Arhiva oznaka: skupovi
Ivan Zajc (1832-1914): Glazbene migracije i kulturni transferi
Međunarodni muzikološki skup
International Musicological Conference
(Organizacija: Hrvatsko muzikološko društvo i Zavod za povijest hrvatske glazbe HAZU / Organized by: Croatian Musicological Society and the Department for the History of Croatian Music of the Croatian Academy of Sciences and Arts)
Ivan Zajc (1832-1914): Glazbene migracije i kulturni transferi
u srednjoj Europi i šire u ‘dugom’ 19. stoljeću
Zagreb, 16-18. listopada 2014.
Knjižnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti,
Strossmayerov trg 14
Ivan Zajc (1832-1914): Musical Migrations and Cultural Transfers
in the ‘Long’ 19th Century in Central Europe and Beyond
Zagreb, Croatia, October 16-18, 2014
Library of the Croatian Academy of Sciences and Arts,
Strossmayer Square, 14
Sesije / Sessions:
- Zajčeve opere / Zajc’s Operas
- Zajčev opus i šire / Zajc’s Opus and Beyond
- Glazbene migracije i kulturni transferi / Musical Migrations and Cultural Transfers
- Recepcija Zajčevih djela: glazbene migracije i kulturni transferi / Reception of Zajc’s Works: Musical Migrations and Cultural Transfers
- Oko Zajca / Zajc at Large
Prigodna zbivanja / Accompanying Events:
Koncert Zajčevih vokalnih, zborskih i instrumentalnih djela
Concert with Zajc’s vocal, choir and instrumental works
Četvrtak / Thursday, 16. 10. 2014.
Preporodna dvorana / The National Revival hall, Opatička 18
Izvedba Zajčeve opere „Nikola Šubić Zrinjski“
Performance of Zajc’s opera „Nikola Šubić Zrinjski“
Subota / Saturday, 18. 10. 2014
HNK / Croatian National Theatre, Trg maršala Tita 15
2015. god. 16. godišnji susret
16. godišnji susret Hrvatskog muzikološkog društva (15-16. 5. 2015)
Hrvatsko društvo skladatelja, Berislavićeva 9, Zagreb
petak, 15. 5. 2015: 16.30-19.40
16.30-16.40 Željka Tonković: Svjetski edukacijski projekt Berlinske filharmonije
16.45-16.55 Ira Karlović: Muzej i festival A. Dobronić
17.00-17.10 Ana Boltužić: Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog kao hram likovne umjetnosti
17.15-17.25 Ivan Ćurković: Vokalni duet i talijanski suvremenici G. F. Händela – uz rad na doktorskoj disertaciji
17.30-17.40 Maja Milošević: Revidirani popis djela Josipa Raffaellija (1767-1843)
17.45-17.55 Nada Bezić: Naslovnice tiskanih muzikalija kao prilog istraživanjima povijesti umjetnosti
18.00-18.15 odmor
18.15-18.25 Sanja Majer-Bobetko: Hrvatski prijevodi biografija glazbenika inozemnih autora od 1921. do 1945. godine
18.30-18.40 Ivana Tomić-Ferić: Iz korespondencije dr. Julija Bajamontija (1744.-1800.) – stanje istraživanja
18.45-18.55 Lucija Konfić, Milena Šugh-Štefanac: ukratko o zaboravljenoj križevačkoj primadoni
19.00-19.10 Vilena Vrbanić: Baza podataka u projektu MusMig: važno sredstvo za sakupljanje podataka o putovima i mjestima susreta glazbenika migranata
19.15-19.25 Branka Ban: Arhivska glazbena građa vukovarskog franjevačkog samostana
19.30-19.40 Miroslava Hadžihusejnović: Pučke nabožne pripovjedne pjesme iz Slavonije i Baranje
subota, 16. 5. 2015: 9:00-10.45
9.00-9.10 Sara Ries: Razglednice iz ostavštine Eisenhuth
9.15-9.25 Iva Nimac: Ostavština Zlatka Balokovića u Arhivu HAZU
9.30-9.40 Jelena Sviben: Skladbe Franje Krežme u HGZ-u
9.45-10.00 Helena Skljarov – Domagoj Kučinić: Ostavština Borisa Ulricha u HGZ-u
10.05-10.15 Andrea Višak: Ostavština Dragutina Aranyja: koncertni programi i plakati 1913-1925.
10.20-10.30 Marija Cestarić: Ostavština Dragutina Aranyja: hemeroteka 1925.
10.35-10.45 Ljerka Perči: Koncertni ciklus „Osječka muzejska glazbena srijeda“ u proteklom razdoblju
Godišnja skupština počinje u 11.00; u pauzi: promocije novih izdanja HMD-a
2014. god. 15. godišnji susret
15. godišnji susret Hrvatskog muzikološkog društva (23-24. 5. 2014.)
Hrvatsko društvo skladatelja, Berislavićeva 9, Zagreb
petak, 23. 5. 2014: 16.30-20.00
16.30-16.40 Krešimir Galen: Elansko-asirsko ishodište hrvatske diafonije / stila paralelnih intervala / na primjeru dvocijevnih klarineta 098 971 4487.
16.45-16.55 Mira Hadžihusejnović-Valašek: Notna zbirka crkvenih pučkih popijevaka baranjskih Šokaca.
17.00-17.10 Davorka Radica: O ishodima učenja u glazbi
17.15-17.25 Lucija Bodić: Hrvatska filmska i televizijska glazba u arhivu Hrvatskoga glazbenog zavoda
17.30-17.40 Valentina Badanjak Pintarić: Orguljaška baština Sisačke biskupije
17.45-17.55 Alma Zubović: Skladateljski profil Ive Mačeka (1914.-2002.)
18.00-18.15 Vilena Vrbanić i Lucija Konfić: Građa o glazbi na Digitalnoj zbirci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti
18.20-18.40 odmor
18.40-18.50 Ljerka Perči: Što piše u ugovoru o sviranju iz 1813. godine?
18.55-19.05 Grgur Marko Ivanković i Ljerka Perči: Građa o glazbi na Digitalnoj zbirci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti
19.10-19.20 Maja Milošević: O kontekstu suvremene izvedbe napjeva „Gospina plača“ iz procesije „Za križen“ na otoku Hvaru
19.25-19.35 Rozina Palić-Jelavić: Ivan Zajc i HPD Kolo (u povodu 100. obljetnice smrti)
19.40-19.50 Lada Duraković: Dva nosača zvuka iz Istre
subota, 24. 5. 2014: 9:00-10.45
9.00-9.10 Tomislav Bužić: Iz privatne ostavštine Stanka Horvata
9.15-9.25 Aldo Foško: Koncertni programi HGZ-a između dva režima: 1940./1941. HGZ-a izmedu dva rezima
9.30-9.40 Iva Nimac: Pregled koncerata, priredbi, predstava i ostalih događanja u KDVL 1980. godine
9.45-9.55 Branimir Pofuk: Spisi ravnateljstva HGZ-a iz 1953.
10.00-10.15 Sara Ries i Tomislav Fašaić: Fond Gjure Eisenhutha u knjižnici HGZ-a
10.20-10.30 Vjera Katalinić: Hrvatski glazbenici „migranti“ u europskom projektu (HERA: MusMig)
10.35-10.45 Koraljka Kos: Počeci institucionalizacije hrvatske muzikologije: sjećanja na 1970-e
Završna diskusija
Godišnja skupština počinje u 11.00; u pauzi: promocije novih izdanja HMD-a
Dodijeljena je godišnja “Nagrada Dragan Plamenac” za 2013. godinu za knjigu prof. dr. Ivane tomić Ferić: Julije Bajamonti: Glazbeni rječnik.
2013. god. 14. godišnji susret
14. godišnji susret Hrvatskog muzikološkog društva 17. i 18. 5. 2013.
Hrvatsko društvo skladatelja, Berislavićeva 9, Zagreb
PETAK, 17. 5. 2013., 17.00-19.30
17.00-17.10 Željka Tonković: Informativni uvid u ostavštinu pijanista i klavirskog pedagoga Darka Lukića
17.15-17.25 Branka Ban: Himne sv. Boni, zaštitniku vukovarskog franjevačkog samostana
17.30-17.40 Vilena Vrbanić: Franjo Ksaver Kuhač – diplome, zahvale i odlikovanja: pregled
17.45-17.55 Stanislav Tuksar: Problem Doktorskog studija muzikologije
18.00-18.15 odmor
18.15-18.35 Lada Duraković: Iz pulskog glazbenog izdavaštva
18.40-18.50 Jelica Valjalo: Glazbeni život Dubrovnika od 16. do 18. stoljeća – stanje istraživanja
18.55-19.15 Vjera Katalinić: Glazbena zbirka dubrovačke Katedrale
SUBOTA, 18. 5. 2013., 9.30-10.40
9.30-9.40 Alma Zubović: Državna matura iz Glazbene umjetnosti
9.45-9.55 Hana Breko Kustura: Dalmatinski misal iz Budimpešte, 14. stoljeće: Pitanje provenijencije i lokaliteta primjene. Nove spoznaje
10.00-10.10 Ivana Gortan-Carlin: Milottijevi dani
10.15-10.25 Vedrana Juričić: Virtualna izložba
10.30-10.40 Ljerka Perči – Grgur Marko Ivanković: Glazba u muzeju
Molimo sudionike da se drže predviđenog vremenskog okvira.
U 10.45 sati počinje godišnja skupština Hrvatskog muzikološkog društva (poziv u prilogu) promocijom novih izdanja.
Josip Vlach Vruticki u Dubrovniku
Josip Vlach Vruticki u Dubrovniku
Marinela Rusković-Krištić
Josip Vlach Vruticki u Dubrovniku je djelovao od 1926. do 1945. godine, do kada su njegov rad sustavno pratile sve lokalne političke novine. Nakon 1945. nema nikakvih podataka o njemu u pisanom obliku, no prema usmenoj predaji Vruticki napušta Dubrovnik 1948. godine i odlazi u rodnu Češku. Kao dirigent Dubrovačke filharmonije, Gradskog turističkog orkestra, Orkestra Hrvatskog glazbenog zavoda u Dubrovniku i Pjevačkog društva Dubrava, orguljaš Crkvenog pjevačkog zbora, nastavnik pjevanja u dubrovačkoj gimnaziji, voditelj glazbene škole pri Dubrovačkoj filharmoniji, kompozitor, predavač, glazbeni kritičar i izvjestitelj Državne krugovalne postaje u Dubrovniku, bio je zasigurno jedan od najznačajnijih i najuglednijih kulturnih ličnosti onodnobnog Dubrovnika. Najvažniji izvor podataka o Vrutickom svakako je Narodna svijest – tjednik koji je kontinuirano izlazio do 28. ožujka 1941. godine, a predstavljao se u okviru hrvatskog katoličkog tiska. Velik broj informacija dobili smo zahvaljujući i Dubrovačkoj tribuni koja je izlazila od 1929. do 1937. godine. O prvim godinama Vrutickog u Dubrovniku doznajemo i iz Dubrovačkog lista (čiji je posljednji broj izašao 1928. godine), Hrvatske riječi (izlazila je od 1925. do 1927. godine), te iz Dubrave i Dubrovnika koji su u spomenutom razdoblju samo povremeno izlazili. Za vrijeme NDH Vruticki je bio vrlo aktivan, o čemu doznajemo iz dnevnog lista Dnevne viesti koji je izlazio tijekom 1944. godine. U fondu Dubrovačke filharmonije iz razdoblja od 1925. do 1942. godine, a koji se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku, pronašli smo brojne dokumente, korespondenciju, fotografije, te sve ono što je vezano uz njegov rad s Filharmonijom. U ostavštini Vladimira Berdovića, također pohranjenoj u Državnom arhivu, pronašli smo devet partizanskih pjesama u aranžmanu Vrutickog za četveroglasni zbor, te nekoliko njegovih obrada dalmatinskih pjesama iz 1944. godine. U Glazbenom arhivu katedrale čuva se petnaest signatura s trinaest uglavnom duhovnih skladbi, dok Dubrovački simfonijski orkestar u svom arhivu čuva pet orkestralnih skladbi Josipa Vlacha Vrutickog. Po dvije tiskovine nalaze se u fondu NSK u Zagrebu te Glazbenom arhivu Male braće u Dubrovniku.
Dolazak Josipa Vlacha Vrutickog u Dubrovnik za dirigenta Dubrovačke filharmonije prvi je put najavila Narodna svijest 12. siječnja 1926. godine. Naime, koncem 1925., točnije 27. prosinca, Vruticki šalje molbu s iscrpnim životopisom Filharmoniji za mjesto glavnog dirigenta. U to vrijeme (od 12. siječnja 1924. godine) Vruticki je djelovao kao zborovođa pjevačkog društva i „kontraktualni nastavnik“ u kraljevskoj realnoj gimnaziji u Sremskoj Mitrovici – s pravom predavanja u svakoj srednjoj školi kraljevine SHS. Stoga je s direktorom dubrovačke gimnazije Bernardom Lazzarijem bio dogovoren premještaj Vrutickog za nastavnika muzike u dubrovačkoj gimnaziji, s tim što je ujedno istodobno trebao obavljati i dužnost dirigenta novoosnovane Filharmonije. Iz molbe Vrutickog doznajemo da govori i piše srpsko-hrvatski, češki, francuski i njemački jezik, da cjelovito poznaje orkestralnu literaturu, da je osim dirigiranja i glasovira studirao i nekoliko instrumenata (violinu, violoncello, kornu), te da poznaje i tehniku pojedinih instrumenata. Ističe svoju spremnost za preuzimanje organizacije orkestra naglašavajući da ga „na dirigentsko mjesto filharmonije vuče samo velika ljubav, a ne materijalni motiv, nego umjetnička strast, volja, potreba, idealizam, koji je sličan Vašemu koji ste filharmoniju osnovali“. Dubrovačka filharmonija već 5. siječnja 1926. godine odgovara Vrutickom tražeći od njega da osim dirigentskog posla (za što je bio plaćen 2000 dinara), vodi muzičku školu, predaje pjevanje u realnoj gimnaziji, predaje violinu u muškoj i ženskoj učiteljskoj školi te drži privatne satove. Vruticki je u pismu od 9. siječnja 1926. godine u cijelosti prihvatio te uvjete. Prema Narodnoj svijesti od 16. ožujka 1926. godine, Vruticki je stigao u Dubrovnik i započeo s radom. Prvi koncert, koji je ujedno bio i obilježavnje prve godišnjice rada Dubrovačke filharmonije, održao je u travnju 1926. u Bondinom teatru, danas Kazalištu Marina Držića. O ovom koncertu naveliko su pisale novine, ističući kako je kazalište bilo dupkom puno, ali ne iz „pravog umjetničkog uživanja“, već iz znatiželje. Naime, prema ondašnjim napisima u novinama Dubrovniku je nužno nedostajala „muzička inteligencija“ i upravo se od Filharmonije i maestra Vrutickog očekivalo da je svojim radom ponovno stvori djelujući u široj populaciji, odnosno da „popravi slab glazbeni ukus, koji žalibože još vlada i kod nekojih inteligentnijih Dubrovčana“. O tome je pisao i Ivo Vojnović prigodom proslave svoje 50. godišnjice bavljenja književnim radom: „Meni se je doista rastvorilo srce u veseloj nadi, da će sada, već jednom, nestati tradicionanog uroka Dubrovačke nemuzikalnosti, pa da će naša omladina napokon pristupitit najidealnijem sportu mlada života, na muzičku naobrazbu na ime“. No iz korespondencije Vladimira Berdovića 1931. godine doznajemo da se i Vrutickom zamjeralo što je „cjepkao koncerte sastavljajući ih od komadića“ pod izlikom da je „želio biti internacionalan“. Ipak, u cjelokupnoj dubrovačkoj periodici ne postoji nijedan osvrt na koncerte u kojem nema pohvale maestru Vrutickom za njegovo veliko umijeće i rad s Filharmonijom. Vruticki je uz koncerte održavao ne samo redovita predavanja iz povijesti glazbe obilježavajući na taj način sve važnije obljetnice europskih skladatelja, nego i iz teorije glazbe i harmonije, te estetike i filozofije. Kao izuzetno plodan skladatelj napisao je 150 opusa uglavnom simfonijske i komorne glazbe, od čega je gotovo njih 80 nastalo u Dubrovniku. Veći broj djela izvodila su mu dubrovačka glazbena društva kao što su Filharmonija, Gradski turistički orkestar, Pjevačko društvo Dubrava, Crkveni pjevački zbor i brojni komorni sastavi. Tisak je iscrpno izvještavao o svim izvedbama njegovih djela u Pragu, Bratislavi, Brnu i Beču te njegovim gostovanjima u Ateni i Istanbulu. Za vrijeme boravka u Dubrovniku postao je članom brojnih udruženja. Narodna svijest tako ističe kako je na VII kongresu Južnoslavenskog pjevačkog saveza 1931. godine izabran za člana šireg artističkog odbora, a Jugoslavenski pjevački savez u Zagrebu izabrao ga je za člana svog artističkog odbora. Godine 1932. odlikovan je „Redom viteza oficira afričkog spasenja“, a car Abesinije odlikovao ga je 1933. „Zvijezdom Etiopije“. Godine 1934. Sveučilište u Bruxellesu dodjeljuje mu doktorski naslov „Honoris causa“, a iste godine odlikovan je i „Redom Sv. Save IV stepena“. „Societé internationale de musicologie u Baselu“ izabralo ga je 1935. za svog redovitog člana, a imenovan je i „oficirom Francuske akademije“ u Parizu. Kako doznajemo iz Narodne svijesti od siječnja 1937. godine, konzul kraljevine Italije, grof Pier Carlo dr. Stapetti, uručio mu je u znak umjetničkog priznanja orkestralnu partituru opere Traviata. Iste godine izabran je „za člana permenentne komisije za internacionalne izmjene koncerata“ – udruženja koje je imalo svrhu da izvodi djela mlade muzičke generacije. Akademija znanosti i umjetnosti u Sieni izabrala ga je 1938. za dopisnog člana, a Akademija znanosti i umjetnosti u Dijonu za počasnog člana. Prema Narodnoj svijesti (23. listopada, 1940. godine) Vruticki je 1940. godine podnio i zahtjev za državljanstvom, no o rješenju nismo pronašli nikakav podatak. Ipak, godine 1943. primljen je kao redoviti član „Hrvatskog auktorskog društva“ prvog odsjeka u koji je, prema napomeni, mogao pristupiti svaki hrvatski glazbenik s popunjenom pristupnicom. Primio je i nagradu od njemačkog konzula u Sarajevu – luksuzno izdanje partiture Smrt i preobraženje Richarda Straussa u znak priznanja za izvođenje njemačkih klasičnih djela na koncertima Dubrovačke filharmonije. Posljednje priznanje i skladateljsku potporu kao dugogodišnji zborovođa HPD Dubrava, dirigent Dubrovačke filharmonije, dirigent Gradskog turističkog orkestra i glazbeni izvjestitelj Državne krugovalne postaje u Dubrovniku, Vruticki je dobio 1944. godine za daljni rad od Češke akademije znanosti i umjetnosti u Pragu.
Kao izuzetno vrijedan i neumoran glazbenik svojim je radom zadužio Dubrovnik stvorivši uvjete za prvi Dubrovački festival 1938. godine na kojem su sudjelovali Zagrebačka filharmonija, Zagrebački kvartet, violinist Zlatko Baloković, pijanist Hanum Slizmi, dirigent Louis Siegel i skladatelj Alden Carpenter, a iz kojeg će kasnije, 1950. godine, izrasti velika međunarodna festivalska manifestacija – Dubrovačke ljetne igre.
Očuvanje elektroničkih kompozicija hrvatskih skladatelja – razmišljanja i prijedlozi
Očuvanje elektroničkih kompozicija hrvatskih skladatelja – razmišljanja i prijedlozi
Željka Radovinović, Zagreb
Suvremeni informacijski stručnjaci koji se bave očuvanjem bibliotečne i arhivske građe utvrdili su da se taj segment baštine dugoročno najbolje može zaštiti postupkom digitalizacije. Sagledavajući stanje medija koji nose glazbene informacije u Hrvatskoj, u skladu sa smjernicama međunarodnih strukovnih udruga, spoznala sam da je među najugroženijima čitava jedna glazbena vrsta – elektronička glazba domaćih skladatelja. Vrsta je to čija povijest u Hrvatskoj započinje sedamdesetih godina prošloga stoljeća; medij u kojemu se okušao gotovo svaki ovdašnji skladatelj koji je držao do pridjevka „suvremeni“. Pritom sam u obzir uzela analogne snimke elektroakustičke glazbe, kao i izvorno digitalne snimke.
Zašto baš elektronička glazba?
Zato što je to vrsta koja je uglavnom površno ili nikako „papirnato“ zabilježena – bilo da je nastala za određenu prigodu u kojoj je pri izvedbi sudjelovao i sam autor, ili je partitura neuobičajenog, deskriptivnog oblika, koji dozvoljava proizvoljno čitanje (na gotovo isti način kao što u idealiziranoj predožbi transkripcije čitamo i zapise srednjovjekovnih skladbi). Urtext tih skladbi nužno uz partituru (ako postoji), predstavljaju i svi materijali o njima koji se mogu pronaći: zvučni snimci, komentari, kritike, fotografije izvedbi, programi itd. Nosioci zvuka koji su glavni svjedoci o postojanju tog segmenta povijesti glazbe u nas, zbog karakteristika materijala i nestajanja strojeva za reprodukciju ugroženi su fizički, a informacije o njihovom postojanju smrću „svjedoka“ padaju u zaborav.
Površnim početnim istraživanjem „terena“, naišla sam na sljedeće: odobravanje, razumijevanje i sažaljenje kolega i kompozitora s jedne strane, te krajnje otežan pristup informacijama o postojanju pisanih i/ili zvučnih tragova ostvarenja u spomenutom mediju.
Informacije sam inicijalno tražila na sljedećim mjestima:
Arhivu Hrvatske, koji nažalost ne funkcionira kao nacionalni zvučni arhiv za glazbu.
Fonoteci Hrvatskoga radija u Zagrebu, koja posjeduje najveći broj snimaka – uglavnom dokumentarnih – na vrpcama, te na starim gramofonskim pločama. Podaci o snimkama uglavnom su uneseni u vlastitu računalnu bazu podataka, oblikovanu uglavnom mimo međunarodno usvojenih standarda opisa; podaci nažalost nisu uneseni dosljedno, i uz točno dodjeljivanje jedinstvenih predmetnica (predmetizaciju). Kako sam saznala, HR već više godina nastoji „spasiti“ i osuvremeniti svoj fond audio zapisa, u vlastitim studijima za digitalizaciju, te rezultate čuva na više tvrdih diskova.Selekcija građe je primjerena potrebama te komercijalne ustanove (svakodnevnog programa). Nije mi poznato, jeli i tehnika obrade starih snimaka podređena potrebama programskog emitiranja (uz čišćenje šumova, smanjivanje glasnoće i sl.), ili se čuva njihova autentičnost.
Treće mjesto kojem sam se obratila, računalna je baza Hrvatskog društva skladatelja dostupna na mreži. Ona sadrži popis autora s popisom djela svakoga od njih – u mjeri u kojoj su se autori sami potrudili podatke dostaviti svom cehovskom udruženju. Popisi rijetko otkrivaju vrstu glazbe kojoj pojedino djelo pripada, a u krajnje rijetkoj prilici u kojim sve oblicima postoji (osim autografa i tko posjeduje izvedbene materijale i u kojem obliku, a kamoli koje su skladbe snimljene i gdje se snimci čuvaju)
Tzv. baza tzv. Muzičkog informacijskog centra nije mi pomogla u početnom istraživanju.
Nešto snimaka, uglavnom gramofonskih ploča sadrži zbirka muzikalija Nacionalne i sveučilišne knjižnice, te arhivi izdavačkih kuća.
Za cjeloviti je pregled svakako potrebno obratiti se i svakom živućem autoru ponaosob.
Istraživanjem na Internetu, koji mi se čini zgodnim za početno prikupljanje informacija, doznala sam da su se sa sličnom problematikom susreli kolege iz mnogih zemalja. U nekima se, poput Njemačke, sustavno vodi briga o zvučnoj baštini i to na više razina – od nacionalnog arhiva, velikih elektroničkih studija, fonoteka radio-postaja, nacionalne knjižnice, MIC i drugih. Vrijedno je iskustvo argentinskog skladatelja i znanstvenika Ricarda dal Farra, koji je osobno 20 godina sakupljao snimke i dokumentaciju uz bogatu kolekciju latinoameričke elektroakustičke glazbe, na kraju pri kanadskoj fondaciji Daniel Langlois utemeljivši javno dostupan digitalni repozitorij. Mnogim je sličnim zbirkama osiguran pristup na „mreži svih mreža „ – našima je otežan i unutar pojedine ustanove.
Na prijelazu stoljeća, Međunarodno je udruženje zvučnih i audiovizualnih arhiva (IASA) dalo upute za očuvanje zvučne baštine – etičke principe i strategiju zaštite. U tom dokumentu stoji da je očuvanje zvučnog sadržaja na duže vrijeme uspješno tek migracijom u digitalnu domenu, uz uspostavljanje dosljednih pravila digitalnog arhiviranja (čuvanja autentičnosti i pridavanja standardiziranog niza metapodataka). Pritom se za veće ustanove (tipa Nacionalnih fonoarhiva – ako postoje ili radio-postaja) preporučuje tzv. Digital Mass Storage System, koji u startu košta više, ali je dugoročno isplativiji.
Zanimljiv je za primjenu u našim uvjetima podatak, da su neki arhivi radio-postaja – u sastavu nacionalnih arhiva, te nose prava, ali i dužnosti u skladu sa zakonom. Unikatni materijali koje te zbirke sadrže priznaju se kao vrijednost nacionalne baštine, te se o njima vodi briga na „višem nivou“. Ti se artefakti posebno pažljivo opisuju (pridaju im se metapodaci) i pazi se na autorska prava za korištenje. Zvučni arhiv je, po cehovskom udruženju IASA nacionalni onda, kada po zakonu ili stvarno nosi odgovornost za sakupljanje nacionalne produkcije.
Ovom prilikom bih predložila Skupini za zaštitu ovoga Društva, da zajednički konkretnim radom i zalaganjem pridonesemo očuvanju opisane cjeline suvremene glazbene povijesti.
Budući da Hrvatski nacionalni arhiv ne funkcionira kao nacionalni fonoarhiv, te ako je to zakonski moguće, zašto se nebi nekoj drugoj ustanovi – najlogičnije bi bilo HR, pridao taj značaj?! Tada bi se dio njegove zbirke raritetnih snimaka mogao redovitim postupkom proglasiti kulturnim dobrom i pristupiti ovih dana mnogospominjanom projektu digitalizacije nacionalne baštine. Možda bi HR, uz dodatni poticaj države i mnogih međunarodnih ustanova koje i financijski podržavaju slične aktivnosti, našao interes u osnivanju digitalnog repozitorija skladbi hrvatskih autora – najprije elektroničkih, a onda – tko zna? Možda bi bilo logično, da takav repozitorij podržava (i održava) Hrvatsko društvo skladatelja ili ZAMP ili neki novi Muzički informacijski centar?
Ostavljam ova pitanja na razmišljanje i raspravu.
U Zagrebu, 12. svibnja 2007.
Pedagoška ostavština skladatelja Josipa Hatzea
Pedagoška ostavština skladatelja Josipa Hatzea
Davorka Radica, Split
Skladateljski značaj splitskog skladatelja Josipa Hatzea (1879.-1959.) ne treba osobito isticati. Neprijeporno je isto tako i golemo nasljeđe koje je Josip Hatze ostavio svom rodnom gradu Splitu u smislu oživljavanja glazbenoga života i podizanja razine glazbene kulture zbog čega će trajno ostati jednom od najsvjetlijih figura u glazbenoj povijesti ovoga grada ali i široj, hrvatskoj.
Manje je pak poznata činjenica da je ovaj skladatelj iza sebe ostavio vrlo opsežan pedagoški rad u vidu udžbenika koje je za života vrijedno pisao a koji, zbog različitih okolnosti, nikada nisu objavljeni. Radi se o rukopisima koji nose sljedeće naslove:
- Upute u čitanje orkestralnih partitura, 1948.
- Praktična upotreba patonova (figuralni stil), 1948.
- Nauka o instrumentima i njihova primjena u modernom orkestru, 1949.-1950.
- Analiza J.S.Bach «Kunst der Fuge», 1952.
- Taktiranje i dirigiranje (upute i savjeti mladim dirigentima), 1953.
- Prijevod: Praktična nauka o formama klavirske muzike (Formenlehre der Klaviermusik) Richarda Noatscha.
Ovdje bih, međutim, posvetila pažnju rukopisu koji nosi naslov Nauka o kontrapunktu i fugi a koji je pisan od 1932.-1941. godine. Radi se o kapitalnom djelu u četiri opsežna sveska. Udžbenik je to koji bi i danas mogao imati praktičnu primjenu.
Kontrapunkt kao teorijsku glazbenu disciplinu je potrebno najmanje dvojako shvaćati: kao skladateljsku tehniku, umijeće vođenja dviju ili više samostalnih melodijskih linija koje se moraju uskladiti prema određenim načelima, ali i kao nauk o takvoj tehnici skladanja. U tom smislu, sama tehnika se može promatrati i kao svevremni fenomen neovisan o stilskom razdoblju ili vremenskom kontekstu. Izučavanje same tehnike u tradicionalnom smislu, s naglaskom na renesansni vokalni kontrapunkt i barokni instrumentalni (fuga), najbolji je put ka takvom shvaćanju.
Tradicionalni pristup kontrapunktskoj tehnici skladanja ima jednu izrazito bitnu značajku a to je učenje kroz praktičan rad. Pri tome se izučavanje tehnike zapravo svodi na usvajanje vrlo kompleksne vještine. Najveća mana i opasnost kod ovakvog pristupa jest da je često takva «školska» vještina postajala sama sebi svrhom, a najviše kritika oduvijek je dobivalo Fuxovo progresivno učenje «po vrstama» koje kreće od dvoglasja, zatim troglasja i četveroglasja, pod izgovorom da takvi primjeri nemaju potvrdu u glazbenoj literaturi. Međutim, niti glazba sama, niti primjeri iz glazbene literature sa analizom i komentarima nisu dovoljni da se spozna bit glazbenog materijala, zakonitosti po kojima se on oblikuje, odnosno, da se uđe u samu srž problematike skladanja. Praktični pristup je u tom smislu nezamjenjiv.
Knjiga Nauka o kontrapunktu i fugi Josipa Hatzea reprezentativan je primjer izučavanja ove složene glazbeno-teorijske discipline koja objedinjuje sve kvalitete tradicionalnog, temeljitog pristupa. Udžbenik je podijeljen na četiri opsežna sveska.
- Prvi dio: Prosti kontrapunkt;
- Drugi dio: Dvostruki, trostruki i četverostruki kontrapunkt;
- Treći dio: Oponašanje ili imitacija – Kanon;
- Četvrti dio: Fuga.
Na početku svake nove cjeline, izlažu se vrlo jasna pravila koja su naravno potkrijepljena notnim primjerima, a nakon toga slijede instruktivne vježbe, kao male glazbene cjeline u kojima se praktično izlaže pojedina problematika. Jedna od najvećih kvaliteta udžbenika upravo su ovi primjeri, od J.S. Bacha, Fuxa, Hallera, Cherubinia, Beethovena, Brahmsa, a velikim dijelom i samog Hatzea. Pristup učenju je izrazito praktičan, skladateljski. Naglasak je na izučavanju tehnike koja mora naći primjenu u samom skladanju. Svi primjeri od početka su pisani i u starim načinima ali i u «modernom» tonalitetu. Posebna pažnja posvećuje se uglazbljivanju teksta te zakonitostima oblikovanja melodije.
Može li ovaj udžbenik i danas naći primjenu? Nije sporno da bi se iz knjige moglo učiti i to na akademskoj razini izučavanja kontrapunktskih tehnika, međutim primjena u nastavi zahtijevala bi svojevrsno osuvremenjivanje pri čemu bi se neizostavno narušila autorska izvornost. Problem prilagodbe ovakvog udžbenika današnjim prilikama učenja glazbe zapravo razotkriva i jedan od najvećih problema glazbenog obrazovanja: u tradicionalnom «seciranom» pristupu učenja glazbe kroz glazbene discipline stalno izmiče glazba kao cjelina. Pri tome ne treba zaboraviti da je svako cijepanje glazbene cjelovitosti uvijek neprirodno, a opet je jedini način da se spoznaju sve zakonitosti i svi procesi po kojima takva cjelovitost nastaje.
Revitalizacija Hatzeovog Nauka o kontrapunktu i fugi prije svega bi se odnosila na očuvanje jednog temeljitog prikaza dugotrajnog i postupnog procesa ovladavanja skladbenim umijećem.
Sam udžbenik, dakako ima i svoju povijesnu vrijednost i to ne samo kao originalan dokument, pisan Hatzeovim urednim i u današnje vrijeme nestalim krasopisom, već i kao bitan dio mozaika i potpunog uvida u život i djelo ovog nezaobilaznog splitskog velikana. Udžbenik je osim toga i prava riznica vrlo osebujnih, izgubljenih hrvatskih glazbenih izraza i u tom smislu bi mogao biti izuzetno zanimljiv i svima koji se bave glazbenom terminologijom. Spomenimo samo neke izraze:
- kadenca – glasoklon;
- nota finalis – svršetna nota;
- prima – jednozvuk;
- unisono – istozvuk;
- sinkopa – zanos;
- dux – sastavba ili obrazac;
- comes – suprotak ili protupodmet itd.
Sukus svega što sam nastojala istaknuti o ovoj knjizi i njezinom predmetu nalazi se već u samom predgovoru u kojemu autor kaže sljedeće:
»U pomanjkanju dobrih djela ove vrsti na našem jeziku, bio sam primoran napisati ovu nauku kontrapunkta za svoje đake kompozicije.
Uzorni primjeri uzeti su iz nauka autoritativnih kontrapunktičara Fuxa, Cherubinia; Pater Martinia, J.S.Bacha, Hallera; Doboisa i drugih, da budu pravim putokazom učećoj mladeži kako se svladava ovu najvišu granu glazbene teorije, a u prvom redu namijenjena je autodidaktima. Obuhvaća potpuno gradivo od prostog kontrapunkta do uključivo fuge, a može da služi kao dodatak svakoj nauci o kontrapunktu.
Jedino obilnošću dobrih primjera učenik bit će u stanju da svlada sa lakoćom cjelokupno gradivo i da si tako prokrći put slobodnom stvaranju.» (Josip Hatze, Nauka o kontrapunktu i fugi, I sv., rukopis, Split 1932., str. 1.)
Žalosno je spomenuti da situacija s udžbenicima u Hrvatskoj, osobito onih za akademske potrebe, danas nije puno bolja nego što je bila te davne 1932. godine. Usuđujem se reći da bi u današnje vrijeme udžbenik ovakvog opsega i iscrpnosti morao pisati cijeli tim stručnjaka. Čini se da danas ne postoje pojedinci koji bi, uz neizostavno potrebno znanje i stručnost, imali i toliko želje, volje, snage, ustrajnosti i vremena, ali prije svega ljubavi za poziv predavanja znanja, a da bi napisali nešto i približno slično.
Postojanje tradicije na kojoj se može dalje graditi na svakom je području, pa tako i glazbenom, neprocjenjiva vrijednost. Tradicija u tom smislu ne bi smjela predstavljati okove koje treba uništiti pod svaku cijenu, da bi se tobože osvojila sloboda, već čvrstu polazišnu točku za daljnju nadgradnju i preobrazbu. Upravo u tom smislu bi trebalo promatrati i ovaj vrijedan udžbenik.
Novosti iz riječkog glazbenog izdavaštva
Novosti iz riječkog glazbenog izdavaštva
Lovorka Ruck, Rijeka
- Dušan Prašelj: OD UČKE DO TRSATA /Skladbe za zboroveIzdavač: Ustanova «Ivan Matetić Ronjgov» 2006.
-priredila Marija Riman
-79 skladbi za mješoviti, muški, ženski i dječji zbor a cappella i uz instrumentalnu pratnju
Urednica: Marija Riman - Dušan Prašelj: TRSATSKI SPOMEN /Kantata za zbor i recitatora uz instrumentalnu pratnju (Glasovirski izvadak)Izdavač: Ustanova «Ivan Matetić Ronjgov» 2006.
Urednica: Lovorka Ruck - Dušan Prašelj: BAŠĆANSKA PLOČA / Kantata za zbor, sole i recitatora uz instrumentalnu pratnju (Glasovirski izvadak)Izdavač: Ustanova «Ivan Matetić Ronjgov» 2006.
Urednica: Lovorka Ruck - Boris Papandopulo: JUBILATE, kantata za tenor-solo, obou, 2 trube (B), 2 timpana i gudački orkestar (Partitura)Izdavač: Katedra Čakavskog sabora Opatije
Urednice: Diana Grgurić, Marija Trinajstić - Irvin Lukežić, Lovorka Ruck: GLAZBA TRSAT 1906.- 2006.Izdavač: Izdavački centar Rijeka, Suizdavač Glazba Trsat, 2006.
Sadržaj monografije: Na vrelima tradicije, Glazba Trsat, sažeci na mađarskom, talijanskom, engleskom i njemačkom jeziku, Bibliografija i izvori, Prilozi (Andrija Rački, Arhivalije, Članovi i suradnici, Kapelnici, Veterani Matrljanove generacije, Kulturno-prosvjetno društvo Ivan Matrljan, Nagrade i priznanja, Glazba danas-fotozapisi), Kazalo osobnih imena
Urednica: Vlasta Hrvatin-Smetko - CD ANA DRAŽULIzdavač: Istria Nobilissima XXXVII Edizione, 2006.
-prvi nosač zvuka riječke pijanistice, 2004. osvojila I. nagradu Istria Nobilissima
– Schumann Kreisleriana, Bartók Suita op. 14, Beethoven Sonata op. 81a «Das lebewol» - CD DIANA GRUBIŠIĆ ĆIKOVIĆ HarfosferaIzdavač: Croatia Records
– riječka pijanistica i harfistica, prvi solistički nosač zvuka skladbi za harfu
– Händel Passacaglia, Paradisi Toccata, Ph.E.Bach Sonata u G-duru, Spohr Fantazija u c-molu, Hindemith Sonata, Tournier Vers la suorce dans le bois, Au matin, Lang Toccatina, Bernatović Imaginacija br. 2, Hasselmans Priere
Filozofija povijesti i njezina primjena u muzikologiji
Filozofija povijesti i njezina primjena u muzikologiji
Emil Čić
Govor o filozofiji povijesti u materijaliziranom XX. i XXI. stoljeću koje plazi po prizemnim opipljivim činjenica zvuči prilično deplasirano. Tako zvane duhovne znanosti zabavljene su pozitivističkim skupljanjem dokumenata i svjedočanstava, te njihovom golom prezentacijom, no ulazak u interpretaciju činjenica redovito se uzima kao subjektivan stav i to s velikom rezervom prema tumačenju, a ne kao spoznajna dimenzija koja je dokučila suštinu saznanja.
Osnovno je pitanje: Čime se bavi filozofija povijesti i kakve veze ima s muzikologijom? Od vremena čuvene Hegelove Filozofije povijesti filozofa povijesti bilo je vrlo malo, a oni koji su pisali o toj temi vrlo često nisu ni bili definirani kao filozofi povijesti, a kod nas je među kulturolozima takav filozof bio dr. Milan Šufflay, mislilac koji je ljudskoj kulturnoj povijesti pristupao cjelovito, obuhvaćajući sva njezina idejna kretanja. Hegel je povijest promatrao kao svijet raznih religija i raznih idejnih težnji koja proizlaze iz religijskih kultova. Hegelov kršćanski kritičar Jacques Maritain primijetio je i Hegelu predbacio kao herezu da Hegel povijest tumači kao samo kretanje i Božje samo-ostvarenje u vremenu, koje svoj vrhunac ima u njegovoj – Hegelovoj filozofiji.
Primjenjivo na muzikologiju tj. povijest glazbe Maritain je, međutim, primijetio da “…se objektivni sadržaj … sastoji od općih predmeta misli, koje su ili tipične crte danog povijesnog doba ili su pak neki bitni aspekt ljudske povijesti općenito i koje su indukcijom izlučene iz povijesnih podataka. (…) Povijest je nagomilala stanovit broj činjeničnih podataka, a iz tih podataka … povjesničar indukcijom izlučuje stanovite opće predmete misli. No, ti opći predmeti misli moraju se filozofski provjeriti, to će reći, moraju se suočiti sa stanovitim prethodno stečenim i po njima samima potvrđenim filozofskim istinama…(…) Indukcija i filozofske istine jesu i moraju biti povezane da bi se pred duhom pojavio objektivni sadržaj filozofije povijesti …”, kaže dalje Maritain. (Filozofija povijesti, str. 17)
No, ovdje također moramo primijetiti i suglasiti se Maritainom da je filozofija određeno saznanje o dobru i zlu te utjelovljenje određenog nazora, koji u sebi činjenice procjenjuje u svjetlu tih saznanja o dobru i zlu, i zato se postavlja pitanje na koji je način i kako filozofija povijesti u muzikologiji moguća? Muzikologija, i ovdje prije svega hrvatska muzikologija u povijesti glazbe, bavi se živim ljudima i također, među ostalim, govori o njihovim idejama. Skladatelji, te povjesničari glazbe i glazbenici djeluju pod određenim idejnim, političkim i stilskim težnjama i tu mi nalazimo prostor filozofije povijesti u muzikologiji. Pronaći idejna izvorišta stilskih, religijskih i političkih težnji – to bi bio novi cilj filozofije povijesti u muzikologiji. Ocijeniti te stilove i idejna kretanja pozitivno ili negativno to bi bio novi cilj. No, kako su uslijed ateizacije znanosti vrijednosni kriteriji o skladateljima, stilovima i političkim idejama kod umjetnika i znanstvenika nejedinstveni, kršćanska filozofija povijesti u suvremenoj znanosti ima problem uskraćenosti plasiranja meritornih kriterija. Njoj do daljnjega mora biti zabranjeno da govori.
Štoviše, u današnjim društvenim uvjetima kršćanski meritorni kriteriji moraju biti izloženi osporenosti, tako da filozofija povijesti u muzikologiji može opstati samo na margini, kao potisnuta duhovna disciplina. No, kako svaka dobra stvar mora u svoje vrijeme zauzeti prvo mjesto, tako će i filozofija povijesti u muzikologiji u tekućem povijesnom procesu samopotvrde i borbe morati pričekati na svoje priznanje – u svoje vrijeme.
Po mojoj procjeni u ovim bi vremenima, tj. za sada, filozofija povijesti u procjeni stilova i kulturno-političkih motivacija skladatelja, muzikologiji treba dati do znanja da ona postoji, djeluje da je zanemarena i da njezino vrijeme predstoji.