složenom opusu oprimjerio na slučaju hrvatske i južnoslavenske glazbene historiografije F. Ks. Kuhač. S obzirom da je Kuhač djelovao pretežno u doba „nacionalnog romantizma“, u kojem su se sličnom ili identičnom problematikom bavile i mnoge druge europske nacionalne muzikologije, bili su uključeni i drugi prilozi sa sukladnim etničkim i nacionalnim temama, kao i oni koji ovu problematiku obrađuju teorijski i načelno. Drugo tematsko težište bilo je artikulirano kao pitanje poimanja, stvaranja i utvrđivanja glazbenog identiteta – na lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj ili nadnacionalnoj razini – koji na složen i često kontroverzan način ilustrira upravo Kuhačev primjer vlastita laviranja između hrvatskog, južnoslavenskog ili panslavenskog identiteta. Ovaj se Zbornik sastoji od 26 članaka, čiji su autori ugledni muzikolozi, etnomuzikolozi, estetičari glazbe i sveučilišni profesori iz Austrije, Bugarske, Crne Gore, Češke Republike, Hrvatske, Irske, Italije, Mađarske, Poljske, SAD-a i Slovenije. U odnosu na dosadašnje spoznaje o djelovanju F. Ks. Kuhača i dometima njegovih dostignuća ovaj Zbornik donosi niz novih podataka i uvida prije svega u Kuhačevu onodobnu i suvremenu prisutnost i važnost u srednjoeuropskom prostoru, čime ga se dokumentirano potvrđuje kao ličnost i znanstvenika daleko šireg od nacionalnih okvira u kojima ga se dosad uglavnom razmatralo.

***

These Proceedings present a collection of papers delivered at an international scholarly conference held in Zagreb between 27 and 29 October 2011, organized by the Croatian Musicological Society and the Department for History of Croatian Music of the Croatian Academy of Sciences and Arts, both from Zagreb, on the occasion of 100th anniversary of the passing away of Franjo Ksaver Kuhač (1834-1911), the outstanding pioneer of historical musicology, ethnomusicology and music historiography in Croatia. The first thematic area of the Symposium was devoted to the issues of understanding, constructing and writing music historiography, exemplified by Kuhač himself in his vast and complex scholarly output dealing with Croatian and South-Slavic music historiography. Taking into account that Kuhač was prevailingly active during the period of „national Romanticism“, in which similar or identical problems were treated by many other European national musicologies, other contributions were welcomed dealing with corresponding ethnic and/or national topics, as well as those elaborating it on theoretical levels. The second proposed thematic area covered questions of conceiving, establishing and creating music identity/identities – at local, regional, national and/or supranational levels – which, again, have been illustrated in a multifold and sometimes controversial manner by Kuhač’s own steering between Croatian, South-Slavic and Pan-Slavic identities. This Proceedings consists of 26 articles in all. Their authors are outstanding musicologists, ethnomusicologists, aestheticians of music and university professors from Austria, Bulgaria, Croatia, the Czech Republic, Hungary, Ireland, Italy, Montenegro, Poland, Slovenia, and the USA. In relation to our former understanding of F. Ks. Kuhač’s activities and the range of his achievements, this Proceedings offers a series of new data and insights first of all in Kuhač’s contemporary and today’s presence and importance within the Central-European space. Thus it is well documented that Kuhač used to be and still is a personality and scholar who widely surpasses the national frames within which he has been mostly regarded up to now.

2013.
ISBN 978-953-6090-48-8
150,00 kn + poštarina

Julije Bajamonti (1744-1800): Glazbeni rječnik

Ivana Tomić Ferić

Julije Bajamonti (1744-1800): Glazbeni rječnik. Transkripcija, prijevod, komentari

Julije Bajamonti (1744-1800): Dictionary of Music. Transcription, translation, commentaries

Muzikološke studije, br. 17
Hrvatsko muzikološko društvo / Croatian Musicological Society, 2013.
478 str.

 

tomic-feric_julije-bajamonti-glazbeni-rjecnikU ovoj se knjizi obrađuje dosad neproučeni enciklopedijski koncipirani glazbeni Rječnik (s izvornim nazivom: Musica) Julija Bajamontija (1744.-1800.) kao prvi takve vrste nastao u Hrvatskoj. Time se stječe uvid u još jedan aspekt stvaralaštva najznačajnijeg polihistora i skladatelja u dalmatinskoj i hrvatskoj glazbenoj kulturi 18. stoljeća.

Građa se sastoji od ukupno 381 glazbenog termina na talijanskom i francuskom sakupljenog u rasponu od srednjega vijeka i talijanske renesanse do francuskog enciklopedizma. Bajamonti je pri izradbi svojega Rječnika upotrijebio i naveo ukupno 63 naslova među kojima se nalaze glazbeno-teorijska i glazbeno-historiografska djela npr. d’Alemberta, F. Algarottija, Aristoksena, E. de Arteage, G. M. Artusija, J. B. Dubosa, V. Galileija, V. Manfredinija, Plutarha, J.-J. Rousseaua, G. Tartinija, Z. Tevoa, G. Zarlina i drugih, ali je i konzultirao opću literaturu s područja politike, prava, fizike, astronomije, prirodne filozofije, pjesništva, opće i crkvene historiografije i ostalog autora kao što su npr. Ciceron, D. Diderot, Horacije, J. Kepler, Montesqieu, I. Newton, Voltaire i dr. Ovome se mogu pridodati i naslovi jedanaest talijanskih i francuskih časopisa te daljnjih 58 djela poznatih i više…znatih autora od antike do 18. stoljeća. Ova je knjiga prvo predstavljanje teksta Bajamontijeva Rječnika u suverenom i meritornom prijevodu na hrvatski. Znanstveni aparat prati transliteraciju (2. dio) i prijevod s komentarima (3. dio) teksta Bajamontijeva leksikona, a temeljni znanstveni dio čitavoga rada sastoji se od dešifriranja, tumačenja, analize i usporedbe pojmova i natuknica (1. dio). Na području teorije glazbe klasificirani su i obrađeni pojmovi koji se odnose na tonske sustave, kontrapunkt, ritam (mjeru, takt) i notaciju, a detaljno je predstavljen glavni izvornik – djelo Gioseffa Zarlina Le Istitutioni harmoniche. Na opsegom manjem području organologije obrađeno je pet skupina instrumentalnih denotata (idiofonski, membranofonski, kordofonski, aerofonski i mehanički instrumenti). U zasebnom poglavlju s multidisciplinarnim pristupom obradi glazbenih termina artikulirane su cjeline koje obrađuju prirodne znanosti i glazbu, medicinu, psihologiju i glazbu te poeziju, filozofiju i glazbu. Popisi, dodatci, literatura, engleski sažetak i kazalo imena tvore 4. dio ovog opsežnog rada.
2013.
ISBN 978-953-6090-46-4
 180,00 kn + poštarina
------------------------------------------------------------
Autorica je za knjigu primila sljedeće nagrade:
Godišnja “Nagrada Dragan Plamenac” za 2013.
Nagrada “Josip Andreis” HDS-a 2013.
Nagrada HAZU 2014.

Koncert za dvije violine i gudače u D-duru (1)

Giuseppe Michele [Josip Mihovil] Stratico

Koncert za dvije violine i gudače u D-duru (2)
Concerto for Two Violins and Strings in D major (2)

Gazophylacium musicae croaticae, br. 6
Hrvatsko muzikološko društvo / Croatian Musicological Society, 2013.

Glavna urednica / Editor-in-Chief: Vjera Katalinić
Priređivač / Revised by: Zoran Juranić
Partitura + dionice

Predgovor/ Preface: Lucija Konfic

stratico_koncert-za-dvije-violine-i-gudace-u-d-duru-1Straticovi koncerti sačuvani su samo u relativno urednom rukopisu i to kao dionice, što nije neuobičajeno, s obzirom da je to bio najčešći način diseminacije te vrste glazbe u 18. stoljeću.
Concerto a due violini obbligati (1) (It. 627) i Concerto a due violini obbligati (2) (It. 628) pisani su za dvije solo violine uz pratnju malog gudačkog orkestra. Sadrže po tri stavka u rasporedu tempa brzi-spori-brzi. Oba su skladana u D-duru, kao i većina Straticovih violinskih koncerata. Prvi i treći stavak uvijek su u osnovnom tonalitetu, dok je srednji stavak u prvom slučaju u paralelnom molu, a u drugom slučaju u istoimenom molu. Uobičajeno onodobnoj talijanskoj praksi, Stratico teži skladati lijepe i zanimljive melodijske linije što je najvažniji izražajni element u svim Straticovim koncertima, kao i u sonatama i drugim djelima.
(Iz predgovora L. Konfic)

2013.
ISMN 979-0-9005206-4-7
100,00 kn + poštarina

14. koncert za violinu i orkestar u A-duru

Ivan Jarnović / Giovanni Giornovichi

14. koncert za violinu i orkestar u A-duru
Fourteenth Concerto for Violin and Orchestra in A major

Gazophylacium musicae croaticae, br. 5
Hrvatsko muzikološko društvo / Croatian Musicological Society, 2013.

Glavna urednica / Editor-in-Chief: Vjera Katalinić
Priređivač / Revised by: Zoran Juranić
Partitura + dionice

Predgovor / Preface: Vjera Katalinić

jarnovic_14-koncert-za-violinu-i-orkestar-u-a-duruJarnovićev 14. violinski koncert bio je najprije objavljen kod francuskog izdavača Siebera 1790, a potom ga je preuzeo berlinski nakladnik Hummel (1791-92) te pariški Imbault (prije 1793). U to je vrijeme Jarnović, koji se sklonio od revolucionarnog požara u Francuskoj, već bio u Engleskoj, pokušavajući se plasirati kao virtuoz, koncertirajući i objavljujući svoja prva (komorna) djela na vlastiti trošak. Njegov je 14. koncert također najprije objavljen kao sonata (zajedno s onom prerađenom iz 10. koncerta) kod uglednog londonskog izdavača Longman & Broderip (vjerojatno 1791). Kad je dobio prva priznanja, britanski su izdavači bili motivirani da objavljuju i njegove izvorne i potpune koncerte. Tako je 14. koncert u verziji za violinu i orkestar (dionice) objavljen kod dva britanska izdavača: J. Dalea (vjerojatno oko 1795) i C. Wheatstonea, a njihova izdanja očituju tek manje razlike u odnosu na ona ranija francuska.
Svaki od tri stavka u tome djelu nose neke značajke koje ga čine posebnim, što je publike na njegovim nastupima obično dobro prihvaćala. Za razliku od uobičajenih herojskih tutti početaka, prvi sonatni Allegro nastupa kao solo i u piano dinamici s melodijskom temom, a tutti ansambl se priključuje u njezinom druge dijelu. Slijedeći taj model čitava je prva ekspozicija temeljena na dijalogu između solista (kojeg uglavnom prate samo violine) i orkestra. Druga je ekspozicija „pravi solo“, koji obilježavaju razvijene teme i pasaže, koje diskretno podupiru akordi u dionicama violina. Nakon virtuoznog srednjega dijela (neke vrste provedbe: niza novih motiva i pasaža, uobičajenih za njegov stil), repriza počinje kao tutti, ali u vrlo tihoj dinamici, no crescendom ju razvija prema kraju stavka.
(Iz predgovora V. Katalinić)

2013.
ISMN 979-0-9005206-3-0
100,00 kn + poštarina

Arija Frena, mio bene za sopran i orkestar (1775)

Julije Bajamonti

Arija Frena, mio bene za sopran i orkestar (1775)
Aria Frena, mio bene for Soprano and Orchestra (1775)

Gazophylacium musicae croaticae, br. 4
Hrvatsko muzikološko društvo / Croatian Musicological Society, 2013.

Glavna urednica / Editor-in-Chief: Vjera Katalinić
Priređivač / Revised by: Zoran Juranić
Partitura i dionice

Predgovor / Preface: Vjera Katalinić

bajamonti_arija-frena-mio-bene-za-sopran-i-orkestar-1775Dok su neke Bajamontijeve skladbe u zbirci Algarotti našle svoje blizance u splitskoj katedrali, arija Frena, mio bene je jedinstvena. Autografska partitura sastavljena je za sopran uz pratnju uobičajenog klasicističkog orkestra koji tvore gudači te flaute i rogovi in Es a due. Manje odudaranje od uobičajenog rasporeda predstavljaju dvije dionice viola, što se može uočiti i u nekim drugim Bajamontijevim djelima, a ukazuje na specifičnost onodobnih splitskih izvodilačkih mogućnosti. Naime, iako je Bajamonti nekolicinu djela skladao u Italiji (Venecija, Padova), vjerojatno ih je namijenio izvedbi u rodnome gradu, osobito u vrijeme kada se bavio organizacijom glazbenih akademija. Tako su korišteni uobičajeni tekstovni predlošci, prisutni na mletačkoj glazbenoj sceni, prvenstveno stihovi iz libretta Pietra Metastasia, o čemu svjedoči niz arija, dueta i zborova sačuvanih u splitskoj katedrali.
Tekst ove arije također je u duhu metastazijanskih opera:
„Frena, mio bene, il pianto
non sospirar d’amor;
ah, da si dolce incanto
strugger mi sento il cor!
(Iz predgovora V. Katalinić)

2013.
ISMN 979-0-9005206-2-3
50,00 kn + poštarina

2013. god. 14. godišnji susret

14. godišnji susret Hrvatskog muzikološkog društva 17. i 18. 5. 2013.

Hrvatsko društvo skladatelja, Berislavićeva 9, Zagreb

PETAK, 17. 5. 2013., 17.00-19.30

17.00-17.10 Željka Tonković: Informativni uvid u ostavštinu pijanista i klavirskog pedagoga Darka Lukića
17.15-17.25 Branka Ban: Himne sv. Boni, zaštitniku vukovarskog franjevačkog samostana
17.30-17.40 Vilena Vrbanić: Franjo Ksaver Kuhač – diplome, zahvale i odlikovanja: pregled
17.45-17.55 Stanislav Tuksar: Problem Doktorskog studija muzikologije

18.00-18.15 odmor

18.15-18.35 Lada Duraković: Iz pulskog glazbenog izdavaštva
18.40-18.50 Jelica Valjalo: Glazbeni život Dubrovnika od 16. do 18. stoljeća – stanje istraživanja
18.55-19.15 Vjera Katalinić: Glazbena zbirka dubrovačke Katedrale

SUBOTA, 18. 5. 2013., 9.30-10.40

9.30-9.40 Alma Zubović: Državna matura iz Glazbene umjetnosti
9.45-9.55 Hana Breko Kustura: Dalmatinski misal iz Budimpešte, 14. stoljeće: Pitanje provenijencije i lokaliteta primjene. Nove spoznaje
10.00-10.10 Ivana Gortan-Carlin: Milottijevi dani
10.15-10.25 Vedrana Juričić: Virtualna izložba
10.30-10.40 Ljerka Perči – Grgur Marko Ivanković: Glazba u muzeju

Molimo sudionike da se drže predviđenog vremenskog okvira.

U 10.45 sati počinje godišnja skupština Hrvatskog muzikološkog društva (poziv u prilogu) promocijom novih izdanja.

Galerija

Josip Vlach Vruticki u Dubrovniku

Josip Vlach Vruticki u Dubrovniku

Marinela Rusković-Krištić

Josip Vlach Vruticki u Dubrovniku je djelovao od 1926. do 1945. godine, do kada su njegov rad sustavno pratile sve lokalne političke novine. Nakon 1945. nema nikakvih podataka o njemu u pisanom obliku, no prema usmenoj predaji Vruticki napušta Dubrovnik 1948. godine i odlazi u rodnu Češku. Kao dirigent Dubrovačke filharmonije, Gradskog turističkog orkestra, Orkestra Hrvatskog glazbenog zavoda u Dubrovniku i Pjevačkog društva Dubrava, orguljaš Crkvenog pjevačkog zbora, nastavnik pjevanja u dubrovačkoj gimnaziji, voditelj glazbene škole pri Dubrovačkoj filharmoniji, kompozitor, predavač, glazbeni kritičar i izvjestitelj Državne krugovalne postaje u Dubrovniku, bio je zasigurno jedan od najznačajnijih i najuglednijih kulturnih ličnosti onodnobnog Dubrovnika. Najvažniji izvor podataka o Vrutickom svakako je Narodna svijest – tjednik koji je kontinuirano izlazio do 28. ožujka 1941. godine, a predstavljao se u okviru hrvatskog katoličkog tiska. Velik broj informacija dobili smo zahvaljujući i Dubrovačkoj tribuni koja je izlazila od 1929. do 1937. godine. O prvim godinama Vrutickog u Dubrovniku doznajemo i iz Dubrovačkog lista (čiji je posljednji broj izašao 1928. godine), Hrvatske riječi (izlazila je od 1925. do 1927. godine), te iz Dubrave i Dubrovnika koji su u spomenutom razdoblju samo povremeno izlazili. Za vrijeme NDH Vruticki je bio vrlo aktivan, o čemu doznajemo iz dnevnog lista Dnevne viesti koji je izlazio tijekom 1944. godine. U fondu Dubrovačke filharmonije iz razdoblja od 1925. do 1942. godine, a koji se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku, pronašli smo brojne dokumente, korespondenciju, fotografije, te sve ono što je vezano uz njegov rad s Filharmonijom. U ostavštini Vladimira Berdovića, također pohranjenoj u Državnom arhivu, pronašli smo devet partizanskih pjesama u aranžmanu Vrutickog za četveroglasni zbor, te nekoliko njegovih obrada dalmatinskih pjesama iz 1944. godine. U Glazbenom arhivu katedrale čuva se petnaest signatura s trinaest uglavnom duhovnih skladbi, dok Dubrovački simfonijski orkestar u svom arhivu čuva pet orkestralnih skladbi Josipa Vlacha Vrutickog. Po dvije tiskovine nalaze se u fondu NSK u Zagrebu te Glazbenom arhivu Male braće u Dubrovniku.

Dolazak Josipa Vlacha Vrutickog u Dubrovnik za dirigenta Dubrovačke filharmonije prvi je put najavila Narodna svijest 12. siječnja 1926. godine. Naime, koncem 1925., točnije 27. prosinca, Vruticki šalje molbu s iscrpnim životopisom Filharmoniji za mjesto glavnog dirigenta. U to vrijeme (od 12. siječnja 1924. godine) Vruticki je djelovao kao zborovođa pjevačkog društva i „kontraktualni nastavnik“ u kraljevskoj realnoj gimnaziji u Sremskoj Mitrovici – s pravom predavanja u svakoj srednjoj školi kraljevine SHS. Stoga je s direktorom dubrovačke gimnazije Bernardom Lazzarijem bio dogovoren premještaj Vrutickog za nastavnika muzike u dubrovačkoj gimnaziji, s tim što je ujedno istodobno trebao obavljati i dužnost dirigenta novoosnovane Filharmonije. Iz molbe Vrutickog doznajemo da govori i piše srpsko-hrvatski, češki, francuski i njemački jezik, da cjelovito poznaje orkestralnu literaturu, da je osim dirigiranja i glasovira studirao i nekoliko instrumenata (violinu, violoncello, kornu), te da poznaje i tehniku pojedinih instrumenata. Ističe svoju spremnost za preuzimanje organizacije orkestra naglašavajući da ga „na dirigentsko mjesto filharmonije vuče samo velika ljubav, a ne materijalni motiv, nego umjetnička strast, volja, potreba, idealizam, koji je sličan Vašemu koji ste filharmoniju osnovali“. Dubrovačka filharmonija već 5. siječnja 1926. godine odgovara Vrutickom tražeći od njega da osim dirigentskog posla (za što je bio plaćen 2000 dinara), vodi muzičku školu, predaje pjevanje u realnoj gimnaziji, predaje violinu u muškoj i ženskoj učiteljskoj školi te drži privatne satove. Vruticki je u pismu od 9. siječnja 1926. godine u cijelosti prihvatio te uvjete. Prema Narodnoj svijesti od 16. ožujka 1926. godine, Vruticki je stigao u Dubrovnik i započeo s radom. Prvi koncert, koji je ujedno bio i obilježavnje prve godišnjice rada Dubrovačke filharmonije, održao je u travnju 1926. u Bondinom teatru, danas Kazalištu Marina Držića. O ovom koncertu naveliko su pisale novine, ističući kako je kazalište bilo dupkom puno, ali ne iz „pravog umjetničkog uživanja“, već iz znatiželje. Naime, prema ondašnjim napisima u novinama Dubrovniku je nužno nedostajala „muzička inteligencija“ i upravo se od Filharmonije i maestra Vrutickog očekivalo da je svojim radom ponovno stvori djelujući u široj populaciji, odnosno da „popravi slab glazbeni ukus, koji žalibože još vlada i kod nekojih inteligentnijih Dubrovčana“. O tome je pisao i Ivo Vojnović prigodom proslave svoje 50. godišnjice bavljenja književnim radom: „Meni se je doista rastvorilo srce u veseloj nadi, da će sada, već jednom, nestati tradicionanog uroka Dubrovačke nemuzikalnosti, pa da će naša omladina napokon pristupitit najidealnijem sportu mlada života, na muzičku naobrazbu na ime“. No iz korespondencije Vladimira Berdovića 1931. godine doznajemo da se i Vrutickom zamjeralo što je „cjepkao koncerte sastavljajući ih od komadića“ pod izlikom da je „želio biti internacionalan“. Ipak, u cjelokupnoj dubrovačkoj periodici ne postoji nijedan osvrt na koncerte u kojem nema pohvale maestru Vrutickom za njegovo veliko umijeće i rad s Filharmonijom. Vruticki je uz koncerte održavao ne samo redovita predavanja iz povijesti glazbe obilježavajući na taj način sve važnije obljetnice europskih skladatelja, nego i iz teorije glazbe i harmonije, te estetike i filozofije. Kao izuzetno plodan skladatelj napisao je 150 opusa uglavnom simfonijske i komorne glazbe, od čega je gotovo njih 80 nastalo u Dubrovniku. Veći broj djela izvodila su mu dubrovačka glazbena društva kao što su Filharmonija, Gradski turistički orkestar, Pjevačko društvo Dubrava, Crkveni pjevački zbor i brojni komorni sastavi. Tisak je iscrpno izvještavao o svim izvedbama njegovih djela u Pragu, Bratislavi, Brnu i Beču te njegovim gostovanjima u Ateni i Istanbulu. Za vrijeme boravka u Dubrovniku postao je članom brojnih udruženja. Narodna svijest tako ističe kako je na VII kongresu Južnoslavenskog pjevačkog saveza 1931. godine izabran za člana šireg artističkog odbora, a Jugoslavenski pjevački savez u Zagrebu izabrao ga je za člana svog artističkog odbora. Godine 1932. odlikovan je „Redom viteza oficira afričkog spasenja“, a car Abesinije odlikovao ga je 1933. „Zvijezdom Etiopije“. Godine 1934. Sveučilište u Bruxellesu dodjeljuje mu doktorski naslov „Honoris causa“, a iste godine odlikovan je i „Redom Sv. Save IV stepena“. „Societé internationale de musicologie u Baselu“ izabralo ga je 1935. za svog redovitog člana, a imenovan je i „oficirom Francuske akademije“ u Parizu. Kako doznajemo iz Narodne svijesti od siječnja 1937. godine, konzul kraljevine Italije, grof Pier Carlo dr. Stapetti, uručio mu je u znak umjetničkog priznanja orkestralnu partituru opere Traviata. Iste godine izabran je „za člana permenentne komisije za internacionalne izmjene koncerata“ – udruženja koje je imalo svrhu da izvodi djela mlade muzičke generacije. Akademija znanosti i umjetnosti u Sieni izabrala ga je 1938. za dopisnog člana, a Akademija znanosti i umjetnosti u Dijonu za počasnog člana. Prema Narodnoj svijesti (23. listopada, 1940. godine) Vruticki je 1940. godine podnio i zahtjev za državljanstvom, no o rješenju nismo pronašli nikakav podatak. Ipak, godine 1943. primljen je kao redoviti član „Hrvatskog auktorskog društva“ prvog odsjeka u koji je, prema napomeni, mogao pristupiti svaki hrvatski glazbenik s popunjenom pristupnicom. Primio je i nagradu od njemačkog konzula u Sarajevu – luksuzno izdanje partiture Smrt i preobraženje Richarda Straussa u znak priznanja za izvođenje njemačkih klasičnih djela na koncertima Dubrovačke filharmonije. Posljednje priznanje i skladateljsku potporu kao dugogodišnji zborovođa HPD Dubrava, dirigent Dubrovačke filharmonije, dirigent Gradskog turističkog orkestra i glazbeni izvjestitelj Državne krugovalne postaje u Dubrovniku, Vruticki je dobio 1944. godine za daljni rad od Češke akademije znanosti i umjetnosti u Pragu.

Kao izuzetno vrijedan i neumoran glazbenik svojim je radom zadužio Dubrovnik stvorivši uvjete za prvi Dubrovački festival 1938. godine na kojem su sudjelovali Zagrebačka filharmonija, Zagrebački kvartet, violinist Zlatko Baloković, pijanist Hanum Slizmi, dirigent Louis Siegel i skladatelj Alden Carpenter, a iz kojeg će kasnije, 1950. godine, izrasti velika međunarodna festivalska manifestacija – Dubrovačke ljetne igre.

Očuvanje elektroničkih kompozicija hrvatskih skladatelja – razmišljanja i prijedlozi

Očuvanje elektroničkih kompozicija hrvatskih skladatelja – razmišljanja i prijedlozi

Željka Radovinović, Zagreb

Suvremeni informacijski stručnjaci koji se bave očuvanjem bibliotečne i arhivske građe utvrdili su da se taj segment baštine dugoročno najbolje može zaštiti postupkom digitalizacije. Sagledavajući stanje medija koji nose glazbene informacije u Hrvatskoj, u skladu sa smjernicama međunarodnih strukovnih udruga, spoznala sam da je među najugroženijima čitava jedna glazbena vrsta – elektronička glazba domaćih skladatelja. Vrsta je to čija povijest u Hrvatskoj započinje sedamdesetih godina prošloga stoljeća; medij u kojemu se okušao gotovo svaki ovdašnji skladatelj koji je držao do pridjevka „suvremeni“. Pritom sam u obzir uzela analogne snimke elektroakustičke glazbe, kao i izvorno digitalne snimke.

Zašto baš elektronička glazba?

Zato što je to vrsta koja je uglavnom površno ili nikako „papirnato“ zabilježena – bilo da je nastala za određenu prigodu u kojoj je pri izvedbi sudjelovao i sam autor, ili je partitura neuobičajenog, deskriptivnog oblika, koji dozvoljava proizvoljno čitanje (na gotovo isti način kao što u idealiziranoj predožbi transkripcije čitamo i zapise srednjovjekovnih skladbi). Urtext tih skladbi nužno uz partituru (ako postoji), predstavljaju i svi materijali o njima koji se mogu pronaći: zvučni snimci, komentari, kritike, fotografije izvedbi, programi itd. Nosioci zvuka koji su glavni svjedoci o postojanju tog segmenta povijesti glazbe u nas, zbog karakteristika materijala i nestajanja strojeva za reprodukciju ugroženi su fizički, a informacije o njihovom postojanju smrću „svjedoka“ padaju u zaborav.

Površnim početnim istraživanjem „terena“, naišla sam na sljedeće: odobravanje, razumijevanje i sažaljenje kolega i kompozitora s jedne strane, te krajnje otežan pristup informacijama o postojanju pisanih i/ili zvučnih tragova ostvarenja u spomenutom mediju.

Informacije sam inicijalno tražila na sljedećim mjestima:

Arhivu Hrvatske, koji nažalost ne funkcionira kao nacionalni zvučni arhiv za glazbu.

Fonoteci Hrvatskoga radija u Zagrebu, koja posjeduje najveći broj snimaka – uglavnom dokumentarnih – na vrpcama, te na starim gramofonskim pločama. Podaci o snimkama uglavnom su uneseni u vlastitu računalnu bazu podataka, oblikovanu uglavnom mimo međunarodno usvojenih standarda opisa; podaci nažalost nisu uneseni dosljedno, i uz točno dodjeljivanje jedinstvenih predmetnica (predmetizaciju). Kako sam saznala, HR već više godina nastoji „spasiti“ i osuvremeniti svoj fond audio zapisa, u vlastitim studijima za digitalizaciju, te rezultate čuva na više tvrdih diskova.Selekcija građe je primjerena potrebama te komercijalne ustanove (svakodnevnog programa). Nije mi poznato, jeli i tehnika obrade starih snimaka podređena potrebama programskog emitiranja (uz čišćenje šumova, smanjivanje glasnoće i sl.), ili se čuva njihova autentičnost.

Treće mjesto kojem sam se obratila, računalna je baza Hrvatskog društva skladatelja dostupna na mreži. Ona sadrži popis autora s popisom djela svakoga od njih – u mjeri u kojoj su se autori sami potrudili podatke dostaviti svom cehovskom udruženju. Popisi rijetko otkrivaju vrstu glazbe kojoj pojedino djelo pripada, a u krajnje rijetkoj prilici u kojim sve oblicima postoji (osim autografa i tko posjeduje izvedbene materijale i u kojem obliku, a kamoli koje su skladbe snimljene i gdje se snimci čuvaju)

Tzv. baza tzv. Muzičkog informacijskog centra nije mi pomogla u početnom istraživanju.

Nešto snimaka, uglavnom gramofonskih ploča sadrži zbirka muzikalija Nacionalne i sveučilišne knjižnice, te arhivi izdavačkih kuća.

Za cjeloviti je pregled svakako potrebno obratiti se i svakom živućem autoru ponaosob.

Istraživanjem na Internetu, koji mi se čini zgodnim za početno prikupljanje informacija, doznala sam da su se sa sličnom problematikom susreli kolege iz mnogih zemalja. U nekima se, poput Njemačke, sustavno vodi briga o zvučnoj baštini i to na više razina – od nacionalnog arhiva, velikih elektroničkih studija, fonoteka radio-postaja, nacionalne knjižnice, MIC i drugih. Vrijedno je iskustvo argentinskog skladatelja i znanstvenika Ricarda dal Farra, koji je osobno 20 godina sakupljao snimke i dokumentaciju uz bogatu kolekciju latinoameričke elektroakustičke glazbe, na kraju pri kanadskoj fondaciji Daniel Langlois utemeljivši javno dostupan digitalni repozitorij. Mnogim je sličnim zbirkama osiguran pristup na „mreži svih mreža „ – našima je otežan i unutar pojedine ustanove.

Na prijelazu stoljeća, Međunarodno je udruženje zvučnih i audiovizualnih arhiva (IASA) dalo upute za očuvanje zvučne baštine – etičke principe i strategiju zaštite. U tom dokumentu stoji da je očuvanje zvučnog sadržaja na duže vrijeme uspješno tek migracijom u digitalnu domenu, uz uspostavljanje dosljednih pravila digitalnog arhiviranja (čuvanja autentičnosti i pridavanja standardiziranog niza metapodataka). Pritom se za veće ustanove (tipa Nacionalnih fonoarhiva – ako postoje ili radio-postaja) preporučuje tzv. Digital Mass Storage System, koji u startu košta više, ali je dugoročno isplativiji.

Zanimljiv je za primjenu u našim uvjetima podatak, da su neki arhivi radio-postaja – u sastavu nacionalnih arhiva, te nose prava, ali i dužnosti u skladu sa zakonom. Unikatni materijali koje te zbirke sadrže priznaju se kao vrijednost nacionalne baštine, te se o njima vodi briga na „višem nivou“. Ti se artefakti posebno pažljivo opisuju (pridaju im se metapodaci) i pazi se na autorska prava za korištenje. Zvučni arhiv je, po cehovskom udruženju IASA nacionalni onda, kada po zakonu ili stvarno nosi odgovornost za sakupljanje nacionalne produkcije.

Ovom prilikom bih predložila Skupini za zaštitu ovoga Društva, da zajednički konkretnim radom i zalaganjem pridonesemo očuvanju opisane cjeline suvremene glazbene povijesti.

Budući da Hrvatski nacionalni arhiv ne funkcionira kao nacionalni fonoarhiv, te ako je to zakonski moguće, zašto se nebi nekoj drugoj ustanovi – najlogičnije bi bilo HR, pridao taj značaj?! Tada bi se dio njegove zbirke raritetnih snimaka mogao redovitim postupkom proglasiti kulturnim dobrom i pristupiti ovih dana mnogospominjanom projektu digitalizacije nacionalne baštine. Možda bi HR, uz dodatni poticaj države i mnogih međunarodnih ustanova koje i financijski podržavaju slične aktivnosti, našao interes u osnivanju digitalnog repozitorija skladbi hrvatskih autora – najprije elektroničkih, a onda – tko zna? Možda bi bilo logično, da takav repozitorij podržava (i održava) Hrvatsko društvo skladatelja ili ZAMP ili neki novi Muzički informacijski centar?

Ostavljam ova pitanja na razmišljanje i raspravu.

U Zagrebu, 12. svibnja 2007.

Pedagoška ostavština skladatelja Josipa Hatzea

Pedagoška ostavština skladatelja Josipa Hatzea

Davorka Radica, Split

Skladateljski značaj splitskog skladatelja Josipa Hatzea (1879.-1959.) ne treba osobito isticati. Neprijeporno je isto tako i golemo nasljeđe koje je Josip Hatze ostavio svom rodnom gradu Splitu u smislu oživljavanja glazbenoga života i podizanja razine glazbene kulture zbog čega će trajno ostati jednom od najsvjetlijih figura u glazbenoj povijesti ovoga grada ali i široj, hrvatskoj.

Manje je pak poznata činjenica da je ovaj skladatelj iza sebe ostavio vrlo opsežan pedagoški rad u vidu udžbenika koje je za života vrijedno pisao a koji, zbog različitih okolnosti, nikada nisu objavljeni. Radi se o rukopisima koji nose sljedeće naslove:

  • Upute u čitanje orkestralnih partitura, 1948.
  • Praktična upotreba patonova (figuralni stil), 1948.
  • Nauka o instrumentima i njihova primjena u modernom orkestru, 1949.-1950.
  • Analiza J.S.Bach «Kunst der Fuge», 1952.
  • Taktiranje i dirigiranje (upute i savjeti mladim dirigentima), 1953.
  • Prijevod: Praktična nauka o formama klavirske muzike (Formenlehre der Klaviermusik) Richarda Noatscha.

Ovdje bih, međutim, posvetila pažnju rukopisu koji nosi naslov Nauka o kontrapunktu i fugi a koji je pisan od 1932.-1941. godine. Radi se o kapitalnom djelu u četiri opsežna sveska. Udžbenik je to koji bi i danas mogao imati praktičnu primjenu.

Kontrapunkt kao teorijsku glazbenu disciplinu je potrebno najmanje dvojako shvaćati: kao skladateljsku tehniku, umijeće vođenja dviju ili više samostalnih melodijskih linija koje se moraju uskladiti prema određenim načelima, ali i kao nauk o takvoj tehnici skladanja. U tom smislu, sama tehnika se može promatrati i kao svevremni fenomen neovisan o stilskom razdoblju ili vremenskom kontekstu. Izučavanje same tehnike u tradicionalnom smislu, s naglaskom na renesansni vokalni kontrapunkt i barokni instrumentalni (fuga), najbolji je put ka takvom shvaćanju.

Tradicionalni pristup kontrapunktskoj tehnici skladanja ima jednu izrazito bitnu značajku a to je učenje kroz praktičan rad. Pri tome se izučavanje tehnike zapravo svodi na usvajanje vrlo kompleksne vještine. Najveća mana i opasnost kod ovakvog pristupa jest da je često takva «školska» vještina postajala sama sebi svrhom, a najviše kritika oduvijek je dobivalo Fuxovo progresivno učenje «po vrstama» koje kreće od dvoglasja, zatim troglasja i četveroglasja, pod izgovorom da takvi primjeri nemaju potvrdu u glazbenoj literaturi. Međutim, niti glazba sama, niti primjeri iz glazbene literature sa analizom i komentarima nisu dovoljni da se spozna bit glazbenog materijala, zakonitosti po kojima se on oblikuje, odnosno, da se uđe u samu srž problematike skladanja. Praktični pristup je u tom smislu nezamjenjiv.

Knjiga Nauka o kontrapunktu i fugi Josipa Hatzea reprezentativan je primjer izučavanja ove složene glazbeno-teorijske discipline koja objedinjuje sve kvalitete tradicionalnog, temeljitog pristupa. Udžbenik je podijeljen na četiri opsežna sveska.

  • Prvi dio: Prosti kontrapunkt;
  • Drugi dio: Dvostruki, trostruki i četverostruki kontrapunkt;
  • Treći dio: Oponašanje ili imitacija – Kanon;
  • Četvrti dio: Fuga.

Na početku svake nove cjeline, izlažu se vrlo jasna pravila koja su naravno potkrijepljena notnim primjerima, a nakon toga slijede instruktivne vježbe, kao male glazbene cjeline u kojima se praktično izlaže pojedina problematika. Jedna od najvećih kvaliteta udžbenika upravo su ovi primjeri, od J.S. Bacha, Fuxa, Hallera, Cherubinia, Beethovena, Brahmsa, a velikim dijelom i samog Hatzea. Pristup učenju je izrazito praktičan, skladateljski. Naglasak je na izučavanju tehnike koja mora naći primjenu u samom skladanju. Svi primjeri od početka su pisani i u starim načinima ali i u «modernom» tonalitetu. Posebna pažnja posvećuje se uglazbljivanju teksta te zakonitostima oblikovanja melodije.

Može li ovaj udžbenik i danas naći primjenu? Nije sporno da bi se iz knjige moglo učiti i to na akademskoj razini izučavanja kontrapunktskih tehnika, međutim primjena u nastavi zahtijevala bi svojevrsno osuvremenjivanje pri čemu bi se neizostavno narušila autorska izvornost. Problem prilagodbe ovakvog udžbenika današnjim prilikama učenja glazbe zapravo razotkriva i jedan od najvećih problema glazbenog obrazovanja: u tradicionalnom «seciranom» pristupu učenja glazbe kroz glazbene discipline stalno izmiče glazba kao cjelina. Pri tome ne treba zaboraviti da je svako cijepanje glazbene cjelovitosti uvijek neprirodno, a opet je jedini način da se spoznaju sve zakonitosti i svi procesi po kojima takva cjelovitost nastaje.

Revitalizacija Hatzeovog Nauka o kontrapunktu i fugi prije svega bi se odnosila na očuvanje jednog temeljitog prikaza dugotrajnog i postupnog procesa ovladavanja skladbenim umijećem.

Sam udžbenik, dakako ima i svoju povijesnu vrijednost i to ne samo kao originalan dokument, pisan Hatzeovim urednim i u današnje vrijeme nestalim krasopisom, već i kao bitan dio mozaika i potpunog uvida u život i djelo ovog nezaobilaznog splitskog velikana. Udžbenik je osim toga i prava riznica vrlo osebujnih, izgubljenih hrvatskih glazbenih izraza i u tom smislu bi mogao biti izuzetno zanimljiv i svima koji se bave glazbenom terminologijom. Spomenimo samo neke izraze:

  • kadenca – glasoklon;
  • nota finalis – svršetna nota;
  • prima – jednozvuk;
  • unisono – istozvuk;
  • sinkopa – zanos;
  • dux – sastavba ili obrazac;
  • comes – suprotak ili protupodmet itd.

Sukus svega što sam nastojala istaknuti o ovoj knjizi i njezinom predmetu nalazi se već u samom predgovoru u kojemu autor kaže sljedeće:

»U pomanjkanju dobrih djela ove vrsti na našem jeziku, bio sam primoran napisati ovu nauku kontrapunkta za svoje đake kompozicije.

Uzorni primjeri uzeti su iz nauka autoritativnih kontrapunktičara Fuxa, Cherubinia; Pater Martinia, J.S.Bacha, Hallera; Doboisa i drugih, da budu pravim putokazom učećoj mladeži kako se svladava ovu najvišu granu glazbene teorije, a u prvom redu namijenjena je autodidaktima. Obuhvaća potpuno gradivo od prostog kontrapunkta do uključivo fuge, a može da služi kao dodatak svakoj nauci o kontrapunktu.

Jedino obilnošću dobrih primjera učenik bit će u stanju da svlada sa lakoćom cjelokupno gradivo i da si tako prokrći put slobodnom stvaranju.» (Josip Hatze, Nauka o kontrapunktu i fugi, I sv., rukopis, Split 1932., str. 1.)

Žalosno je spomenuti da situacija s udžbenicima u Hrvatskoj, osobito onih za akademske potrebe, danas nije puno bolja nego što je bila te davne 1932. godine. Usuđujem se reći da bi u današnje vrijeme udžbenik ovakvog opsega i iscrpnosti morao pisati cijeli tim stručnjaka. Čini se da danas ne postoje pojedinci koji bi, uz neizostavno potrebno znanje i stručnost, imali i toliko želje, volje, snage, ustrajnosti i vremena, ali prije svega ljubavi za poziv predavanja znanja, a da bi napisali nešto i približno slično.

Postojanje tradicije na kojoj se može dalje graditi na svakom je području, pa tako i glazbenom, neprocjenjiva vrijednost. Tradicija u tom smislu ne bi smjela predstavljati okove koje treba uništiti pod svaku cijenu, da bi se tobože osvojila sloboda, već čvrstu polazišnu točku za daljnju nadgradnju i preobrazbu. Upravo u tom smislu bi trebalo promatrati i ovaj vrijedan udžbenik.

Novosti iz riječkog glazbenog izdavaštva

Novosti iz riječkog glazbenog izdavaštva

Lovorka Ruck, Rijeka

  1. Dušan Prašelj: OD UČKE DO TRSATA /Skladbe za zboroveIzdavač: Ustanova «Ivan Matetić Ronjgov» 2006.
    -priredila Marija Riman
    -79 skladbi za mješoviti, muški, ženski i dječji zbor a cappella i uz instrumentalnu pratnju
    Urednica: Marija Riman
  2. Dušan Prašelj: TRSATSKI SPOMEN /Kantata za zbor i recitatora uz instrumentalnu pratnju (Glasovirski izvadak)Izdavač: Ustanova «Ivan Matetić Ronjgov» 2006.
    Urednica: Lovorka Ruck
  3. Dušan Prašelj: BAŠĆANSKA PLOČA / Kantata za zbor, sole i recitatora uz instrumentalnu pratnju (Glasovirski izvadak)Izdavač: Ustanova «Ivan Matetić Ronjgov» 2006.
    Urednica: Lovorka Ruck
  4. Boris Papandopulo: JUBILATE, kantata za tenor-solo, obou, 2 trube (B), 2 timpana i gudački orkestar (Partitura)Izdavač: Katedra Čakavskog sabora Opatije
    Urednice: Diana Grgurić, Marija Trinajstić
  5. Irvin Lukežić, Lovorka Ruck: GLAZBA TRSAT 1906.- 2006.Izdavač: Izdavački centar Rijeka, Suizdavač Glazba Trsat, 2006.
    Sadržaj monografije: Na vrelima tradicije, Glazba Trsat, sažeci na mađarskom, talijanskom, engleskom i njemačkom jeziku, Bibliografija i izvori, Prilozi (Andrija Rački, Arhivalije, Članovi i suradnici, Kapelnici, Veterani Matrljanove generacije, Kulturno-prosvjetno društvo Ivan Matrljan, Nagrade i priznanja, Glazba danas-fotozapisi), Kazalo osobnih imena
    Urednica: Vlasta Hrvatin-Smetko
  6. CD ANA DRAŽULIzdavač: Istria Nobilissima XXXVII Edizione, 2006.
    -prvi nosač zvuka riječke pijanistice, 2004. osvojila I. nagradu Istria Nobilissima
    – Schumann Kreisleriana, Bartók Suita op. 14, Beethoven Sonata op. 81a «Das lebewol»
  7. CD DIANA GRUBIŠIĆ ĆIKOVIĆ HarfosferaIzdavač: Croatia Records
    – riječka pijanistica i harfistica, prvi solistički nosač zvuka skladbi za harfu
    – Händel Passacaglia, Paradisi Toccata, Ph.E.Bach Sonata u G-duru, Spohr Fantazija u c-molu, Hindemith Sonata, Tournier Vers la suorce dans le bois, Au matin, Lang Toccatina, Bernatović Imaginacija br. 2, Hasselmans Priere